Grad: Rijeka
Danas: 27° vedro
Sutra: 10° 29° vedro
28. svibnja 2017.
Nastup Julie Kristeve

Filozofski teatar: Rad na javnosti ili izazov konverzacijskih salona

Filozofski teatar: Rad na javnosti ili izazov konverzacijskih salona
Filozofski teatar: Rad na javnosti ili izazov konverzacijskih salona
Autor:
Objavljeno: 17. studeni 2014. u 8:07 2014-11-17T08:07:58+01:00

Konverzacijski salon probio se do statusa društvenog događaja, što je (pravo govoreći) istinska i rijetko dosegnuta ambicija svih vrsta javnih obraćanja

Prepuno Hrvatsko narodno kazalište, pozornica opskrbljena crvenim naslonjačima i sobnom lampom (gotovo glembajevski ugođaj) te gošća, Julia Kristeva, koju poznajemo kao jednu od najutjecajnijih teoretičarki poststrukturalizma, baš kao i feminizma, a uz to i kao kolosa specifične psihoanalitičke poetike/politike, sve je to rezultiralo obnovom francuskog građanskog salona u zagrebačkom HNK.

Voditelj i urednik čitavog programa »Filozofskog teatra«, na samu Noć kazališta otpočetog susretom s Juliom Kristevom, kulturolog i filozof Srećko Horvat, dorastao je konverzacijskom zadatku. Govoreći o čisto kazališnim vještinama, zna slušati sugovornicu i umije postavljati produktivna, dobro pripremljena, pažljivo ciljana pitanja.

Glas koji ne dopušta cenzuru

Druga je stvar što Julia Kristeva na pozornici HNK koristi privilegij monologiziranja koji inače stoljećima susrećemo kao glavnu strategiju muških filozofa, ne dozvoljavajući da je se prekine i mirno, pribrano odgovarajući na pojedino pitanje desecima i desecima minuta. Na ovaj je način u prvom planu teatraliteta čitave izvedbe bilo pitanje tko smije govoriti, koliko dugo se smije govoriti o zadanoj temi te koliko detaljno je dozvoljeno obrazlagati svoje mišljenje u kontekstu javne priredbe.

   Opet u smislu proizvodnje umjetničkog događaja, bilo je fascinantno doživjeti ženski glas koji nepokolebljivo drži pozornost gledališta govoreći o radikalnosti misticizma Svete Tereze, bez imalo ustupaka oko eventualne zahtjevnosti teme ili granica objašnjavanja vlastitog romana, također posvećenog Svetoj Terezi.

   Na samom početku izvedbe, ulomke iz Kristevina romana »Tereza, ljubavi moja« u jednom je dahu pročitala fokusirana, odmjerena i pažljiva Alma Prica. Ti ženski glasovi, jedan glumački, drugi spisateljski (jer Kristeva je prvenstveno govorila o važnosti fikcije kao preduvjeta svih humanističkih znanosti), otvorili su krucijalna politička pitanja toga što se uopće izgovara i kako se konkretno misli na HNK-ovoj pozornici, oko nje i s njom, baš kao i izvan granica hrvatskog glumišta. Ako pogledamo utjecajno izdanje knjige »Figure neslaganja« (2003) iz pera jednog od vodećih humanističkih ljevičara današnjice, Terryja Eagletona, koji među 46 povijesnih figura revolta od početka devetnaestog do kraja dvadesetog stoljeća uvrštava samo dvije žene (Gaytari Spivak i Iris Murdoch), onda vrijedi govoriti i o tome kako se spravljaju i kako se rodno nadziru i cenzuriraju kanoni revolucinarnih hijerarhija. Kristeva tako nije među Eagletonovim figurama pobune, zbog čega je još važnije da se njome otvorio program Srećka Horvata.

Francuski saloni

Povjesničari kulture ne slažu se oko značaja francuskih salona 17. i 18. stoljeća. Prema Jürgenu Habermasu, upravo su saloni zaslužni za stvaranje javne građanske sfere, kao i kulture pregovaranja oko svih javnih vrijednosti, što Habermas smatra temeljem demokracije. Prema podjednako utjecajnom Norbertu Eliasu, saloni su tek nastavak lobističke dvorske kulture, u kojoj su formalna pristojnost i pokoja spletka bili mnogo važniji od intelektualne debate. Tu je i feministička analitičarka Dena Goodman sa svojom knjigom »Republika slova«, braneći tezu kako su i za francuske salone i čitavu europsku kulturu važne upravo samoobrazovane i apartne ženske figure voditeljica i sudionica salona, educirajući i polako gradeći argumentacijski vokabular javnih građanskih institucija.

   U prilog posljednjoj tezi, Srećko Horvat pokrenuo je neku vrstu suvremenog »prosvjetiteljskog salona« s glavnom ženskom ulogom kao začetnicom najavljenog niza (uglavnom muških) sugovornika, a i s jednom bitnom razlikom u odnosu na prosvjetiteljske salone: razgovor je otvoren svim društvenim slojevima, čak su se ulaznice na balkonu djelile besplatno (nažalost, ne i mikrofoni kojima bi gosti s balkona mogli postavljati pitanja Kristevoj). Za pitanja je općenito ostalo veoma malo vremena. Sadržaj izlaganja Julie Kristeve prenosila je i Hrvatska radiotelevizija, što je dodatno demokratiziralo elitistički ustroj publike unutar same zgrade HNK.

Preliminarna cenzura

Govoreći, pak, o skepsi jednog dijela domaće javnosti prema ideji da bi kazalište moglo biti mjesto učene debate, pa onda još i o komentarima na račun Srećka Horvata koji tobože »automatski potpisuje« političke vrijednosti (nekadašnjeg) HNK samim time što u njemu nastupa, rekla bih da je u pitanju nepatvoreni hrvatski jal. Preliminarna cenzura izazova i promjena. Pri tom je istina da pojedini teoretičari afekata u zavisti vide neku vrstu perverzne naklonosti, ali žalosno je da je jedan dio javnosti već unaprijed odlučio da Horvat i Kristeva mogu samo i jedino nastupiti na strani estrade, nikako ne u ime kazališne i/ili filozofske kvalitete.

   Tome se oštro suprotstavio teatralitet samog događaja, način na koji je Julia Kristeva odabrala preuzeti na sebe ulogu Svete Tereze i podijeliti je s publikom, što je veoma kompleksna procedura koja otvara niz pitanja o granicama intimnosti u javnom prostoru. Misticizam Julie Kristeve prisutan je u njezinom radu od samih početaka, dakle od načina na koji je definirala pojam »khore« ili predjezične maternice svakog poznanja. Utoliko ne čudi što se i najnovijim romanom bavi ekstatičnim silama jezika, koje pak koresponiraju i s Horvatom temom ljubavnog diskurza, čemu je također posvetio i zasebno knjigu.

Dramaturške razrade

Želimo li, pak, govoriti o tome kako unaprijediti buduće »Filozofske teatre«, mislim da bi se Horvat trebao obratiti domaćim i stranim dramaturzima i redateljima, odnosno istupiti iz uskosalonskog konverzacijskog modela. U suvremenoj dramaturgiji postoji mnogo pristupa kontroli gledateljskog pogleda i vrstama interaktivnosti, kao što se i teatar već dugo bavi i dramaturgijama same javnosti, socijalnim koreografijama, društvenim igrama na filozofske teme. Dodatno je zanimljivo do koje je mjere susret s Kristevom bio apsolutno verbalna izvedba, povratak Svetoj Riječi, što se u danas navodno dominantnom postdramskom univerzumu smatra »nepotrebim«, ako ne i jalovim pothvatom. No baš zato je u izvedbu kojoj smo svjedočili na pozornici HNK bila upisana osobita subverzivnost, pobuna protiv smrti jezika, apel za nijansiranost i za sve one značenjske nijanse kojih nema u teatru mučeničkog i degradiranog tijela te vječito »ispovjednih« komadića ove ili one struje gotovo nemuštih svijesti. Konverzacijski salon probio se do statusa društvenog događaja, što je (pravo govoreći) istinska i rijetko dosegnuta ambicija svih vrsta javnih obraćanja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka