RIJEKA Posredstvom Veleposlanstva Finske, u sklopu festivala  Jesen sa Jeanom Sibeliusom,  u riječkom je kazalištu gostovao proslavljeni finski mješoviti studentski zbor »Dominante«.  Sepo Murte, jedan od najistaknutijih finskih orguljaša i zborovođa, umjetnički je direktor  studentskog  zbora od 1981. godine.  Radi se o zboru Tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Helsinkiju, koji je osnovan 1975. godine i postao prava tradicija ovog sveučilišta. U zboru danas ima pjevača čiji su se roditelji, kao studenti, upoznali upravo na probama zbora Dominante!

Riječka je publika imala izuzetnu priliku da u izvedbi zborskog sastava osebujnog zvuka čuje skladbe autora koji za nas predstavljaju potpunu nepoznanicu.

Boforova ljestvica

Budući da  turneja po Hrvatskoj i BiH ide pod imenom Jeana Sibeliusa (1865-1956), koncert je započeo izvedbom njegovih pet pjesama nastalim krajem 19. i na prijelazu u 20. stoljeće. Pjesmama »Venematka« – rano djelo  napisano 1893.godine, kojim je Sibelius postavio visoke zahtjeve pred zborski korpus, zatim »Min rastas raataa«(1898), »Saarella palaa« (1898), »Sydameni laulu« (1904) i »Sortunut aani« (1901) – zbor se predstavio finim, discipliniranim zapjevom koji nam je otkrio skladan i maksimalno uigran sastav mladih glasova, koji pjevaju prirodno – poput djece – dinamički savršeno razrađene interpretacije.

Uslijedila je izvedba moteta  Beati quorum via, irskog skladatelja Charlesa Villiersa Stanforda (nešto starijeg Sibeliusova suvremenika), a potom smo slušali djela skladatelja 20. stoljeća, koja su polučila izvrstan prijem kod riječke publike.

Skladbom »Love is a Place«, kanadskog skladatelja Matthewa Whittalla (r.1975), koji je svoj stil traganja za slobodom i prirodom izgradio u Finskoj, zbor Dominante predstavio se kao fleksibilan korpus spreman na svaki zvučni izazov. To se posebno potvrdilo u izvedbi humoreske »Beaufort Scale« finskog skladatelja  Aulisa Sallinena (r.1935), čija su sazvučja dugo odzvanjala u savršenom intonativnom skladu. Sve je u toj izvedbi bilo izuzetno – i zapjev, i šapat – mogli smo zaista zamisliti vjetar koji hvata zamah: od povjetarca koji tek nosi lišće duž puste ceste, da bi se zborskim krešendom prometnuo u pravi uragan! SSS-OOO-SSS…

Kompozicija »Raudan kirous«, jednog od najvažnijih estonskih  skladatelja 20. stoljeća koji je svjetsku slavu zadobio upravo pišući zborsku glazbu (Veljo Tormis, rođen 1930.),  zaziva šamansku tradiciju koja se bori protiv rata… Ovom je kompozicijom zaključen prvi dio koncerta kojim smo shvatili da pred sobom imamo vrhunski zbor u čijoj intepretaciji – ništa nije slučajno.

Nestvarno

Drugi je dio započeo skladbama prvog Sibeliusova studenta kompozicije  – Toivo Timeoteus Kuula (1883-1918) – za čiju glazbu jedan švedski kritičar kaže da dopire do same duše sljušatelja. Ali, pravo oduševljenje i poklike Bravo!, izazvale su dvije kompozicija suvremenog američkog skladatelja Erica Whitacrea (1970), dobitnika Grammyja. U kompoziciji »Water Night« Dominante je zvučao poput crkvenih  orgulja! A dojmu da zvuk okružuje slušatelja pridonio je i raspored pjevača koji  su se – umjesto da pjevaju iz sredine – razmaknuli po cijeloj pozornici i tako uputili svoje, poput instrumenta  fino ugođene glasove,  u svaki kutak kazališta…

Koncert je završio  »Alelujom dragom kamenju« finskog skladatelja Jaakkoa Mäntyjärvija (r. 1963), kompozicijom disonantnih harmonija izazovnih za pjevače, čija je izvedba plijenila intonatnivnom preciznošću i finoćom.

Riječka je publika izmamila još i dva dodatka program, od kojih je skladba u kojoj glasovi pjevača imitiraju jeku – zazvučala potpuno nestvarno…