Grad: Rijeka
Danas: 20° oluje
Sutra: 6° 11° kiša
22. listopada 2017.
Premijera

Igor Vuk Torbica režira "Mizantropa": Izazovnije mi je raditi klasične komade

Foto: Vedran Karuza
Foto: Vedran Karuza
Autor:
Objavljeno: 23. svibanj 2017. u 13:52 2017-05-23T13:52:54+02:00

Kad sam bio dječak htio sam se baviti arheologijom. Sada mi je proces i samog traženja djela i njegova iščitavanja sličan nekom arheološkom iskopavanju i sastavljanju neke nove cjeline. To je moj svijet i nisam se tu slučajno našao

Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno će 24. svibnja izvesti Molièreova »Mizantropa«, u režiji Igora Vuka Torbice. Riječ je o jednom od trenutačno najboljih kazališnih redatelja mlađe generacije u regiji, koji se riječkoj publici predstavio na Međunarodnom festivalu malih scena Von Kleistovim »Razbijenim vrčem« JDP-a iz Beograda i »Hinkemannom« Ernsta Tollera u izvođenju ZKM-a, te na Smotri glumačkih akademija 2014. režijom »Boga masakra« Yasmine Reza.

Na ovogodišnjim Malim scenama »Hinkemann« je proglašen najboljom predstavom, Igor Vuk Torbica dobio je nagradu za režiju, a nagrađeni su i glumci Rakan Rushaidat i Ozren Grabarić.

Igor Vuk Torbica rođen je 1987. u Drvaru, a diplomirao je 2013. na katedri za kazališnu i radijsku režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, u klasi profesorice Alise Stojanović, na kojoj radi kao stručni suradnik na kolegiju Kazališna režija. Režirao je Molièreova »Don Juana« u Narodnom pozorištu »Toša Jovanović« u Zrenjaninu, a u zagrebačkom kazalištu Gavella postavio je »Priče iz Bečke šume« Ödöna von Horvatha.

Na početku ove kazališne sezone riječki HNK najavio je da ćete režirati Molièreovu »Kritiku 'Škole za žene'«. Zašto se odustalo od toga naslova i kako je izbor pao na »Mizantropa«?

– Tekst »Kritike 'Škole za žene'« bio je samo povod za predstavu. Sam po sebi, kada bi bio uprizoren ne bi imao jasan odnos prema nečemu, jer se usko referira na Molièreovu »Školu za žene«. U početku smo preko toga teksta htjeli razviti debatu i postaviti predstavu u kojoj se pluralizmom mišljenja raspravlja o kazalištu i pojmu kazališta danas i ovdje.

Međutim, već prvi tjedan rada na predstavi shvatili smo da bi nas ta vrsta rada ili improvizacije odvela u neke jako osobne animozitete ili kritiku prema onome što volimo ili ne volimo, i ne bismo mogli izbjeći nešto što bi bio trač ili čak osvrt na pojedine kolege. Zaključili smo da bi kritika i razgovor o umjetnosti završili na nekoj osobnoj, unutarnjoj istini. Tako se pojavio i motiv istine kao potrebe da se kaže svoj stav i da se bez nekog pristiska iznese svoje razmišljanje.

U propitivanju samoga pojma istine, sjetili smo se »Mizantropa« koji u svom središtu otvara spomenutu temu. U Molièreovu predlošku, mizantrop, Alceste, između ostalog, daje svoj pogled na vrijeme, na umjetnost ili svoju kritiku na nečije stvaranje.

To nam je bio povod da se bavimo nečim konkretnim i onim što u svom sadržaju ima vrijednost i klice tema od kojih smo krenuli, ali i drugih motiva kojima smo se htjeli baviti. Uslijedio je poziv intendantu Marinu Blaževiću i ravnateljici Hrvatske drame Jeleni Kovačić koji su zbog našeg obrazloženja rado prihvatili da radimo »Mizantropa«.

(Ne)prirodna podjela

Vezano uz »Mizantropa« spomenuli ste temu istine. Je li vam ovaj tekst otvorio i neke druge teme koje su možda i danas aktualne?

– Ovaj tekst otvorio nam je s jedne strane temu potrebe za sudjelovanjem u društvenom životu, a s druge strane visoku anksioznost u ljudima zbog činjenice da prihvaćanje uloge ili sudjelovanje u tom društvu nužno nosi sa sobom i jednu vrstu maltretiranja ili potrebu za kompromisom sa samim sobom. Nasuprot tome stoji jedan čovjek koji to ne želi, to je središnji lik Alcestea. Bavili smo se prije svega time tko je on i je li njegovo djelovanje posljedica čvrste moralne vertikale ili i on sâm ima neku vrstu, možda posebne, ali ipak – društvene maske. U svakom slučaju nismo ga idealizirali.

Kakav je bio rad s glumcima koji su u podjeli riječkog »Mizantropa«?

– Zanimljiv, ali i dosta zahtjevan. Dogodilo nam se ono što u kazalištu obično zovemo »prirodna« i »neprirodna« podjela, odnosno imali smo slučaj podjele koja nije apsolutno »prirodna«. To vas uvijek dovodi u neku vrstu straha, jer vam se čini da uloge koje dijelite nisu adekvatne godinama ili osobnostima glumaca.

Međutim, moram priznati da je meni ta vrsta heterogenog, nemimetičkog pristupa, koji ako već nije unaprijed mišljen, ponekad proizlazi iz greške ili slučajnosti, vrlo interesantan. Mislim da smo prevladali taj strah i došli do uvjerenja da naš »Mizantrop« treba izgledati upravo ovako, s ovakvom podjelom. I sami pomičemo diskurs ili ono čime se bavimo u neku drugu stranu i pravimo nekog našeg »Mizantropa«. I

sâm ansambl je heterogen. Vidi se da glumci dolaze s raznih strana i imaju različita iskustva. Tu je i sjajna Katarina Bistrović Darvaš koja nam se pridružila iz ZKM-a. Na početku je bilo teško pomiriti sve te razlike, ali zapravo mislim da stvaramo od toga prednost predstave.

Žanrovski je »Mizantrop« komedija. Jeste li možda učinili žanrovski iskorak?
– Mislim da jesmo. Možda je to pretenciozno reći, ali kako predstava odmiče na neki način »pozdravljamo« komediju i ulazimo u neki drugi žanr koji u ovom trenutku ne bih mogao do kraja definirati.

A upravo to što ga ne mogu imenovati me i raduje, jer se tada pred vama nalazi nešto je konstrukt slučajnosti i okolnosti, a ne neka jasna žanrovska matrica. Naš »Mizantrop« napušta Molièreovu namjeru o komediji manira. Tražili smo drugu krajnost ovog teksta, kakva je, mislim, prisutna u svim Molièreovim djelima. Svi njegovi komadi imaju sadržaj u kojem smiješno uvijek može tonuti u nešto tragično ili fantazmagorično.

Kazališna obitelj

Dosad ste kao redatelj postali prepoznatljivi po novim kazališnim »čitanjima« klasičnih tekstova. Je li to slučajno ili vam klasika predstavlja posebnu vrstu kreativnog izazova?

– Nije slučajno. Za mene je izazovnije raditi klasične komade. Oni su i rebusi, i igre logike te otvaraju pitanje kako nešto po čemu je već pala prašina »očistiti« od te prašine. Na klasičnim djelima se oštri vlastita percepcija i izvlači vlastiti potencijal uvida u stvari.

Kad uzmete u ruke neko moderno djelo, najčešće postoji neka agresivna dijalektika u kojoj po jasnim kôdovima osjećate što je pisac htio napisati te kako je to i učinio – da li u kôdu ironije, groteske ili nekom drugom kôdu.

U tom smislu sužen je prostor interpretacije i hermeneutike, odnosno iščitavanja motiva. Samim time smanjena je i mogućnost uočavanja razlike, to jest sagledavanja nekadašnjeg fenomena iz potpuno druge vizure. Primjer je sagledavanje nekadašnjeg pozitivca iz očišta negativnosti prema tom liku, ili sagledati nekadašnji problem kao trivijalnu vrijednost današnjeg djelovanja ili ljudskog odnosa.

Kad sam bio dječak htio sam se baviti arheologijom. Sada mi je proces i samog traženja djela i njegova iščitavanja sličan nekom arheološkom iskopavanju i sastavljanju neke nove cjeline. To je moj svijet i nisam se tu slučajno našao.

Ove godine na riječkom Festivalu malih scena prikazana je vaša višestruko nagrađivana predstava »Hinkemann«. Koliko je vama osobno ta predstava važna?

– Za mene je iznimno značajna. Kad se bavite ovim poslom, stalno imate osjećaj da ćete odustati; da će vas nešto spriječiti – ili okolnosti ili sâm vaš karakter. Prije »Hinkemanna« zatekao sam se u vrlo čudnoj situaciji – imao sam složene svađe s upraviteljima kazališta u Beogradu i okolini zbog razlike u vizijama o tome što bi i kakvo kazalište trebalo biti.

U jednom trenutku došao sam na zao glas, kao netko s kim se ne može raditi. Činilo mi se da mi se zatvaraju sva vrata, a onda je stigao poziv iz ZKM-a, koji je za mene bio neka vrsta eksplozije u spoznaji da postoje ljudi s kojima dijelim svjetonazor i da postoje istomišljenici zaljubljeni u teatar na jednak način kao i ja.

To što »Hinkemann« ima niz igranja na festivalima i nagrade, sporedna je stvar. Važnije mi je to što sam našao svoju kazališnu obitelj i vrlo bitan dio mog života obilježen je tom predstavom.

U nekoliko vaših predstava koje sam vidjela na zanimljiv način koristite popularnu glazbu, u rasponu od Beatlesa do recimo Abbe. U kojoj je funkciji glazba u vašim predstavama?

– Popularna glazba nije prisutna u svim mojim predstavama, ali ima svoju ulogu recimo u »Hinkemannu«, »Razbijenom vrču« i »Pričama iz Bečke šume«. Glazba je istovremeno jedna od najljepših i najzastrašujućih komponenti bilo kojeg djela, ali i ljudskog života.

Njena dvojaka vrijednost može biti istodobno u službi zla kao i službi dobrog, do te mjere da ista kompozicija može potencirati i jedno i drugo. Nikad do kraja ne možete znati njen karakter. Glazbu najčešće koristim kao neku vrstu ironijskog otklona, dok s druge strane ne krijem ili namjerno ističem njenu dvojnost.

U »Razbijenom vrču« koristili smo je kao element hipokrizije. Riječ je o pjesmi »Chiquitita« grupe ABBA, koju je UNICEF imao kao jednu od svojih službenih pjesama u misiji zaštite djece. Smiješno mi je kad jedna takva, bar nominalno, ozbiljna organizacija koristi i eksploatira pop melodiju koja nema nikakve veze s problemima s kojima se organizacija uzima u koštac. U »Hinkemannu« glazba vraća motive jednog vremena idealizma, ali također progovara i o tome kako je taj idealizam isključivo i ostao na glazbenim motivima.

Možete li najaviti vaše buduće projekte?
– O naslovima koje ću raditi još nisam odlučio. Početkom sljedeće godine ponovno bih trebao raditi u ZKM-u, a zatim i u ljubljanskoj Drami.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka