Velikim pljeskom premijerna publika ispratila je glumce i autorsku ekipu predstave »Una vita da cantare/Otpjevani život« Talijanske drame HNK-a Ivana pl. Zajca. Ova glazbeno-scenska predstava nastala je kao hommage glumici Alidi Delcaro, koja je nakon više od trideset godina provedenih u Talijanskoj drami nedavno otišla u mirovinu. Njena kolegica, glumica Rosanna Bubola, napisala je tekst kao »skrojen« prema Alidi Delcaro, povezavši njene dvije najveće ljubavi – pjevanje i glumu. No, »Una vita da cantare« prije svega je predstava o životu, ljubavi, strasti, mladosti i starosti, samoći… jednom riječju – o ljudskosti.

Rosanna Bubola ovdje motiv vlaka koristi kao metaforu života, stalnih dolazaka i odlazaka, odnosno kao simbol promjene i životnih prekretnica. Radnja je smještena na željeznički kolodvor, koji je scenograf Anton T. Plešić prikazao kao bezvremensko mjesto na kojemu su kazaljke sata zaustavljene.

Različiti karakteri

U takvom scenografskom okviru, naglašenom svjetlom Ivana Bauka, sreću se Lidia, pjevačica »u penziji«, i njezin nećak Goffredo – dvije generacijski i karakterno posve različite osobe. Lidia, koju je utjelovila Alida Delcaro, puna je života kojemu pristupa spontano i s velikom strašću. Za razliku od nje, mladi Goffredo, u interpretaciji Mirka Soldana, životu prilazi suviše oprezno, racionalno, sa strahom i kretanjem u zoni sigurnosti.

Dramski sukob »Otpjevanog života« temelji se upravo na ovim oprečnostima u karakterima protagonista, koji unatoč razlikama na kraju ipak uspijevaju pronaći zajednički jezik. Njihovi suputnici na ovom životnom putovanju su glazbenici Francesco Squarcia i Aleksandar Valenčić, koji se pojavljuju i u ulogama osoblja željezničkog kolodvora. Violist Francesco Squarcia predstavio se i kao pjevač te u ulozi Lidijina ljubavnika Diega. Glazbu i aranžmane napravio je Aleksandar Valenčić, koji glumce prati harmonikom i klavirom.

Redatelj Gianpiero Borgia i dramaturginja Rosanna Bubola tekst povezuju s poznatim glazbenim brojevima, koji nisu puka ilustracija već se nadovezuju i nadopunjuju sadržaj predstave. U »Otpjevanom životu« realnost i fikcija stapaju se u jednu cjelinu, pa svi koji u njoj sudjeluju tumače svoje likove, ali pomalo i sebe. To najviše dolazi do izražaja kod Alide Delcaro koja je – kako je rekao jedan gledatelj – ostvarila ulogu svog života.

Ulogom Lidije, koja govori fjumanskim idiomom, Delcaro je kreirala upečatljivi lik ostarjele pjevačice čija energija i strast za životom u pozadini ipak kriju nešto tužniju priču. Glumačkom i pjevačkom talentu Alide Delcaro dodatno je pomogao scenski pokret koji je razradila Elena Brumini, a scenskoj pojavi ove osebujne glumice i pjevačice pridonijeli su i kostimi Sandre Dekanić.

Emotivna završnica

Izvrsnog partnera Alida Delcaro imala je u Mirku Soldanu, glumcu koji je došao upravo na njeno upražnjeno mjesto u Talijanskoj drami, simbolički označivši smjenu generacija. U razgovoru s pomalo ekscentričnom tetom, Goffredo će spoznati mnoge životne istine i s ustaljenog perona svog života konačno biti spreman zakoračiti u promjenu.

U završnom, posebno emotivnom prizoru, pred Lidijom se otvara gledalište riječkog kazališta koje pruža metafizičku vizuru. Završnica »Otpjevanog života« prizvala je oproštaj, no za Alidu Delcaro odlazak u mirovinu nipošto nije i rastanak s pozornicom. Oduševljena publika nagrađena je bisom.