LJUBLJANA Händelova opera »Julije Cezar u Egiptu« (u režiji i dramaturgiji Marina Blaževića i Olivera Frljića) koja je prošle godine u svibnju pod dirigentskim vodstvom Villea Matvejeffa – s velikim uspjehom – premijerno izvedena u Rijeci, osvojila je prošlog tjedna i ljubljansku publiku u Cankarjevom domu. Aplauz nakon predstave koja traje gotovo četiri sata, bio je dug, prožet povicima »bravo!«, a solisti i dirigent, u pratnji zbora i baleta riječke Opere HNK-a Ivana pl. Zajca, opetovano su izlazili na poklon.

Opera »Julije Cezar u Egiptu« bila je uspješna od praizvedbe u Londonu 1724. i zadržala se na programu kroz tri stoljeća. Ipak, teško je danas postići uvjerljivost u izvedbi rola pisanih za kastrate, koje izvode kontratenori i mezzosoprani – naprosto je podjednako čudno vidjeti robustnog muškarca kao Cezara kako pjeva visokim glasom u falsetu, ili ženstvenog Cezara sa svim atributima koji s time idu. Toga je svjesna i široka operna publika, pa barokne opere imaju užu recepciju od belcanta, romantične ili njemačke opere, koje na scenu donose prave drame.

Od zbunjenosti do odobravanja

Osim toga, barokne opere češće su na repertoaru britanskih i njemačkih opernih kuća nego na jugu Europe, pa je i Händel rijedak gost naših pozornica, a sukladno tome ide i slabije poznavanje baroknog repertoara, a onda i sužen krug interpreta, ali i manji broj dirigenata koji se upuštaju u pripremu ovog vrlo specifičnog ranog opernog stvaralaštva. Sve u svemu – Händelov »Julije Cezar u Egiptu« bio je podjednaka nepoznanica riječkoj publici prošle sezone, kao što je bio i ljubljanskoj publici na izvedbi u Cankarjevom domu.

Trebalo je neko vrijeme dok su gledatelji shvatili da se redateljsko-dramaturški tandem Blažević – Frljić nije upustio u osuvremenjivanje, već u dekonstrukciju, ali i demistifikaciju operne predstave – publika prati tijek nastajanja ove opere od sjedeće probe do scenske izvedbe – ali je pritom, upravo zbog atipičnih rodnih originala i postizanja uvjerljivosti – čitavoj izvedbi zadan ležeran, duhovit ton. Jer, ako ljubavna scena između Cezara i Kleopatre (pri čemu Cezara tumači mezzosopranistica) ne izaziva smijeh u gledalištu, kako bi ju trebalo shvatiti danas?

Ukratko, ljubljanska je publika nakon početne zbunjenosti počela uživati u izvrsnim izvedbama arija i arioza nagrađujući ih pljeskom; orkestar je sjajno pratio dirigentsku gestu pri čemu je Ville Matvejeff svirao i basso continuo, a zbor je iznenadio publiku zapjevom s neočekivanih mjesta u dvorani. Sve je to rezultiralo zanimljivom, štoviše i napetom predstavom koja je rasla prema ratnim i ljubavnim scenama u kojima smo sasvim zaboravili da smo te žene koje sad pjevaju muške uloge, nedavno vidjeli u »civilu«, na probi gdje se – uz sasvim ozbiljan pojedinačni rad – jedu banane, pije voda i pregledavaju selfiji.

U trenutku kad krene predstava – koju je scenografijom opremio Dalibor Laginja, a svjetlom (dizajn za ovu priliku) Dalibor Fugošić, u kostimima Sandre Dekanić – magija je toliko snažna da morate povjerovati časnom Cezaru (Diana Haller) koji se virtuoznom izvedbom arije »Quel torrente, che cade dal monte« kune kako će spasiti i Kleopatru i Corneliju; morate se rastužiti nad suptilnim zapjevom Kleopatre (Anamarija Knego) »Piangerò la sorte mia« u kojoj oplakuje svoju gorku sudbinu; ne možete ostati ravnodušni na duet majke Cornelije (Ivana Srbljan) i posinka Sesta (Marko Frtunato) – »Son nata a lagrimar«...

Opće odobravanje dobio je i Tolomeo (Sonja Runje) koji pred odlazak u ratni pohod vježba na svili, pjevajući jednu od zahtjevnih arija. Uvjerljivi su bili u svojim rolama Dario Bercich (Achilla), Slavko Sekulić (Curio) i Olga Kaminska u ulozi Nirena, sjajna je bila eterična Marta Voinea Čavrak kao sjenka Kleopatrine boli...

Arije i ariozi

A dinamiku cjelokupne izvedbe diktirao je maestro Ville Matvejeff, apsolutni sukreator Händelove glazbe, zamašnjak koji potiče različita raspoloženja i svojom rukom boji glazbu u izvedbi zaista raspoloženog baroknog sastava orkestra riječke Opere:

Anton Kyrylov (koncertni majstor), Tea Grubišić Mihalić, Svetlana Sušanj Karabdić, Tatjana Tereshina , Edo Kraljić, Sebastian Mavrić, Renata Cepanec Marjanović, Andrea Lincmajer Rizoniko, Bernard Balaž (violine), Valerija Vashchenko, Aned Sngryan, Mislav Salopek (viole), Petar Kovačić, David Stefanutti (violončela), Petruš Petruševski (kontrabas), Đeni Trdić Barić i Marijana Žepina (flaute), Nedžad Karabdić i Emina Županić (oboe), Viktor Kaminsky i Ivan Vagroš (fagoti), Viktor Kirchenkov, Tomislav Pavlić, Vasilij Yenko i Nikola Kovačić (horne), Vlasta Hribar Barković (harfa).

Ono što je publika generalno nagradila dugim aplauzom zasigurno je ujednačen u izvrsnosti solistički sastav i precizan, a opet raspjevan, orkestar. U opernim predstavama koje se viđaju na daskama daleko većih i poznatijih opernih kuća nego što je riječka, najčešća su pojava jedan ili dvoje solista koji odskaču kvalitetom i ostatka koji tek omogućava tijek radnje. Händel je pred sve protagoniste »Julija Cezara u Egiptu« postavio velike i teške zadatke.

Dakako, najteže i najviše arija pred Cezara, kojeg je virtuozno pjevački i glumački izvela Diana Haller, ali svaki aplauz koji su dobili ostali solisti za svoje arije i arioze bio je više nego zaslužen. U Ljubljani su svi bili posebno nadahnuti željom da se predstave u najboljem svjetlu i to im je zaista uspjelo. Zato ovacije na kraju. Zasluženo.

Šteta je što se na opernim scenama u drugim gradovima u okruženju neće vidjeti ova rijetko dobra izvedba Händelova remek-djela. Zašto ne »Cezar« u Trstu, Grazu, Mariboru, Zagrebu, Pečuhu, Budimpešti, Osijeku, Novom Sadu, Beogradu, Skopju, Sarajevu, Splitu..? Možda upravo kao najava umjetničkih dosega u gradu koji će biti Europska prijestolnica kulture?

Jer, usuđujem se reći, ovaj je pjevački sastav sve redom mladih, izvrsnih glasova u »Cezaru«, za riječke prilike – neponovljiv! I trebalo bi ga učestalim izvedbama ove opere održavati na životu.