Frljić: Ristić je savršena metafora za propalu Jugoslaviju

Ljubiša Ristić podjednako simbolizira ono što je bio emancipatorski potencijal Jugoslavije, ali i ono u što se Jugoslavija pretvorila u svojoj terminalnoj fazi, u vlastitu antitezu, u zemlju koja »brani narod od naroda svog«

Predstava »Kompleks Ristić«, koprodukcija HNK-a Ivana pl. Zajca, Slovenskog mladinskog gledališča, festivala BITEF i festivala MOT, imat će riječku premijeru 28. listopada na sceni »Zajc na Sušaku«. U režiji Olivera Frljića ova predstava otvara pitanje kazališne i političke  egzistencije Ljubiše Ristića, jednog od nekada najznačajnijih jugoslavenskih redatelja. Tvorac koncepta jedinstvenog jugoslavenskog prostora (KPGT-a), ali i predsjednik Jugoslavenske udružene ljevice (JUL) Mire Marković, Ristić je postao jedina žrtva neformalne lustracije u Srbiji.

Koliko je moguće odvojiti Ristićevo kazališno djelovanje od njegova političkog angažmana, samo je jedno od pitanja koje se postavlja u predstavi koja je već samom svojom najavom uzburkala kazališne duhove. Uz najavu stoji da se predstava izvodi na hrvatsko-srpskom/ srpsko-hrvatskom.

Scena koja je nestala

Kako ste došli na ideju da radite predstavu na temu Ljubiše Ristića?

– Možda bi najprije trebalo reći nekoliko riječi o tome tko Ljubiša Ristić uopće jest. Iako je radio i napravio svoje najznačajnije predstave u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, danas je u tim zemljama relativna nepoznanica. Prebiva uglavnom u usmenoj predaji, a vrlo su rijetke, uz donekle izuzetak Slovenije, ozbiljne kritičke revalorizacije njegova redateljskog rada i projekta/fenomena KPGT, kojeg je idejni začetnik. Za one koji ne znaju, KPGT je akronim od Kazalište Pozorište Gledališče Teatar i predstavlja pokušaj stvaranja jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog prostora. Ako izuzmemo službeno propisani odium prema svemu što nosi predznak jugoslavenskog, razlog Ristićevog brisanja ili prešućivanja u recentnoj kazališnoj povijesti Srbije i Hrvatske leži ponajviše u njegovom političkom angažmanu u stranci Mire Marković, supruge Slobodna Miloševića. Upravo  napetosti i kontradikcije između političke i umjetničke biografije dale su ideju za ovu predstavu. Ona je rađena u koprodukciji s BITEFOM, skopskim festivalom MOT i Slovenskim mladinskim gledališčem iz Ljubljane. Samom početku rada na predstavi prethodilo je teatrološko istraživanje u koje su bili uključeni dramaturzi iz Ljubljane, Zagreba i Beograda.

Predstava je nastala kao pokušaj upisivanja u jedno prazno mjesto. Naime, u filmu »Plastični Isus« Lazara Stojanovića postojala je i dokumentarna snimka svadbe Ljubiše Ristića i slikarice Višnje Postić. Film je bio bunkeriran, a nakon što je ponovno ugledao svjetlo projektora, u njemu više nije bilo navedene scene. Prema riječima samog redatelja Stojanovića, ta scena je nestala »zato što se, pored Višnje i Ljubiše, sticajem okolnosti, u filmu pojavljuju i njihovi očevi, obojica generali JNA; najzad, tu se našlo i nekoliko njihovih porodičnih prijatelja – oficira i visokih službenika jugoslovenske Državne bezbednosti«.

Dakle, ta nestala scena savršeno ilustrira kompleksan odnos Ristića i centara političke moći, a nama je poslužila kao snažan kreativni impuls.

Otvarate li u predstavi i neke druge teme?

– Glumica Dragica Potočnjak našu je predstavu nazvala »Misom za Jugoslaviju«, referirajući se na Ristićevu kultnu predstavu iz Slovenskog mladinskog gledališča »Misa u a-molu«. U kontekstu Hrvatske, »Kompleks Ristić« će svakako manje govoriti o Ristiću, a više o jednom obliku kolektivne paranoje kroz koji se Jugoslavija svakodnevno uskrsava da bi se mogla sotonizirati u svakom njenom aspektu.

Slušajući HDZ, stječe se dojam da je Jugoslavija življa nego ikada i da je glavno pitanje kako – da parafraziram Borislava Pekića – upokojiti tog vampira da bi ga se već sutra ponovno iskopalo. Jer o čemu bi HDZ drugome uopće mogao govoriti kad bi nestalo pet pojmova, među njima i Jugoslavija, koje od svog nastanka papagajski ponavlja. Kod ove stranke opsjednutost bivšom državnom zajednicom predstavlja jedan oblik političke nekrofilije.

Bijesna reakcija

Ljubiša Ristić je kontroverzna ličnost. Mnogi mu ne odriču postignuća na području kazališne režije, no njegovo je političko djelovanje prilično problematično. Kako vi osobno doživljavate Ristića?

– Dajući intervju ljubljanskom »Delu«, Ristić je bio jako bijesan na moju izjavu u kojoj sam rekao da bi njegove predstave trebalo revalorizirati u kontekstu njegovog kasnijeg političkog djelovanja, pa me je počastio da sam staljinist i jezuitski đak. Mislim da je njegov problem  nemogućnost shvaćanja da umjetničko djelo u različitim kontekstima dobiva različita značenja. Nakon što se Ranko Marinković uključio u HDZ, njegov »Kiklop« otvorio se potpuno novim interpretacijama. Kulturni proizvod, pa bila to i predstava, ne sadrži neku apriornu vrijednost. Njegova vrijednost se formira kroz različite oblike društvenih sukoba, ali se u isto vrijeme pokušava predstaviti kao ideološki neutralna.

U jednom intervjuu kazali ste da ste pokušali otkriti što Ristić znači kao metafora. Jeste li došli do nekih odgovora?

– Ristić funkcionira kao savršena metafora za Jugoslaviju – podjednako za ono što je bio njezin inicijalni emancipatorski potencijal, ali i ono u što se Jugoslavija pretvorila u svojoj terminalnoj fazi, u vlastitu antitezu, zemlju koja »brani narod od naroda svog«, državu koja je zadržala ime, ali pervertirala ideje na kojima je nastala.

Različite recepcijske razine

Vjerojatno ima gledatelja, posebno iz redova mlađe generacije, koji nisu upoznati s likom i djelom Ljubiše Ristića. Je li potrebno predznanje da bi se predstava u potpunosti shvatila?

– Ne. U predstavi postoje različiti slojevi koji proizvode različite recepcijske rezultate, ovisno o različitim kompetencijama gledatelja. Za nekoga tko je temeljito upoznat s Ristićevim opusom i širim društveno-političkim kontekstom u kojem je nastajao, bit će čitljiva gusta citatna mreža. Za nekoga tko je rođen nakon raspada Jugoslavije, pretpostavljam da će fokus biti na vizualnosti predstave, načinu na koji ona operira s njezinim simboličkim nasljeđem. Ljudima iz kazališnog miljea će vjerojatno biti najzanimljivije redateljsko-dramaturške procedure. Nekome tko nema nikakve veze ni s Ristićem, niti ga zanima raspad Jugoslavije, niti je verziran u kazalištu, ova predstava može biti zanimljiva zbog načina na koji proizvodi jednu vrstu scenske fantazmagorije.

Ono što hoću reći jest da bi gledatelji iz redova mlađe generacije definitivno trebali pogledati ovu predstavu jer nisu opterećeni ni kazališnim kontekstom u kojem je Ristić radio, niti političkim u kojem je kasnije završio.

Je li Ljubiša Ristić pogledao vašu predstavu i kakve su općenito reakcije na nju?

– Ne, nije ju pogledao, ali su mu referirali glumica Rada Đuričin i redatelj Dušan Jovanović, pa je na temelju toga gradio svoje interpretacije kao da ju je sam gledao. Svi Ristićevi napadi na predstavu i moju malenkost bili su ad hominem. Više se, kao što sam rekao ranije, bavio mojim backgroundom, nego predstavom koju – ponavljam – nije pogledao.

Možda ću ja sada ispasti konzervativan, ali od nekoga kome je kazalište profesija očekujem da svoje mišljenje formira nakon što je nešto pogledao, a ne posredstvom svojih emisara. U tom smislu Ristić funkcionira kao i zagrebačka kazališna čaršija koja je svoje mišljenje o onome što se u »Zajcu« radilo u protekloj sezoni gradila uglavnom »na daljinu«. Tu, naravno, prestaje mogućnost ikakve suvisle rasprave.