– Jednom prilikom Rade mi je rekao i to sam dobro upamtio: »U jednom trenutku života shvatit ćeš da si sam. Potpuno sam. Da nema ni djece, ni žene, nikoga… potpuno si sam. U tom trenutku je najvažnije ne postati narcisoidan.«

– Za mene je sve dio glume, dio zanata, ples, pjesma, pokret, grimasa… Sve što dobivam iz kazališta smatram vrijednim iskustvom, učim iz svega. Iz pozitivnih i negativnih stvari, kao i iz svakog procesa iz kojeg izađem. Sve je jedna plodna zemlja za učenje. Tako se razvijamo, naravno, ako stvorimo takvu vrstu odnosa. Rekao bih da sam relativno rano došao do tih spoznaja, ali samo tako svi se problemi čine rješivim.

– Mislim da je velika poveznica između glume i seksa, tjelesnog izgleda, aktivnosti… Glumac mora biti tjelesna osoba prije svega. Uz to ide duh koji je bitan. Jedno bez drugog jednostavno ne ide. A nastane li miks toga, to je nešto što se može nazvati istinom. Mislim da je istina jedina mogućnost.

Nikola je u Rijeku stigao iz Zagreba. Nakon dva neuspjela pokušaja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, s trećim srećonosnim, odlučio je pokušati u Rijeci i prijavio se u program glumačkog barda Rade Šerbedžije.

– Rade je zakon – kaže Nikola – Isprva, na prvoj godini, bilo me strah, bio sam pun strepnje. Sad već imamo pravi odnos, puno od njega učim. Radu osim glumačkog iskustva i znanja krasi i mudrost. Od njega je jednostavno lako učiti – kaže mladi glumac koji je od 1. siječnja ove godine postao punopravnim članom ansambla Drame HNK-a Ivana pl. Zajca.

– Kako je sve počelo? Pa bilo je to davno, barem onoliko koliko to meni može izgledati. Bio sam devetogodišnjak i učiteljica me je prozvala na ploču. Postavila mi je zadatak, pitanje na koje nisam znao odgovor. Počeo sam muljati, vrdati, jednom riječju glumiti. Nije joj se svidjelo moje neznanje, ali svidio joj se moj način. Za odgovor sam dobio jedinicu, a za umjetnički dojam poziv na suradnju. Od tada sam bio obavezni član svakog natjecanja na Lidranu, školskih priredbi, recitirao sam, ma znate već kako to rade klinci u osnovnoj školi. Bilo je zabavno, zapravo to me je odredilo – kaže Nikola.

Početak u ZKM-u

Već u sedmom razredu Nikolu su primijetili i uključili u ZKM-ovu radionicu, gdje se i ozbiljnije okušao na sceni već kao šesnaestogodišnjak u predstavi »Generacija 91. – 95.« u režiji Boruta Šeparovića.

– Bilo je to zaista prijelomno iskustvo za mene – otkriva mladi glumac koji je bio prvi put u profesionalnom angažmanu okružen ljudima koji imaju dvadeset i više godina kazališnog iskustva.

– Predstava je imala preko sedamdeset izvedbi i bila jedna od najpopularnijih predstava u ZKM-u 2009 godine, zaista sam bio počašćen tim sudjelovanjem.

U to vrijeme upoznaje i Olivera Frljića, koji mu je nakon jedne predstave rekao: »Bit će od tebe jednog dana veliki glumac«.

Bio je to Nikoli velik kompliment, ali i poticaj za daljnji rad. Ipak, ni slutio nije da će ga vrlo brzo ponovno sresti u Rijeci.

– Na trećoj godini Rade me ubacio na audiciju za Oliverovu predstavu »Aleksandra Zec«. Glumio sam u toj predstavi, a onda kasnije i u predstavi »Hrvatsko glumište«, »Životinjska farma« pa »Majstor i Margarita«…

Sve su to bila lijepa iskustva i izazovi za Nikolu, ali ipak rad na predstavi »Hrvatsko glumište« opisuje posebnim riječima.

– Sve se događalo ubrzano. Predstava je nastala u dva tjedna, Oliver je točno znao što želi. Imao je potpunu viziju. Svakodnevno smo održavali dugačke probe i nisam se osjećao kao glumac, već kao instrument za veće dobro. U tom procesu stvaranja predstave stekao sam osjećaj nesebičnosti. Inače držim da je sebičnost velika mana cijelog ljudskog roda. Zbog toga mi je predstava bila svojevrsno iskupljenje, čišćenje.

Probe i treninzi

Trenutačno je Nikola svakodnevno zaokupljen radom na novoj ulozi, ulozi dvorske lude u baletno-dramskoj predstavi Zajčeve Drame »Labuđe jezero«, u koju ga je pozvao njegov mentor s Akademije Staša Zurovac, koji radi koreografiju predstave.

– Jako je zanimljivo. Kolegica Jelena Lopatić i ja uz dvadeset baletana plešemo, ali i glumimo uloge dvorskih luda. Staša nas je pozvao i učinilo mi se zanimljivim. Svakodnevno imamo probe, treninge, ma radimo svašta! Skačemo, plešemo, glumimo… Stašu inače obožavam kao mentora na Akademiji, ali i kao prijatelja.

Nikola je inače vrlo zadovoljan odnosima i suradnjom u ansamblu te ističe kako su ga stariji kolege lijepo prihvatili.

– Ona je dio moje glumačke priče, jer sve se nekako događalo u isto vrijeme. Držim je u mislima i u srcu, ali znam da to više nikada ne može biti ono što je nekad bilo. I jesam, ako me pitate, romantičan sam, jer što je ljubav bez romantike, samo prazno slovo!

Za loša zbivanja optužuje Nikola samog sebe, vjeruje da ga je majka Ankica, nakon tri kćeri i kao jedinog sina odlučila razmaziti.

– Moja je mama najljepša žena, osoba na svijetu! Obožavam njenu jednostavnost koja mi uvijek daje pravac u životu i čuva me od elitističkog i autističnog svijeta koji se nerijetko zatječe oko teatra.

U namjeri da postane glumac imao je roditeljsku podršku, mama Ankica mladom je Nikoli velika potpora.

Mitski Richard III.

– Važno je što me podupiru roditelji, mislim da je to svakom mladom čovjeku važno. Važno je imati i dobrog mentora, dobrog i mudrog učitelja kao što je Rade, a i prijatelji su važni.

Sve što si kao mladi glumac spočitava je uloga Richarda III., koju na Akademiji nije uspio napraviti.

– To me jako muči. Slažem se s Radom da se ta uloga mora dogoditi prije tridesete godine, da je mora igrati mladi glumac koji u sebi još ima dječaštva i ludensa, ali ja u tome nisam uspio i to me malo proganja.

Nikola inače nema svoje prima uloge, kaže da ga svaki redatelj doživi na svoj način i da on iz svake uloge uči nešto novo.

Pred njim je, osim »Labuđeg jezera«, i zahtjevna uloga u predstavi »Spašeni«, koju pripremaju na Akademiji prema istoimenom djelu Edwarda Bonda. U podjeli su također Katarina Bistrović-Darvaš (ZKM) te Predrag Sikimić.

– Imam veliku ulogu, glavni sam lik u dvosatnoj predstavi. To mi je, moram reći, najzahtjevniji projekt do sada.

Bilo je vrijeme otkriva nam Nikola, kad nije želio ni čuti za teatar i glumu. Išlo je to sve nekako mimo njega. U to vrijeme fokusiran je bio na glazbu, skladao je pjesmuljke i pisao stihove.

– Jedno sam vrijeme bio zaljubljen u glazbu i nisam htio čuti za glumu. Samo sam pisao pjesme i svirao instrumente, od violine do gitare, što god. Uvijek se tražim i od sebe zahtijevam, ili bolje, očekujem, svojevrsnu perfekciju. Tako to bude na svim područjima koja me zanimaju, uvijek to pokušavam izbalansirati.

Nikolina velika želja je i susret s kamerom. Kaže da je kroz cijelo djetinjstvo gledao filmove iz obližnje videoteke.

– Odrastao sam na filmovima. Zbog njih sam i poželio biti glumac. Zasad još nije bilo prilike, no nadam joj se. Uvijek slušam svoj instinkt, uvijek mi intuitivno dođe osjećaj kad treba ići negdje dalje. Dosad sam slušao taj osjećaj i dobro me služio, nadam se da će i nadalje biti tako. No, kako god bilo, Rijeka će zauvijek ostati važan dio moje istine – zaključuje Nikola, dodajući da već za dvanaest minuta počinje proba i odjurio u kasno predvečerje na još jedan susret sa sobom.