Grad: Rijeka
Danas: 27° vedro
Sutra: 10° 29° vedro
28. svibnja 2017.
Vizija i prepoznatljivost

foto Ništa bez repertoara: Umjetnost kazališta počinje od autorskog, a ne komercijalnog programa

Ozren Grabarić u "Dnevniku jednog luđaka" (Scena Ribnjak)
Ozren Grabarić u "Dnevniku jednog luđaka" (Scena Ribnjak)
Autor:
Objavljeno: 5. travanj 2017. u 7:24 2017-04-05T07:24:55+02:00

Govoreći o profiliranosti stilova, publike i naslova domaćih kazališnih kuća, samo četiri zagrebačka kazališta u ovom trenutku imaju donekle prepoznatljivi repertoar. Govorim o Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, satiričkom kazalištu Kerempuh, teatru EXIT te o veličinom gotovo nezamjetnoj Sceni Ribnjak Ni sve blago državnog proračuna neće vam pomoći u kazalištu ako nemate viziju. Osobito duboke strukturalne probleme s dugotrajnim manjkom repertoara u Zagrebu imaju uprave Zagrebačkog kazališta mladih (Snježana Abramović Milković) i Dramskog kazališta Gavella (Boris Svrtan). To su kuće slučajnih uspjeha i slučajnih neuspjeha

U svim komunističkim režimima istočne i srednje Europe, veli teatrolog Dragan Klaić u svojoj knjizi »Resetting the Stage« (2012., izdanje Chicago University Press), jedini profesionalni model kazališta do 1989. godine bila su repertoarna kazališta, čiji je program potvrđivala i kontrolirala partija na vlasti. Kad je jednostranački sustav zamijenjen višestranačkim, cenzura i tendencioznost kazališnih naslova postala je slabija, ali izgubila se i sigurnost ili stabilnost zajamčenog repertoarnog budžeta. I dok tijekom devedesetih godina »demokratska« vlast nije oklijevala zatvoriti brojne tvornice, zbog čega su bez posla ostale na tisuće radnika, nastavlja Klaić, ista ta postkomunistička vlast ni dvadeset se godina kasnije ne usuđuje dirati, a kamoli zatvoriti repertoarna kazališta.

Za takvu politiku, dakle, postoje nadasve valjani razlozi. Ne samo oni iz užeprodukcijske vizure (u kojoj su glavni kriterij za opstanak bilo koje institucije njezina samoodrživost i samoisplativost na tržištu, dakle kazališna predstava je izjednačena s bilo kojom drugom trgovačkom robom), nego i oni civilizacijsko-kulturni, upoznati s činjenicom da je umjetnički rad zasebna vrsta rada kojoj treba pružiti osobite uvjete, barem ako želimo imati kulturni kapital, a ne kulturnu žabokrečinu.

Nedavno smo u zagrebačkoj Areni vidjeli kako izgledaju predstave koje se rade po principu audicija i komercijalnih scenskih prioriteta: »Maša i medvjed« i »Mačke« ne razlikuju se od estetike reklama trgovačkih centara, a prodaju se doslovce na jutarnjim matinejama za publiku koja je usput svratila i u obližnje dućane (red tjestenine i donjeg rublja, red šoubiznisa). Glumci su krajnje objektificirani i posebno plaćeni da nakon predstave u kostimima poziraju za mobitelske snimke djeci iz VIP loža, a zaplet i dubina likova na pozornici imaju slojevitost lošeg vica.

Nezaobilaznost repertoara

Umjetnost kazališta, dakle, počinje od toga da imamo autorski, a ne komercijalni program. Repertoar je osnovni tlocrt autorskog zdanja na kojem dalje gradimo i predstave i suradnike. Citirajmo redatelja i glumačkog umjetnika Briana Bella, koji je radio i u njemačkom i u američkom i u tokijskom repertornom teatru. Prema njegovim iskustvima, kontinuitet rada s istom grupom glumačkih kolega ostavlja mogućnost i pojedinačnog i kolektivnog sazrijevanja unutar repertoarnog ansambla, stalnog međusobnog nadopunjavanja i učenja među kazališnim ljudima, što nikad nije slučaj s privremenim grupama suradnika okupljenih oko naslova koje predlaže ukus pojedinačnog redatelja i s njime povezanih komercijalnih interesa neke zaklade ili institucije.

Iz predstave "Disco svinje" (Teatar Exit)

Većina repertoarnih teatara njeguje kontinuitet i kroz djelovanje kućnog dramaturga, zaposlenog radi dodatnog promišljanja ne samo izbora postavljenih naslova u kući, nego i glumačkih podjela. I publika preferira repertoarnu profiliranost kazališnih kuća, tvrdi Bell, jer na taj način dolazi u kazališnu zonu u kojoj zna kakvu kvalitetu može očekivati; na jednoj adresi komediju, na drugoj isključivo suvremeni dramski tekst i ples, na trećoj intermedijske eksperimente itd.

Iz manje idealističke perspektive, međutim, mogli bismo dodati da su repertoarna kazališta (barem u Zagrebu) nerijetko puna međusobno posvađanih glumaca, koji prigovaraju oko neizbježne suradnje i žale se na »klaustrofobiju« unutar premalih zidova svoje kazališne kuće. No ipak postoji ogromna razlika između njihove scenske nijansiranosti i izvedbenog intenziteta u odnosu na glumce koji rade isključivo na audicijski poziv: ovima drugima ne samo da umjetnost strada od posljedica financijske utrke među nositeljima projekta, nego im na sceni zamjetno nedostaje iskustva i dubine.

I premda se pojedini repertoarni glumci u uvjetima sigurne plaće godinama ne pojavljuju na sceni na kojoj su deklarativno zaposleni, dakle upitno je koliko i od koga za to vrijeme uče te postoji li zbilja kontinuitet njihova rada, u repertoarima postoje i glumci koji doslovce »vuku« svoje kazališne kuće. To su glumci po kojima pamtimo čitave epohe kazališnih predstava, jer su radili deset puta više od očekivanog; ne samo za sebe, nego i za ostatak grupe (Rade Šerbedžija, Vilim Matula, Ozren Grabarić itd). Njima je od presudne važnosti osigurati suradnički sigurne i inspirativne uvjete rada, jer njihovog sazrijevanja ne bi bilo da nema konteksta koji inzistira na polaganoj arhitekturi umjetničkog rasta.

Finalno, istina je da u zagrebačkim kazalištima kućni dramaturzi rijetko kad imaju izvršnu moć odlučivanja. Neka ih repertoarna kazališta još uvijek nemaju (primjerice ZeKaeM, EXIT, Teatar &TD, Komedija itd.), a ona koja imaju, sklona su kućne dramaturge gurnuti u savjetodavni zapećak, dok djelatne odluke teatra donose redatelji i ravnatelji.

Ali to je ujedno i problem profesije dramaturga, samozatajne i previše diskretne, fatalno nesklone asertivnosti. Naši dramaturzi imali bi daleko veću društvenu moć da malo manje šute i malo glasnije zahtijevaju dijalog o svom i tuđem matičnom repertoaru. Ustalom, Lessing je davne 1767. napisao »Hamburšku dramaturgiju« ili niz pisama javnosti oko teme repertoara upravo u odnosu na glumca, prevodioce, pisce, publiku.

Iz predstave "Jedan sluga, dva gospodara" (Kerempuh)

Naši dramaturzi rijetko se odvažuju na dijalog o kriterijima profesionalnosti, bilo unutar, bilo izvan svoje kazališne kuće. Recimo, kad vide redatelja koji provodi probu na mobitelu, ni ne gledajući glumce, ne prekidaju njegov rad i ne traže kolegu redatelja da uvaži kolegu glumaca na sceni. Premda baš iz tog dubinskog uvažavanja proizlazi najvažniji aspekt scenske lucidnosti.

Repertoarna prepoznatljivost

Govoreći o profiliranosti stilova, publike i naslova domaćih kazališnih kuća, usudila bih se tvrditi da samo četiri zagrebačka kazališta u ovom trenutku imaju donekle prepoznatljivi repertoar, u značenju dugoročno osmišljenog niza autorskih izvedbi, javno deklarirane estetike i politike te načina na koji repertoar, poput kralježnice neke kazališne kuće, uspravlja i nosi javni ugled neke institucije. Govorim o Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Satiričkom kazalištu Kerempuh, Teatru EXIT te o veličinom gotovo nezamjetnoj (ali zato brojnim strukovnim nagradama poduprtoj) Sceni Ribnjak. Koliko god da su različiti po tipu izvedbe koju zagovaraju i njeguju (s eventualnom dodirnom točkom interesa za grotesku), u sva četiri slučaja govorimo o teatrima koji točno znaju kome se i zašto obraćaju, više se oslanjajući na unutarnje, nego na vanjske motivatore kvalitete.

HNK i Kerempuh, k tome, svjesno naručuju suvremeni dramski tekst domaćih autora, razmišljajući o konkretnim glumcima kao nosiocima repertoara i o njihovim specifičnim potrebama učenja, a ne pukog zadovoljenja statusa zvijezde. Također, ulažu dodatni organizacijski i diskusijski napor u igranje ne samo onoga što im stihijski nanesu ovi ili oni redateljski favoriti, niti samo onoga što donosi zaradu na blagajni; premda obje kuće itekako misle o komercijalnom aspektu svog repertoara.

No važno je da i HNK i Kerempuh paze da opravdaju umjetnički predznak u zaglavlju svoje institucije. Obje kuće brane i nužnu »neisplativost« autorskog eksperimenta. Zanimljivo je i da obje u jedan od svojih vidova djelovanja upisuju i festivalske projekte: Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan nisu samo uprava HNK-a, nego i umjetnički ravnatelji međunarodnog Festivala svjetskog kazališta (što im, doduše, poklanja preveliki odlučivalački monopol na izbor estetika koje javno zagovaraju), dok su Duško Ljuština i njegova dramaturginja Dora Delbianco na čelu međunarodnih Dana satire Fadila Hadžića (izborom novog ravnatelja Kerempuha, Romana Šuškovića, stvari se, po svemu sudeći, neće promijeniti).

Prizor iz predstave "Ljudi od voska" (HNK)

Moglo bi se, dakle, reći da je u obje kuće na djelu i svjesno njegovani festivalski kozmopolitizam, kao i interes za suradnju s različitim teatrolozima. Primjerice, HNK-ova programska knjižica tek je od uprave Ivice Buljana i Dubravke Vrgoč počela sustavno donositi analitičke tekstove komparatista i kroatista kao pratnju uprizorenim komadima. Malo je reći da su i Ljuština i Vrgoč veoma promućurni igrači kad je u pitanju suradnja s gradskim vlastima – oboje su deklarirani štitonoše dugogodišnjeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, ali na njihovim pozornicama ne vrijede ista pravila kao za političkim stolom. Pozornica, naime, ostaje mjesto konfrontacije. Katkad i izravne prozivke vlasti.

Siromašne karte autonomije

Scena Ribnjak, pak, radi predstave isključivo iz glumca, shvaćenog na način marljivog i samosvojnog kazališnog mrava. Rezultat su komorne izvedbe širokog umjetničkog dosega (poput Grabarićevih »Luđakovih zapisa«, drame »U agoniji« trojca Grabarić, Kocsis i Stazić ili ovoljetošnje predstave »Društvo ubijenih pjesnika« Mokrovića, Borojevića i Matule, kao gošće edinburškog Frindgea), s mnoštvom nagrada na domaćim festivalima i građanskom publikom koja se profilirala u samo nekoliko godina koliko Scenu Ribnjak vodi Nebojša Borojević. Riječ je o ravnatelju koji je nekoć vodio sisačku alternativnu družinu po imenu DASKA, iznimno kritičnu prema ideologijskim pranjima mozga bivšeg režima i postojano zainteresiranu za nekonvencionalnost kao stilsku odrednicu. Sličan kurs drži i danas: gluma se ovdje tretira kao autorstvo, a ne kao jedna od zabavljačkih tehnika.

Što se tiče EXIT-a i njegova ravnatelja Matka Raguža, oslonac je već dekadama na repertoaru za mladu publiku, srednjoškolsku i sveučilišnu, kao i na mlade (često tek diplomirane) studente glume, dakle na svjesno izabranom dobnom i edukacijskom fokusu, kao i na hotimičnom privilegiranju tema koje prate radijus glazbene i klupske scene, parodijske lektire, udvaralačkih rituala, tjeskobnog prihvaćanja očinstva, mladenačkih približavanja itsl. Najveći hit teatra EXIT, predstava »Kauboji«, krunski je dokaz da kazalište može godinama živjeti od velikog hita. Jedini je problem što se nijedan hit ne može svesti na formulu i onda »ponoviti«.

Znakovito je da su i Scena Ribnjak i EXIT podjednako marginalno financirana kazališta samo zato što nemaju upravu koja bi se dodvoravala gradskom i državnom Stranačkom Novčaniku, kao i to da uspijevaju opstati prvenstveno zahvaljujući atraktivnosti svojih naslova i publici, koju grade bez zastranjivanja i padova. No i u njihovom slučaju, repertoar prvenstveno ovisi o državnom i gradskom financiranju, a ne zaradi na blagajni. Upravo je zaleđe svakogodišnjeg financiranja (makar i minimalnog) osnovni preduvjet kvalitetne umjetničke produkcije.

Profesionalna bezbojnost

No ni sve blago državnog proračuna neće vam pomoći u kazalištu ako nemate viziju. Osobito duboke strukturalne probleme s dugotrajnim manjkom repertoara u Zagrebu imaju uprave Zagrebačkog kazališta mladih (Snježana Abramović Milković) i Dramskog kazališta Gavella (Boris Svrtan). To su kuće slučajnih uspjeha i slučajnih neuspjeha, sporadično motiviranih glumaca, vrlo slabe suradnje s teorijskom i kritičkom scenom, a kronično im nedostaje i originalna artikulacija umjetničkih kriterija očekivanih repertoarnih prioriteta (ne samo u nastupnim intervjuima ravnatelja, nego u javnim istupima zastupanja predstave uz redoviti program koji ravnateljski potpisuju).

Goran Grgić i Alma Prica - "Ljudi od voska" (HNK)

Ništa tu ne nadilazi opća i prazna mjesta tobožnjeg ravnateljskog »intuitivnog prepoznavanja« onoga što se podudara s popularnošću ili razvikanošću pojedinih redatelja, ali bez profesionalnih specifikacija konkretne autorske kvalitete koja se očekuje u radu na predstavi i bez dijaloške okrenutosti ravnatelja prema javnosti.

Rezultat? ZeKaeM je u dvogodišnjem periodu Snježane Abramović Miliković, kao koreografkinje koja na svom novom radnom mjestu ravnateljice nije uspjela uspostaviti čak ni jaki plesni repertoar, a kamoli paralelnu izvrsnost ZKM-ova dramskog i dječjeg repertoara, imao samo jednu šire zapaženu i nagrađivanu dramsku predstavu: »Hinkemanna« u režiji Vuka Torbice. Za instituciju čiji ansambl ima iskustvo suradnje s toliko različitim redateljima i estetikama da zbilja možemo govoriti o njihovoj veteranski visokoj profesionalnosti, to je iznimno slabi rezultat.

Kojim onda metrom mjeriti rezultate Gavelle pod upravljačkom palicom Borisa Svrtana, koji u dvije godine svog ravnateljskog mandata ne samo da nije postigao hit-predstavu, nego se teško moguće sjetiti svih nepovezanih i redateljski površno sklepanih naslova za koje se odlučio. Iznimka je tek Medvešekova skromna i slojevita verzija filmskog hita »Kao na nebu«, ali ne zato što bi to bio ravnateljski domet repertoarnog mišljenja teatra, nego zato što je Rene Medvešek redatelj koji zna raditi s ljudima u raznim vrstama profesionalne oskudice i oskudne profesionalnosti.

Kako god da tome pristupimo, repertoar ne može biti opravdan samo jednim nosivim ili jednim zapaženim redateljskim projektom; još manje nizom projekata čija se namjera i umjetnički doseg zadovoljavaju općim mjestima. O kiču kao plitkoj sentimentalnosti Svrtanove scene da i ne počinjemo, baš kao ni o zanemarivanju ključnih glumačkih imena koja dižu ljestvice svoje profesije gdje god da se prime posla, primjerice Ozren Grabarić i Dijana Vidušin, za koje Svrtanova uprava ima tek minimalan sluh. No i mnoga druga naša kazališta ne grade repertoar iz jakih glumačkih osobnosti rezidencijalnog ansambla, nego iz redateljske sklonosti određenom naslovu ili konceptu. Posljedice dovode do sumornih situacija kad redatelji iz premijere u premijeru nemaju unutarnju podršku ansambla, dok neizabrani glumci talože sve veće i veće nezadovoljstvo površnim redateljskim pristupom očekivanoj suradnji.

Javna dramaturgija repertoara

Repertoar jednostavno mora imati svoj oslonac u ljudima koji stoje na sceni, kao što mora imati pažljivo promišljenu javnu dramaturgiju i s njome povezane profesionalne tumače, unutar i izvan kazališta. Nijedan redateljski gost ne može pokloniti »injekciju motivacije« ansamblu koji je dugotrajno iznutra rastočen i razjedinjen. Kao što je Branko Gavella inzistirao u tekstu iz 1953. godine, »mehanički ispunjavane kazališne dvorane« brzo će se početi »mehanički prazniti«. Umjesto toga, Gavella u tekstu o krizi zagrebačke drame zahtijeva od svih sudionika jedne umjetničke kuće »stajanje na prstima« ili dodatnu posvećenost, koja ne može nastati »ni precjenjivanjem ni potcjenjivanjem uloge pojedinih redatelja«, već brigom za sveukupni kazališni kolektiv.

Gavella je veliki protivnik bilo kakve sile ili šok terapije (za koju se, recimo, odlučila Snježana Abramović Milković na početku svog repertoara, a po kojoj je intendantski poznata Mani Gotovac), umjesto toga tražeći rad na predstavi kao sustavnom »širenju smisla«. I to polaganim, usredotočenim hodom. Gavella zna da se kazalište gradi u jako sitnom formatu, isključivo u odnosu jedan prema jedan, čovjek prema čovjeku, pri čemu je uzorni ravnatelj figura svima otvorena i za svakog iskreno zainteresirana, koliko i sposobna vizionarski voditi čitav kazališni brod. Repertoar u ovakvom tumačenju osmišljava i gradi ravnatelj, ali ne kao generalski tiranin, niti kao prazna politička figura iz kolekcije Bandićevih fikusa, nego kao kombinacija ekskluzivne umjetničke ambicije i veoma inkluzivne ljudske brižnosti. Nezaboravni primjer ovakve vrste ravnateljskog angažmana, uz Gavellu koji osniva i vodi svoje Zagrebačko dramsko kazalište u Frankopanskoj (danas DK Gavella), bila je uprava Vjerana Zuppe u Teatru &TD.

Utočišta i pribježišta

Današnji Teatar &TD i dalje je jedno od umjetnički najzanimljivijih i najotvorenijih zagrebačkih kazališta, ali onemogućeno mu je izgraditi prepoznatljivi repertoar, jer se svelo na »prihvatilište« svih mogućih autorskih projekata (dramskih, plesnih, glazbenih) kojima su zatvorena vrata takozvanih konzervativnih institucija. Teatar &TD ne samo da produkcijski puca po šavovima, nego i proizvodi program iznimno širokog raspona, pokrivajući sad već rad čitave nezavisne scene, koja je ekstremno heterogena i u pristupu umjetnosti i u kvaliteti onoga što stvara. Teatar &TD tako je postao mjesto koje povremeno zbilja proizvode prijelomne i nagrađivane predstave (primjerice Frljićevu »Mrzim istinu«), ali zapravo pomaže opstanku cijele jedne plejade umjetničkih osobnosti koje prvenstveno trebaju necenzurirani prostor da bi se mogli odvažiti na autorska otkrića.

Za svoju skrb oko nezavisne scene, Teatar &TD je »kažnjen« potpunom financijskom marginalizacijom. Jer ni Grad Zagreb ni Sveučilište (kojemu Teatar &TD nominalno pripada) ne vrednuju taj samonikli umjetnički azil. Dapače, stalno najavljuju da će ga zatvoriti, stalno mu krešu financijsku potporu, argumentirajući taj stav retorikom teatra pročitanog u registru »nedovoljno uspješnog« sportskog kluba, bez imalo znanja o kulturnom kapitalu Teatra &TD kao mjesta sustavno njegovane ljubavi prema autorskom istraživanju. Upravo na primjeru podcjenjivanja važnosti Teatra &TD vidljivo je do koje smo mjere svi zajedno postajali taoci nesposobnih gradskih uprava i ministarskih fotelja.

Ali čak i teatri poput Komedije, Histrionskog doma, Scene Vidra i najnovije tvornice jeftine zabave na Maloj sceni Lisinskog, dakle mjesta koja nimalo ne skrivaju da ih zanima vašarsko zabavište a ne kompleksnija umjetnost, nisu u stanju izgraditi niz naslova koji bi im jamčio neku vrstu repertoarnog ugleda. I tamo su komercijalni ne/uspjesi potpuno odrezani od sustavnije izgradnje vlastite publike ili ozbiljnijeg strukovnog priznanja: neke će predstave uspjeti samo zato što koriste popularnu glazbu (tako ABBA u predstavi »Mamma mia« prodaje Komediju), nemajući nikakve poveznice s ostatkom njezina anakronog repertoara.

»Nova« imena?

Znakovito je da se sad već jednogodišnja kriza oko odbijanja cijelog niza kandidata za novog ravnatelja Komedije (nakon Nike Pavlovića koji se vodio isključivo interesima estrade) nije izrodila u kritičku raspravu o Komedijinu učmalom repertoaru kao nepobitnom argumentu za korjenitu promjenu vođenja ove kuće, nego je novi ravantelj Komedije postao dirigent Krešimir Batinić, kao zagovornik iste lažne pozlate kakvu je zagovarao i Niko Pavlović. Prema nastupnim izjavama, Batinić ne vidi nikakav problem u Komedijinu manjku repertoarne originalnosti. Dapače, to smatra pozitivnom tradicijom i prepoznatljivošću ove kazališne kuće.

Nema problem ni s logikom uvezenih uspješnica iz domene operete i mjuzikla kao jedinom odrednicom svog budućeg repertoara. Dakle ne pada mu na pamet da je postojalo doba kad su kompozitori skladali mjuzikle baš za Komediju (nema novog Alfija Kabilja), niti da su postojali suvremeni pisci koji su pisali komedije navlasito za tu pozornicu (Senker, Mujičić i Škrabe samo su jedan od primjera što je Komedija bila prije devedesetih).

Time ponovno dotičemo problem krajnje neambicioznog upravljanja teatrima u Hrvatskoj, u kojoj prolaze sve vrste prepisivanja, kaskanja za provjerenim hitovima i sve varijante oportunizma u kombinaciji sa stranačkom poslušnosti, ali nikako ne zahtjevnost i s njome povezana istraživačka kvaliteta – svejedno radilo se o dramama ili mjuziklima.

Dodatno zabrinjava i što je na čelo Kerempuha nakon Ljuštine stigao Roman Šušković, najprije ravnatelj komercijalno orijentiranog dječjeg kazališta Trešnja, a potom voditelj još estradnije Scene Vidra. Na potonjoj je Šušković nizao bulevarske glumačke gaže koje već i naslovima komada produbljuju stereotipe o ženama i muškarcima, svjedočeći o njihovim tobože »razdvojenim« plemenskim rodnim sustavima (počeo je vlastitom adaptacijom literature psihološke samopomoći »Muškarci su s Marsa, žene su s Venere«, a nastavio predstavama »Pet žena«, pa odmah potom vodviljem o četiri muškaraca pod naslovom »Muškarci.hr«).

Nove strategije upravljanja

Da se opet pozovem na Gavellu, dodvoravanje publici nikad u povijesti kazališta nije proizvelo repertoar. Ali gotovo je uvijek proizvelo krizu kazališne kvalitete. Dakako, tek nam predstoji vidjeti kako će se Roman Šušković ponašati na čelu Kerempuha. Možda sačuva ili čak unaprijedi nasljeđe predstava kao što su Frljićev »Jazavac u Kerempuhu«, britke groteske »Živio Harms!« Aleksandra Popovskog, dramskog triptiha suvremenih dramatičara pod nazivom »Ko živ, ko mrtav« ili bravurozne studije poltronstva pod nazivom »Jedan sluga, dva gospodara«.

Možda otvori i neku vrstu kritičkog dijaloga o predstavama – svakako je znakovito da kritika nije bila dobrodošla gošća dok je vodio Vidru. No Kerempuh je svakako na prekretnici, u kojoj samo malo skretanje prema zabavljaštvu može srušiti uspostavljene kriterije suverenog dramskog repertoara ove institucije.

Kronični manjak repertoara prati rad još jednog izvedbenog prostora: Zagrebačkog plesnog centra. ZPC je uslijed korumpirane Bandićeve uprave trenutno izvan umjetničke funkcije, odnosno pod štrajkom plesnih umjetnika zbog dugotrajnog institucionalnog zanemarivanja i trajno neadekvatnih radnih uvjeta plesača pa potom i nedemokratskog pripajanja ZPC-a ZeKaeM-u. Zanimljivo je da tu ponovno važnu ulogu igra Bandićeva bliska suradnica i aktualna ravnateljica ZKM-a Snježana Abramović Milković, točnije rečeno na djelu su još jednom njezine zamašite institucionalne ambicije, za koje nažalost nisam vidjela profesionalnu potvrdu u načinu na koji vodi ZKM.

Štrajk plesača koji ne žele biti »pripojeni« dramskoj kući, međutim, stvara uvjete da se o kazališnom repertoaru u Zagrebu konačno prestane misliti samo »odozgo«. Plenum Zagrebačkog plesnog centra zadužio je javnost time što je »odozdo« iznio zahtjev da se plesačka institucija zaista prepusti plesačima za koje je i izgrađena. Strategije uvažavanja plesne struke za koje se plesači zalažu nenasilne su i profesionalno obilato argumentirane, a mogle bi poslužiti i kao model odlučivanja drugim izvedbenim zajednicama. Na ovaj način, ZPC izravno slijedi Gavelline zahtjeve: radi na povezivanju unutar struke, čuvajući ekskluzivnost same umjetničke prakse.

Model Plenuma Zagrebačkog plesnog centra važan je i zato što si kulturne institucije jedne metropole ne bi smjele dozvoliti da sedamnaest godina robuju sajamskom mentalitetu gradonačelnika poput Milana Bandića. Nijedan gradonačelnik ne bi smio voditi gradska kazališta. Ne samo zato što za to nije kvalificiran, nego i zato što umjetnost zaslužuje autorsku autonomiju. Teatar ne postoji i nikada nije postojao u formi ispunjavanja gradskih turističko-komercijalnih interesa.

Ljudski faktor svakog vizionarstva

Vratimo li se knjizi Dragana Klaića, repertoar je potreban i državnim i privatnim kazalištima, s time da je u obje vrste produkcijskog organiziranja predstava prilično rijedak. Da, Histrioni igraju mnogo komedija i na njihovoj se pozornici »Sarmica« i »Nebo nad Zagrebom« susreću s »Graškom na zrnu kraljevne«, Fadilom Hadžićem i Mrožekovim »Emigrantima«. Svašta se tu kovitla i sudara, ali repertoar sasvim sigurno nije zbirka gaža. Da, Komedija s Batinićem najavljuje da će ponovno postaviti »Guslača na krovu« i »Groficu Maricu«, ali danas više nije ni 1954. godina, a ni 1964. godina, kad su ovi naslovi bili pravo osvježenje.

Još je dalje od ideje kvalitetnog repertoara Komedijino preuzimanje brodvejskih hitova u domaćoj C-produkciji. Riječima Branka Gavelle: »Ne može biti izlaza kod zatvorenih očiju!«. Čim ih malo otvorimo, upada u oči da prijelomni mjuzikl u Hrvatskoj tijekom posljednjih petnaest godina nije nastao u Komediji i nije bio adaptirani uvoz iz inozemstva: napravila ga je grupa improvizacijski zaigranih glumaca u suradnji s jednom pjevačicom, u Teatru EXIT, pod nazivom »Kauboji«.

Zaključno: nema kazališne umjetnosti ako nam je domet svežderstvo i bulevarska dopadljivost. Voditi neko kazalište, dakle biti i kustos umjetnosti i pomni slušatelj svog ansambla i uvažavalački, diskusijski sugovornik publike i kritike – sve to ulazi u izgradnju jakog repertoara. No možda najvažnija komponenta je odnos s ljudima, unutar i izvan kazališne kuće. Strpljenje za ljudske probleme i prepreke unutar kazališne kuće. Nestrpljenje prema političkim pritiscima. Otvorenost kritici i međunarodnim kriterijima. Zatvorenost prema umjetničkim »kraćim putevima« i šablonama.

Toliko je mnogo ravnatelja koji bi da predstava nekako nikne »sama od sebe«. Kao korov. I tu ponovno nema bitne razlike između menadžera i umjetničkih ličnosti na čelu institucije: i jedne i druge uprave mogu biti slijepe prema tome da predstava nikad nije samo koncept; uvijek je u pitanju ljudska suradnja. Njegovani ili zapušteni vrt. Kako veli Dragan Klaić: kazalište je ili socijalni magnet ili puki zombij svoje zajednice. Ili je javno, dakle radi u interesu stvaranja što raznovrsnije javne debate – ili je posve svejedno vode li ga država ili poduzetnici.

Temelj javne odgovornosti kazališta, njegova osobna iskaznica, pri tome ostaje njegov program. Utoliko je važno naglasiti da nam repertoarna kazališta ne samo nužno trebaju, nego se tek trebamo posvetiti ozbiljnijem artikuliranju njihovih programskih prioriteta i ciljeva. I to ne na razini rasprave tko koliko potroši i zaradi na kraju godine (smiješno je napuhavati troškove kulture bez konteksta koji bi donio i podatke o troškovima sporta kao čiste natjecateljske razonode), nego na razini stručne rasprave o umjetničkim dosezima javnog kazališta.

Nije samo važno spasiti Zagrebački plesni centar i Teatar &TD od materijalne propasti, nego i formulirati dugoročnu repertoarnu politiku koja bi od ravnatelja očekivala posve drugu vrstu javne odgovornosti od one koju trenutno imaju. A za to je potrebna suradnja mnogih autorskih glasova domaće javne scene, kao i upornost političkog pregovaranja. Sad, ovoga trena, a ne za vrijeme nekog budućeg »idealnog mandata« bilo koje od naših vrijednosno bankrotiranih polit-stranaka.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka