Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 1
Sutra: 12° 12° 1
19. travnja 2019.
Zanimljivo djelo

Monodrama "Lolipop": Kako do seksualnosti pored pilula za smirenje i erekciju

Foto D. Šokčević
Foto D. Šokčević
Autor:
Objavljeno: 12. siječanj 2019. u 9:35 2019-01-12T09:35:13+01:00

Što se krije iza naslova »Lolipop«, autorskog projekta dramaturginje Nataše Antulov i glumice Aleksandre Stojaković Olenjuk? Asocijacije se protežu od nevine dječje lizaljke do erotskih i pornografskih konotacija. U ovom višeznačnom naslovu kao da je sažeto sve ono čime se autorice u predstavi bave. Moglo bi se reći da je »Lolipop« izrazito ženska predstava, koja svakodnevicu žene rastvara u nekoliko slojeva – propitujući društveno i kulturalno zadane uloge i stereotipe, te do kraja ogoljujući žensku intimu. U izvedbi ove monodrame, ili monologa žene koja se identificira s identitetima glumice, majke i supruge, Aleksandra Stojaković Olenjuk kreće se između autobiografske ispovijedi i fikcije.

Uz na zidu pozornice ispisano pitanje: »Je li ovo banalno?«, izvođačica započinje svoj monolog evociranjem svega onog što čini njenu svakodnevicu – od ustajanja i vođenja djece u vrtić, svakodnevnih razgovora i tužaljki o djeci, roditeljima, prijateljicama, muževima... do odlazaka na kazališne probe. Sve što čini pritom nalikuje utrci sa štopericom, a tu njenu trku s vremenom i vlastitim životom dramaturški označuje zvuk alarma. Iz tih »banalnosti« svakodnevice Aleksandra Stojaković Olenjuk u svojoj izvedbi klizi u paralelni svijet erotskih maštarija, u potrazi za prostorom vlastite intime. Na duhovit, a istovremeno tužan način, ona svojim performativnim tijelom izvodi svojevrsni parodični »Figurae Veneris« – kasnije ga komentirajući kazališnom mizanscenom.

Misterije organizma 

Autorice u predstavi propituju i pornografiju, koja žensko tijelo najčešće tretira iz muške perspektive i muških seksualnih fantazija. Slično je i s tretmanom ženskog tijela u medijima. Tako izvođačica simulira striptiz odjevena u haljinicu »školarke«, a zatim navlači ružičasti negliže i isto takve čarapice. Na maloj pozornici Delte 5 (predstava je izvedena u sklopu Zajc laba riječkog HNK-a) jedini scenografski element je hrpa raznobojnih madraca, uključujući i onaj »erotski«, krzneni. Poput tih slojeva naslaganih madraca, izvođačica postupno pred gledateljima rastvara svoju intimu – pritom se krećući između stvarnosti i fikcionalnosti.

Predstava se u jednom trenutku referira na film »W. R. Misterije organizma« Dušana Makavejeva iz 1971. godine. U tom filmu mlada jugoslavenska komunistkinja – slijedeći ideje psihoanalitičara, seksologa i bivšeg marksista Wilhelma Reicha (»Funkcija orgazma«) – pokušava osvijestiti svoju okolinu objašnjavajući da klasna revolucija istovremeno mora biti i seksualna. Ovaj film iz vremena socijalizma poslužio je kao paralela s današnjim vremenom kapitalizma i konzumerizma, kad se u televizijskim reklamama za žene propagiraju pilule za smirenje, a za muškarce tablete za erekciju.

U svojoj ispovijedi Aleksandra Stojaković Olenjuk propituje i vlastito tijelo, koje je nakon dva poroda doživjelo promjene. Tema je to poznata većini žena, koje se srame vlastitog tijela, postaju njime nezadovoljne i gube samopouzdanje. No i ovoj temi autorice predstave prilaze na samoironičan i tragikomičan način, dok otvorenim progovaranjem o njoj osvještavaju ovaj problem – poručujući ženama da se ne stide svojih tijela. Kao odjek slučaja hrvatske saborske zastupnice koja je nedavno progovorila o brutalnom postupku kiretaže, glumica otvoreno progovara i o bolnom iskustvu »šivanja« nakon što je rodila, ukazujući da seksualnost nije samo izvor užitka nego i boli.

»Mogu ja to bolje...« 

Svakodnevno manevrirajući između raznih obaveza, više se dokazujući drugima nego sebi, izvođačica bježi u svijet mašte u kojemu na letećem ćilimu obavlja svu silu zaduženja vezanih uz obitelj, djecu i posao. Na kraju ostaje nešto malo mjesta za ljubav i intimu, ali se njen jezik – i doslovno i figurativno – »ukočio« i zapetljao u nizu nepovezanih, krnjih rečenica koje ne može izreći do kraja, jer je u tom kaosu svakodnevice pomalo izgubila sebe. S pozornice odlazi s konstatacijom: »Mogu ja to bolje...«, i svakodnevna utrka može se nastaviti...

Izvedbom, koja je kombinacija stand-upa, performansa, glume i fizičkog teatra, Aleksandra Stojaković Olenjuk – članica ansambla Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca – predstavila se kao svestrana izvođačica sposobna za zahtjevan žanr monodrame. I ona i Nataša Antulov ispraćene su pljeskom, a u autorskoj ekipi su i dizajner svjetla Alan Vukelić i autor glazbe Saša Predovan. U jednom trenutku glumica progovara i o samome kazalištu, rekavši da su je iz kazališne propagande upitali hoće li ova predstava vratiti publiku u kazalište? Sudeći prema reakcijama premijerne publike, to bi se moglo dogoditi.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka