Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
29. siječnja 2020.
Uz premijeru

Kafkin "Proces" Renea Medvešeka: Nataša Govedić o premijeri GDK Gavella

Kafkin "Proces" Renea Medvešeka: Nataša Govedić o premijeri GDK Gavella
Kafkin "Proces" Renea Medvešeka: Nataša Govedić o premijeri GDK Gavella
Autor:
Objavljeno: 16. ožujak 2018. u 13:13 2018-03-16T13:13:39+01:00

Za dramaturga Dubravka Mihanovića i redatelja Renea Medvešeka Kafkin je roman povod naglašeno arhetipske analize ljudskog progona, u kojoj svako scensko lice u bijeloj košulji i crnim hlačama na sličan način igra i podvrgnutost »nepoznatom« zakonu i unutarnju pobunu protiv surove igre u kojoj sudjeluje

Proteklo je stoljeće od sudskih postupaka napravilo reality show programe i TV sapunice u kojima je istražni postupak samo još jedna navijačka arena zabavljanja široke publike visokom napetošću lova na dokaze kako »optužbe« tako i »obrane«. I ne samo to: po prvi put u povijesti snimala su se prestižna međunarodna suđenja, primjerice proces protiv nacističkog ideologa Adolfa Eichmanna, baš kao i lokalna suđenja snažnog medijskog odjeka, kao proces protiv skandalozno zakonski »nedodirljive« američke sportske zvijezde O. J. Simpsona. Drugim riječima kamera je ušla u sudnicu i pretvorila je u samo još jedno gladijatorsko prizorište. Za Franza Kafku, baš kao i za Jaroslava Hašeka, modernističke autore koji stvaraju prije opće televizacije javnih institucija, sud, međutim, još uvijek ima auru gotovo božanskog autoriteta.

Kafkijanske nepravde

I Kafka i Hašek pripovijedaju o osobitoj metafizici i »zloj mistici« sudskog nasilja, koje će nas u svim varijantama zgromiti, bili mi krivi ili ne. Jer iako Hašekov dobri vojnik Švejk pred silnim sudskim istražiteljima uvijek bira pokornost i neobuzdano priznanje svih svojih pogrešaka, njegova će se situacija pokazati identično beznadnom kao i proces protiv Kafkina protagonista Josefa K., koji se čitavo vrijeme osjeća potpuno nevin i ništa ne priznaje. Ni Hašek ni Kafka, usput budi rečeno, nisu dovršili svoje romane o velikom mehanizmu »krivosudnih« institucija. Jedan je umro od tuberkuloze (Kafka), drugi od posljedica dugogodišnjeg alkoholizma (Hašek).

Koliko god je njihov humor različit, u oba slučaja riječ je o humoru apsurda, čija prisutnost u tekstu ukazuje i na mogućnost da sustavno nasilje izvrgnemo karnevalskoj farsi. Pristup romanu »Proces« danas je bitno obilježen i činjenicom da je Kafka tijekom 20. stoljeća postao i jedan od središnjih sugovornika filozofije (o njemu intenzivno pišu ne samo Adorno, Benjamin, Sartre i Camus, nego i Deleuze, Derrida, Agamben, Butler itd.), kao i literarnim autorom čiji je opus ostao otvoren brojnim umjetničkim obradama, ekranizacijama i kazališnim izvedbama, stalno mijenjajući stilske i političke fokuse. U svim varijantama, zlo »uprave« nad malim čovjekom poprima razmjere epidemije, ali nije samo nametnuto odozgo, nego raste iz jezgre obične, male, nadasve ljudske pasivnosti. Kako veli antropolog Ernest Becker: »Ono što smo navikli smatrati demonskim zlom posve je stvarno. I posljedica je čovjekove nesposobnosti da zbilja djeluje prema svojoj savjesti. Gdje god se pojavljuje koncept demonskog zla, u pozadini čuči priznanje o nesposobnosti osobnog preuzimanja odgovornosti«.

Nestanak nevinosti

Na pitanje »Tko je nama danas Kafka« odgovaraju Gavellin dramaturg Dubravko Mihanović te redatelj i ravnopravni suautor dramske adaptacije »Procesa« Rene Medvešek. Za njih je Kafkin roman povod naglašeno arhetipske analize ljudskog progona, u kojoj svako scensko lice u bijeloj košulji i crnim hlačama na sličan način igra i podvrgnutost »nepoznatom« zakonu i unutarnju pobunu protiv surove igre u kojoj sudjeluje. Koreografija Pravdana Devlahovića u ovoj predstavi jako podsjeća na rukopis Josefa Nadja, kao mješavinu visokoritualiziranog plesnog ekspresionizma i cabareta, čemu pogoduje i glazba puna zloguko »simboličkih« zvukova kompozitora Zorana Šćekića. No glumac Nikola Baće (Josef K.) nigdje ne preglumljuje svoju rolu slučajne, naglašeno anonimne žrtve.

Dapače, Baće gradi lik slobodan od generalizacija i karikaturizacija; veoma osjetljiv na svaku pojedinu nijansu govora i mišljenja progonjenog, koliko i postojano uspravnog ljudskog tijela. Baće hvata frekvenciju paraliziranog i uplašenog Kafkina svijeta početkom Prvog svjetskog rata i kolektivnog osjećaja da više nema nevinosti, nema povratka na »tanki mir« pred debelim ratnim razaranjem; nema načina da se sakrijemo pred zločinima koji se svaki dan sve više gomilaju. Unatoč tome što je bezakonje opće, poručuje nam Baćino lice, bol koju nepravda izaziva uvijek je unikatna. Pojedinačna. Ostale su uloge napravljene u korski pomaknutom, koliko i alegorijski »poopćenom« ključu, s time da svaki lik utjelovljuje neki princip prijetnje ili zastrašivanja glavnog lika.

Glumačke slike sudske apokalipse

Sven Medvešek s minimalnim pomacima »dijaboličke« stilizacije igra niz ključnih figura ironista: Suca, Batinaša, Slikara i Duhovnika. Ankica Dobrić (Poslužiteljeva žena) pogađa tragičnu ambivalenciju žene za koju ne znamo želi li biti seksualna lutka čitavog suda ili se tome protivi; izvjesno je da muškarcima koji je koriste i koje ona koristi ne pruža preveliki otpor, premda stalno traži pomoć oko bijega.

Lena iznimno karizmatične glumice Martine Čvek autoritarna je, ledena i smirena, u duhu Kafkinog straha od ženske seksualnosti i ženske snage. Kafkin odvjetnik Huld u zagrebačkoj je predstavi postao odvjetnica, u pogođeno arogantnoj izvedbi Nele Kocsis. Perica Martinović je sugestivno namješteno sažalna, koliko i samosažalna gospođa Grubach. Darko Stazić jakom scenskom prisutnošću igra i Nadzornika i protagonistova strica. Hrvoje Klobučar dovodi na scenu trgovca Blocka: ponovno izvrsno odigranog dvoličnika kao »jecavog oportunista«, ujedno i jedinu osobu Kafkina sustava koja svojom ogromnom »poniznošću« i promiskuitetnom trgovinom odvjetničkim uslugama bar donekle uspijeva zbuniti svoje istražitelje. Tu su i Ivan Grčić (Student), Gloria Dubelj (gospođica Bürstner), Đorđe Kukuljica (Informator) i Natalija Đorđević (niz uloga službenica; Erna).

Sve su uloge napravljene precizno, promišljeno, kontrolirano. Ali temperatura predstave ne doseže ni Kafkin užas ni eksploziju završnog nasilja. U originalnom je tekstu Josef K. zaklan u pokrajnjoj uličici »kao pas«, noževima sudskih progonitelja. Iz »svetih« papirnatih dokumenata na kraju romana teče ljudska krv, a ne tinta.

Tamni apsoluti

Na Gavellinoj pozornici Josef K. završi zatrpan hrpama uredno povezanih, plavičastih uredskih fascikla (scenografija: Tanja Lacko), ostavljajući gledateljima posljednji pogled na sitno, uplakano ljudsko lice. Naravno da »svijet nije bajka«, kako nas obavještava Duhovnik u završnoj izvedbi Svena Medvešeka, ali nije li Kafkina privlačnost upravo u tome što njegova etička vizura dopušta da i u najgoroj najezdi nepravde još uvijek čuči neki romantični, tamni, ničeanski apsolut? Apsolut straha, apsolut neizvjesnosti, apsolut očaja? U tom je smislu Kafkine junake moguće usporediti s psihotičarima, čiji pogon unutarnjeg užasa sadrži brojne fantastične ili »bajkovite« elemente, nikada posve objašnjive stvarnim svijetom, ali nikada ni posve razvedene od svakodnevice.

I za Medvešeka kao redatelja i za našu sredinu važno je ući u tu dimenziju nezaustavljive katastrofe koju opisuje Kafkin »Proces«, s time da joj u ovoj izvedbi potrebnu kritičku protutežu drži stalna teatralizacija i samim time blago ismijavanje Svetog Suda. Glumci pred nama svlače i navlače perike, namještaju užad u oblik anđeoskih krila, s posebnom kazališnom strašću pomažu »ponoviti« ili još jednom odigrati grozan prizor podizanja optužnice. Upravo zahvaljujući redateljskoj odluci diskretnog, ali stalnog naglašavanja teatralnosti suda, gledatelj sve više postaje svjestan da je i nepravda samo još jedno »uprizorenje«, samo još jedna opaka igra, a ne »puna istina« o našoj krivnji.

Na isti način, »Proces« je alegorija o tome da nitko nikome nema pravo ni zbog čega suditi na nemilosrdan način. Kakvoj god tradiciji pravičnosti i spiritualnosti da pripadamo, milost je jedino što opravdava instancu suda. U Kafkinu tekstu ona nije izborena direktno, ali je toliko vapajno tražena i zahtijevana da dobiva takozvanu »negativnu prisutnost«. Zato Medvešekova predstava otvara pogled na drugu stranu nemoći, bolje rečeno na etičku nužnost opraštanja i izmirenja, kao suprotnostima »neumoljivih« progona.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
I u Rijeci se bira novi Pan – jeste li i vi na glasanju u petak?