Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
12. prosinca 2017.
Povratak Verdijeve opere

Marin Blažević: "Publika će na sceni vidjeti Otellovu noćnu moru"

Foto: Marko Gracin
Foto: Marko Gracin
Autor:
Objavljeno: 27. siječanj 2017. u 22:30 2017-01-27T22:30:56+01:00

Ne prikazujemo neki realni prostor ili ambijent, već pokušaj stvaranja slike Otellovog unutarnjeg svijeta, njegove noćne more koja proizlazi iz opsesivnog osjećaja, afekta koji je u njemu pobudio Jago – a to je ljubomora. Drugi izazov je bio kako takav svijet scenski uopće prikazati

Nakon pedeset i šest godina od posljednje premijere, u riječkom kazalištu sutra, a zatim ponovno u srijedu, premijerno će biti uprizoreno operno remek-djelo, pretposljednja i po mišljenju mnogih najbolja Verdijeva opera »Otello«. »Opernu poeziju svjetla i sjene, glume i pokreta«, muzičku dramu o zlu i ljubavi, koja će na riječkoj sceni pod dirigentskom palicom Villea Matvejeffa biti izvedena u dvije solističke podjele, glumački različite i specifične, kao dramaturg, ali i redatelj, potpisuje Marin Blažević. Kako kaže, zaključio je da dramaturšku ideju ove predstave redateljski najbolje može realizirati sam.

– Da, no to ne znači bez suradnje s drugima. Selma Banich nije bila samo koreografkinja nego i najbliža dramaturška sugovornica, Sandra Dekanić nije bila samo kostimografkinja nego i kreator kostima koji upravo scenografski ispunjavaju prostor, Dalibor Fugošić i Alan Vukelić nisu sam oblikovali svjetlo nego i kreirali svjetlosnu instalaciju u funkciji scenografije. Ne zanima me posao »karijernog redatelja«, a još manje uloga redatelja kao ultimativnog autora. Različiti modeli i dinamike suradnje ono su što sam učio s Oliverom Frljićem, a u ovoj prilici nastavio s drugima.

Realnost i nadrealnost

U čemu je osobitost vašeg dramaturškog i redateljskog iščitavanja ove Verdijeve tragedije?
– Nisu mi poznate tolike režije Otella da bih mogao govoriti o osobitosti svojeg pristupa, ali mogu reći ono što u njemu jest osobno. Izdvojio bih tri izazova. Prvi je da Verdijevu muzičku dramu, ili preciznije – tragediju, predstavljamo kroz prizore u kojima nije uvijek jasno pripadaju li realnom ili nadrealnom svijetu.

Zapravo, predstava se može gledati kao uprizorenje Otellove noćne more, Otellova unutarnjeg svijeta i afektivne oluje koju je u njemu izazvao Jagovim spletkama pobuđen osjećaj ljubomore. Drugi izazov bio je kako scenski oblikovati takav ambivalentan, snoliki svijet. U suradnji s Alanom Vukelićem i Daliborom Fugošićem konstruirana je svjetlosna instalacija uz pomoć koje pomičemo i propusnima činimo – barem u okviru scenske slike – granice između jave i sna, zbilje i iluzije, svijeta i teatra. Naravno, na tragu Shakespearea. Često tijekom naše izvedbe Otella razine scenske realnosti i nadrealnosti nije lako razlučiti.

Treći izazov nametnuo se svojevrsnom inverzijom dramaturških prioriteta, ali i tijekom suradnje sa Selmom Banich i Anamarijom Knego kao našom Desdemonom. U našoj interpretaciji ove operne drame u prvi dramaturški plan ušle su Desdemona i Emilija, umjesto Jaga i Otella. Ne bih otkrio detalje, ali pokušali smo pomaknuti fokus s Otellove patnje i Jagove spletke. U prvi plan doveli smo Desdemonin otpora spram uloge žrtve, ali i žene kojoj se ne može »sasvim vjerovati«. Desdemona se naposljetku nije uspjela izboriti za svoje pravo na otpor. Ali Emilija jest.

Upravo to ste naglasili i u posveti opere svojoj kćeri Margareti i »svakoj ženi koja se bori ne postati žrtvom i svakoj ženi koja žrtvom nikada nije smjela biti«. Danas živimo u društvu u kojemu su, nažalost, žene često žrtve muškaraca – izravne ili kolateralne. Jeste li to imali na umu iščitavajući Verdijevu tragediju?

Ženska perspektiva

– Posveta je vrlo osobna i motivirana iskustvom samohranog roditelja kćeri, a danas već mlade žene, i svega onoga što sam naučio o bitno drugačijem putu koji je ona prolazila kroz različite faze sazrijevanja i borbe za ravnopravnost u društvenim okolnostima kojima dominiraju interesi i igre muškoga roda. Živimo u društvu, pa i kulturi, koje se prema ženama ophodi kao da su manjina. Nije li sramotno da se još uvijek moramo boriti za »ženska prava«? U tom smislu, najbitnijim političkim stavom smatram onaj da su »ženska prava« – ljudska prava».

Glavni lik opere, Otello, veliki vojskovođa, s jedne je strane moćni muškarac, s druge strane samo muškarac s puno slabosti, koji ne može kontrolirati sam sebe i svoje emocije. Kakav je vaš Otello i koliko je on ogledalo suvremenog muškarca 21. stoljeća koji se također teško nosi s vlastitim unutrašnjim slabostima?

– Otello nije samo muškarac, on je obojeni muškarac, dakle pripadnik još jedne manjine. Međutim, moj je stav da, kakvo god bilo njegovo porijeklo ili kakva god bila njegova pretpovijest, kakva god bila njegova frustracija ili njegov kompleks, ne mogu pronaći dramaturško opravdanje po kojem bismo na kraju ove operne tragedije pokušali pobuditi neku vrstu sažaljenja u odnosu na Otella ili čak navesti gledatelje na katarzično iskustvo kojemu bi u ishodište trebala biti Otellova patnja i žrtva. Da se mene pita, ovu opernu tragediju mogli smo nasloviti i »Desdemona«.

Dvije interpretacije

Poseban naglasak je na glumačkoj izvedbi. Rekli ste da je prestava rasla iz izvođača i da su upravo karakteri pjevača ključ za interpretaciju. Imate dvije ravnopravne glumačke postave, znači li to da ćemo zapravo gledati dva Otella?

– Nije ništa neobično, osobito u operama u kojima uvijek postoji dvostruka podjela, da svaki operni umjetnik interpretira neki operni lik na svoj način. Međutim, jedno je kada se to dogodi naprosto zbog toga što ne postoje dva ista pjevača, a drugo je kada se krene iz pretpostavke da će se zapravo režirati dvije različite interpretacije, prije svega triju glavnih likova – Jaga, Desdemone i Otella. To znači da nije režirana predstava s jednim »castom« dok je drugi promatrao i onda kopirao ono što radi prvi, nego su se radile posebne probe s dvije različite podjele kao i da je svaka od tri glavne uloge proistekla iz specifičnih identiteta odnosno habitusa izvođača.

Koliko je važna uloga Jaga, spletkaroša, »vraga koji sve pokreće«?

– U predstavi zapravo govorimo o nekoliko različitih perspektiva – onoj snomornoj Otellovoj, svojevrsnoj protofeminističkoj Desdemoninoj odnosno Emilijinoj i ovoj trećoj, Jagovoj, koja je teatralna. Jago je neka vrsta aranžera ili čak redatelja tog teatara zla. Onaj kroz čiju se perspektivu naša predstava može gledati kao neka vrsta teatra u teatru. U tom pogledu, a ne samo zato što je riječ o izvanrednom pjevaču, moram priznati da mi je osobito zanimljivo bilo surađivati s Giorgiom Surianom, kazališnim čovjekom u svakoj gesti i svakom pogledu, od trenutka kada zakorači na pozornicu.

Predstava je nastavljena kao »vizualni spektakl« sa 150 izvođača, a spominje se i da je riječ o predstavi koja traži »aktivnog gledatelja«. Možete li otkriti barem dio onoga što gledatelji mogu očekivati?

– U današnje vrijeme, kada su operne produkcije vrlo skupe, a posebno u našem kazalištu koje se bori za opstanak, nije jednostavno realizirati ovako veliki operni projekt. Zato mislim da je važno isticati impozantan broj sudionika u operi koja, zapravo, kao i većina Verdijevih opera, svoju dramaturšku tenziju postiže u rasponu između spektakla i, s druge strane, komorne, upravo intimne sfere, scena u kojima se intenzivan dramski sukob razbuktava između nekoliko osamljenih likova na pozornici. Kada je riječ o »aktivnim gledateljima« i svojevrsnoj »četvrtoj dimenziji«, ona se ogleda u tome što je zbor u prvom činu biti smješten u gledalište pa će to iskustvo biti neposrednije i na poseban način će biti angažirana i publika u dvorani.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka