Grad: Rijeka
Danas: 17° moguća kiša
Sutra: 8° 20° maglovito
26. rujna 2017.
Nagrada Marko Fotez

Martina Petranović: Teatrologija je prečesto ignorirala vizualnu komponentu izvedbe

Foto Marko Gracin
Foto Marko Gracin
Autor:
Objavljeno: 30. studeni 2016. u 10:16 2016-11-30T10:16:14+01:00

Posljedica takvoga stava prema likovnosti u kazalištu bio je nevelik korpus radova i studija o kazališnoj likovnosti i njezinim nositeljima. Ipak, posljednjih je godina njihov broj u porastu

Teatrologinja Martina Petranović s netom napunjenih četrdeset godina dobitnica je Nagrade Marko Fotez za razdoblje 2012. – 2015., čime se našla u respektabilnom društvu dosadašnjih laureta koje čine Nikola Batušić, Frano Čale, Branko Hećimović, Slobodan Prosperov Novak, Tomislav Sabljak, Đurđa Škavić, Boris Senker, Antonija Bogner Šaban i Darko Gašparović.

Ovo ugledno priznanje koje svake četiri godine dodjeljuje Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU za znanstveno istraživanje i proučavanje hrvatske dramske i kazališne baštine, Martina Petranović zaslužila je ponajviše zbog njene četiri knjige – »Od kostima do kostimografije. Hrvatska kazališna kostimografija«, »Prepoznatljivo svoja – kostimografkinja Ika Škomrlj« te zbirke studija i ogleda »Na sceni i oko nje« i »Kazalište i (pri)povijest«, čime je u središte teatrološkog interesa dovela u nas prilično zanemarenu likovnost u teatru.

Što vam znači Nagrada Marko Fotez?

– Čast je primiti ovakvu nagradu. Iz više razloga. U prvome redu zbog toga što nagrada nosi ime istaknutog hrvatskog kazališnog umjetnika i teatrologa Marka Foteza, zaslužnog za afirmiranje hrvatske dramske baštine i zbog toga što se odnosi na istraživanje hrvatske drame i kazališta čemu sam ja i posvetila veći dio svoga teatrološkoga rada.

Potom i zbog toga što nagradu dodjeljuje struka, a priznanja kolega uvijek su posebno vrijedna. Naposljetku i zbog toga što je doista velika čast biti dijelom niza uglednih teatrologa koji su dosad primili ovu nagradu, a većina njih su ujedno bili ili moji profesori ili mentori, pa i osobe koje su me nadahnule za bavljenje teatrološkim istraživanjima. Mislim pritom posebice na pokojnog akademika Nikolu Batušića, zatim na akademika Borisa Senkera, na kolege iz Odsjeka Branka Hećimovića i Antoniju Bogner Šaban, ali i na ostale laureate poput Darka Gašparovića. Nagrade su uvijek i dodatni poticaj u radu, ali nagrada sa sobom povlači i odgovornost, u prvome redu odgovornost za budući rad.

Logocentrična hijerarhija

Kako se osjećate kao nagrađena znanstvenica na pragu četrdesete u društvu uglednih, ali i znatno starijih kolega?

– Dijelom sam na to pitanje već odgovorila, no možda vrijedi dodati da iako jesam među mlađim dobitnicima nagrade, vjerujem da je najmlađi dobitnik Nagrade Marko Fotez svojedobno bio Slobodan Prosperov Novak.

U obrazloženju Odbora za nagradu posebno su istaknute vaše zasluge na istraživanju jednog zanemarenog segmenta – likovnosti u teatru. Kakvo je zapravo stanje po tom pitanju i zašto je tako?

– Nakon što je Aristotel još u svojoj Poetici ustvrdio da su vizualni dio izvedbe pa i izvedba sama manje važni u odnosu na dramski tekst, tek su takoreći donedavno, odnosno u 20. stoljeću i umjetnici i teoretičari počeli dovoditi u pitanje dugogodišnju logocentričnu hijerarhiju i u kazalištu i u povijesno-teorijskoj refleksiji o njemu. Fokus teatroloških istraživanja s književnoga proučavanja teksta premjestio se na proučavanje kazališne predstave, no brojni suvremeni istraživači različitih aspekata kazališne likovnosti dijele mišljenje da je i tradicionalna teatrologija suviše često gurala vizualnu komponentu izvedbe u zakutke znanstvenoga zanimanja.

Posljedica takvoga stava prema likovnosti u kazalištu bio je razmjerno nevelik korpus radova i studija o kazališnoj likovnosti i njezinim nositeljima. Ipak, posljednjih je godina njihov broj u zamjetnom porastu, kao i raznovrsnost obuhvaćenih područja i tema kako u svjetskoj tako i u hrvatskoj teatrologiji.

Kostimi i kostimografija

Likovnost je u središtu vaše možda najznačajnije knjige »Od kostima do kostimografije«, u kojoj ste sustavno istražili kostime i kostimografiju u Hrvatskoj. Kako biste ukratko odredili mjesto i funkciju kazališnog kostima u predstavi?

– Uloge kostima u kazališnoj predstavi variraju od predstave do predstave ovisno o željama, potrebama i ciljevima njezinih stvaratelja, no čini mi se da je među važnijim zadacima kazališnoga kostima biti u službi djela, lika, predstave, režije, koreografije i/ili izvođača, koliko i biti vrijednost sam po sebi.

Posvetili ste opsežnu monografiju našoj legendarnoj kostimografkinji Iki Škomrlj, koja je obilježila zadnjih 60 godina hrvatskoga kazališta. Možete li njezinu umjetničku veličinu locirati na nacionalnoj i internacionalnoj kostimografskoj sceni? Vidite li joj nasljednika/cu?

– Ona je od najistaknutijih i najplodnijih hrvatskih kostimografkinja druge polovice 20. stoljeća čiji opus obuhvaća nekoliko stotina dramskih, opernih i baletnih/plesnih kostimografija ostvarenih u svim većim hrvatskim kazališnim sredinama, napose u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, te u inozemstvu. Nametnula se prepoznatljivim, ali i redovito protejski drukčijim i inovativnim likovnim rukopisom, uvijek u »pomaku« od uobičajenog, ali u skladu s cjelinom kazališne predstave. Stoga se može reći da je obilježila ne samo povijest hrvatske kostimografije i hrvatskog kazališta, nego i povijest nacionalne kulture.

Surađujući s mladim umjetnicima, odigrala je i važnu pedagošku ulogu u obrazovanju kostimografa i sudjelovala u formiranju niza hrvatskih kostimografa različitih naraštaja i autorskih profila, bitno pridonijevši oblikovanju mnogolikosti suvremene hrvatske kostimografije. No iskreno, nisam sigurna da mogu izdvojiti umjetničku osobnost koja bi u sebi objedinila sve njezine raznolike kvalitete i koju bih prozvala njezinim nasljednikom, dijelom i zbog toga što su se okviri djelovanja kazališnih kostimografa također promijenili.

O Kamilu Tompi

Diplomirali ste anglistiku i komparativnu književnost istodobno s teatrologijom. Kako ste se odlučili baš za kostimografiju za koju kažete da je u nas prilično gurnuta u stranu?

– Kostimografija je jedna od tema moga teatrološkoga rada koja me počela intenzivnije zaokupljati u trenutku kada sam potpuno osvijestila činjenicu da je to jedno iznimno kompleksno, opsežno i važno no nedovoljno obrađeno područje teatroloških istraživanja, a da zahvaljujući tome što radim u Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta HAZU-a imam na raspolaganju veliku scenografsku i kostimografsku zbirku koja je zaslužila da je se na dostojan način teatrološki obradi i valorizira.

Taj sretan spoj uskoro je urodio i sretnim spojem s nekolicinom ljudi poput Ivane Bakal koji su u istom trenutku, ali iz svojih pozicija, radili na poboljšavanju teatrološke vidljivosti kostimografije izložbenom i izdavačkom djelatnošću. Rezultat zajedničkih napora su monografija o Iki Škomrlj i knjiga o povijesti hrvatske kazališne kostimografije, kao i nekoliko izložbi.

Pišete li trenutačno neku teatrologijsku knjigu?

– Nekako mi je uvijek zanimljivije i uzbudljivije govoriti o onome što mi tek predstoji, nego o onome što je iza mene, pa mi je baš drago što ste mi postavili ovo pitanje za kraj. Da, već dulje vrijeme radim na knjizi o istaknutom hrvatskom likovnom umjetniku, ali i kazališnom čovjeku Kamilu Tompi, čije je svestrano kazališno djelovanje dosad, čini mi se, nedovoljno obrađeno.

Nadam se da će ova studija popuniti tu prazninu i uspješno otvoriti planiranu biblioteku Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta i ULUPUH-a o različitim imenima hrvatske kazališne likovnosti, ne samo scenografa i kostimografa, nego i lutkara, kazališnih fotografa, oblikovatelja svjetla...

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka