Nedavno je u beogradskom Ateljeu 212 praizveden njegov autorski projekt »Zoran Đinđić« u kojem se obračunava s ideologijom »krvi i tla«. O predstavi se dugo raspravljalo u političkim i kazališnim krugovima, a Frljić je još jednom potvrdio svoju poziciju najprovokativnijeg i ujedno najkontroverznijeg redatelja današnjice.
Kuriozitet je što se Frljić, kao hrvatski redatelj, prvi usudio napraviti predstavu o ubijenom srpskom premijeru. Predstava je podijelila i šokirala publiku, a tamošnji mediji predstavu smatraju čistom pobunom koja »šamara uspavanu Srbiju«, dok su je pojedini kritičari opisali kao »Hrabro, provokativno i bezobrazno istinito – jednom riječju, pljuska u lice direktno s kazališnih dasaka. Kazališni događaj desetljeća!«. S obzirom na to da će Frljić u zagrebačkom kazalištu »Gavella« uskoro raditi predstavu o ubojstvu obitelji Zec, možemo ponovo očekivati podijeljene reakcije i kod nas.
Logika kuloarskih priča
Nedavno ste se vratili s predstavom »Zoran Đinđić« u beogradsko kazalište Atelje 212 nakon velikog regionalnog uspjeha »Oca na službenom putu«. »Zoran Đinđić« nije samo predstava o jednom političaru, nego o cijelom društvu i njegovom povijesnom i političkom trenutku koji ne želi proći. Kakve su reakcije?
– Mislim da su nagrade u ovom poslu nužno zlo. One, uglavnom, govore više o onima koji ih daju nego o onima koji ih primaju. I nije se loše ovdje podsjetiti na ono što je jednom prilikom o nagradama rekao Jean-Luc Godard: »Nagrade su kao hemorodi. Prije ili kasnije, svatko ih dobije«.
– Reakcije su, očekivano, podijeljene. Kreću se u rasponu od onih koji tu predstavu doživljavaju kao osobnu i nacionalnu uvredu, do onih koji smatraju da je to predstava koja je srbijanskom društvu nasušno potrebna i koja proizvodi jednu vrstu društvene katarze. Već tijekom rada na predstavi, dok se uopće nije znalo kako će ona na kraju izgledati, pokušalo me se diskvalificirati iz različitih krugova, glumačkih i neglumačkih, zbog toga odakle tobože dolazim i mog tobožnjeg nacionalnog porijekla.
Radite u Podgorici, Beogradu, Sarajevu, Ljubljani, Zagrebu, Splitu, Rijeci… Rijetki ste i po tome što svugdje ostavljate duboke tragove. Gdje najviše volite raditi?
– Volim raditi u onim sredinama u kojima imam što za reći. Zanima me recentnija povijest i svo negativno nasljeđe koje imamo iz nje. Sljedeće godine ću u Dramskom kazalištu »Gavella« raditi projekt o djevojčici Aleksandri Zec koju su ubili pripadnici Hrvatske vojske. Iako su počinitelji ovog gnusnog zločina priznali nedjelo, namjerno su napravljene proceduralne greške kako bi ih se oslobodilo. Jedan od njih, Siniša Rimac, čak je postao i tjelohranitelj pokojnog Gojka Šuška. Mislim da je ovaj slučaj, nespremnost da se procesuira njegove direktne izvršitelje i njihove političke pokrovitelje, jedna od najsramotnijih stranica novije hrvatske povijesti. Je li Domovinski rat, ili kako god se to zvalo, u kojem je ubijena dvanaestogodišnja Aleksandra Zec za čije ubojstvo do danas nitko nije odgovarao, doista obrambeni rat?
U kazalištu je sve – fikcija
Posebni ste i po tome što se kroz svoje predstave obračunavate sa sredinama u kojima radite. Rijeka je tako dobila »Turbofolk« i »Škrtca«, Ljubljana »Proklet bio izdajica…«, Subotica »Kukavičluk«, Split »Bakhe«, a Sarajevo »Pismo iz 1920«. Svaka od njih imala je izravne ili manje izravne povode. Jeste li imali zbog toga problema?
– Imao sam različitih problema. »Bakhe« su bile zabranjene od tadašnjeg intendanta splitskog HNK Milana Štrljića i ostat će zabilježene kao prvi primjer službene kazališne cenzure od devedesetih naovamo. Glumac Emir Hadžihafizbegović mi je otvoreno prijetio povodom »Pisma iz 1920«, a kasnije i orkestrirao medijske napade na predstavu i mene. Tijekom rada na »Đinđiću« bilo je puno pritisaka, od strane pojedinih političara i kolega glumaca, na ljude koji su radili na tom projektu, tako da su ti pritisci indirektno dolazili i do mene. U dijelu desničarskog tiska se još uvijek vodi oštra kampanja protiv predstave…
Iako ste vrlo samozatajni napravili ste u ITD-u predstavu »Mrzim istinu« koja je zapravo istina o lažima unutar vaše obitelji. Jeste li zadovoljni rezultatom?
– »Mrzim istinu« je moja najosobnija predstava. Ona donosi najtraumatičnije epizode iz naše obiteljske povijesti do moje šesnaeste godine. Ona, također, propituje odnos između istine i fikcije, trenutak u kojem smo, zato što se glavni lik zove isto kao i autor, spremni povjerovati onome što gledamo na sceni.
– Sjećam se planina koje su sa svih strana zatvarale pogled i magla koja je bila nevjerojatno gusta i ponekad se nije dizala i po nekoliko dana. Djetinjstvo je bilo kao i svako djetinjstvo – jednog dana se završilo.
– Jednom prilikom sam mami, ni ne znajući što to znači, rekao da ću kad narastem, biti ateist. Mama mi je pokušala objasniti da to nije zanimanje. Možda je ipak bila u krivu. Htio sam biti i programer, a u jednoj fazi i profesor matematike.
Kazalište stalno pokušavam prokazati kao prostor manipulacije. Većina gledatelja uvjerena je da su stvari koje gledaju u »Mrzim istinu« manje-više vjeran prikaz određenih epizoda jedne obiteljske povijesti. Međutim, smatram da prva lekcija koju kazališni gledatelj treba naučiti je radikalno nepovjerenje prema onome što gleda. Imam nevjerojatnu skepsu prema svakom tipu teatra koje pretendira da na pozornici pokaže stvari kakve su u stvarnom životu. Onog trenutka kad sjednemo u kazališni stolac moramo znati da je ono što gledamo, koliko god tvrdilo drugačije i kakve god trikove koristilo da nas uvjeri u suprotno – fikcija.
Lobotomirano društvo
Jesu li kazališta u zemljama bivše države slična?
– Slična su u svojoj tromosti i nerazumijevanju što bi danas trebala biti društvena zadaća kazališta. I u toj sličnosti ima puno razlika.
Ne prezate od scena eksplicitnog nasilja i seksa, kojima hrabro upozoravate na društvenu patologiju. Ima li ipak nade za neku ljepšu budućnost?
– Ne bavim se previše budućnošću. Više me zanima kako da vrijeme u kojem sada živimo barem malo učinim boljim. Govoriti ono što svi znaju, a o čemu svi šute nije loš početak.
Za našu stvarnost je karakteristično desničarenje. Je li se moguće napokon odmaknuti od toga?
– Podgrijavanje nacionalnih i nacionalističkih sentimenata je ozbiljan biznis. Imenjaci Nikolić i Karamarko su upravo na tome, skoro sinhrono, dobili izbore: jedan za predsjednika Srbije, a drugi za predsjednika HDZ-a. Postoji cijela propagandna mašinerija koja je lobotomirala društva u ovom regionu, koja je svoje građane uvjeravala i uvjerila da su njihovi sugrađani građani drugog, trećeg ili petnaestog reda samo zato jer su druge nacionalne pripadnosti. Sjetite se svih onih perjanica HTV-a, svih onih hloverki, čuljakica, šagolja, uvodića, bilića, šeparovićkih, hrga koji su svojim radom stvorili klimu u kojoj su Lora ili mostarski Heliodrom bili normalna stvar.
Za vas je kazalište mjesto otpora? Na koji otpor konkretno mislite?
– Kazalište vidim kao prostor u kojem mogu stvoriti mišljenje mimo nametnutih društvenih matrica. Primjerice, kazalište je mjesto u kojem mogu govoriti da rat nije bio neizbježan i da osamostaljivanje Hrvatske, uspoređeno s brojem ljudi koji su u tom ratu stradali i socijalnom bijedom u kojoj sada živimo, nije bilo vrijedno svega toga.
Režirali ste, i to vrlo uspješno, već dosta predstava za djecu. Kako birate taj repertoar?
– Kroz rad u kazalištu za djecu i mlade pokušavam govoriti o generalnom tretmanu djece u društvu, o institucijama koje ih formiraju i sustavu vrijednosti koji im se prenosi. Davno sam postavio pitanje, a nadam se da će se uskoro ukazati i prilika da na njega odgovorim u formi neke predstave, zašto djeci ne govorimo o homoseksualnoj ljubavi.
Proizvodnja nekompetentnih gledatelja
– Da su stvari u kazalištu za djecu drugačije, vjerojatno bi i kazalište za odrasle ili kako god se to zvalo, izgledalo bitno drugačije. Mi namjerno proizvodimo nekompetentne gledatelje, gledatelje kojima se u zametku ubija klica za kritičko gledanje u kazalištu, a onda i u svijetu u kojem žive.
Imate li ponekad kreativnu blokadu?
– Rijetko.
Zašto je utjecaj kazališta daleko manji nego nekad?
– Već na kvantitativnoj razini kazalište gubi. Televizija komunicira s neusporedivo većim brojem gledatelja. Jednu predstavu može vidjeti maksimalno 300-400 gledatelja u jednoj večeri, dok televizijsku emisiju bez problema vidi sto tisuća. Bez obzira na sadržaj svojih poruka, ona pronalazi veći broj recipijenata.
Što smatrate svojim najvećim dostignućem u dosadašnjem poslu?
– Ne znam što bih posebno izdvojio. Nekad mi samo bavljenje ovim poslom izgleda kao jedan veliki poraz. O tome ću sljedeće godine raditi predstavu u Kranju.
Volite li film?
– Da. Nedavno sam gledao »Rupu u duši« Dušana Makavejeva, pa toplo preporučujem i vašim čitateljima.
