Klasika i suvremenost

Antička drama kao obiteljska tragedija: Uz predstavu “Antigona – 2000 godina kasnije”

Kim Cuculić

Glumačka ekipa predvođena briljantnim Radom Šerbedžijom / Snimio Marko Gracin

Glumačka ekipa predvođena briljantnim Radom Šerbedžijom / Snimio Marko Gracin



Ovogodišnji Međunarodni festival malih scena u Rijeci otvorila je predstava »Antigona – 2000 godina kasnije«, nastala u koprodukciji Kazališta Ulysses i festivala MESS. Premijera je bila prošle godine u prostoru Tvrđave Minor na Malom Brijunu, a za riječku izvedbu odabrano je skladište u Kampusu na Trsatu.


U tome što je predstava odigrana u nekadašnjem vojnom skladištu, ima simbolike. I Sofoklova »Antigona« progovara o ratu i njegovim posljedicama, a u svojoj predstavi redateljica Lenka Udovički i dramaturginja Željka Udovičić Pleština napravile su vremenski luk od Antigone do suvremenosti i nekih novih ratova.


U »Antigoni – 2000 godina kasnije« isprepleću se i kontrapunktiraju dvije dramaturške linije – jedna je Sofoklova tragedija, a druga mitsku priču kontekstualizira u današnje vrijeme u kojemu se motiv nemogućnosti pokapanja mrtvih proširuje motivom masovnih grobnica novijih ratova. Mjesto radnje nije imenovano i tema je predstave univerzalna, no u njoj se može prepoznati i posljednji rat na prostoru bivše Jugoslavije.


Prijestup i kazna




Predstava počinje potragom forenzičara za masovnim grobnicama, ekshumacijama, identifikacijama nestalih i ubijenih, a završava DNK analizom koja dokazuje krvno srodstvo ubijenog s ostalim članovima obitelji.


Likove iz Sofoklove »Antigone«, koji imaju mitsku dimenziju, Lenka Udovički prikazala je kao obične ljude, odnosno kao članove jedne obitelji koja traga za u ratu nestalim sinom i koja se uslijed te tragedije raspada. Ovakvom interpretacijom klasičnog teksta Sofoklovi Antigona, Izmena, Kreont, Hemon i Euridika postali su Kći, Sestra, Otac, Sin i Majka, a time i mnogo životniji.



»Antigona – 2000 godina kasnije« u režiji Lenke Udovički iznimno je potentna predstava koja bolno isprepliće i nevidljivim šavovima spaja suvremeni teatar s grčkom tragedijom – rečeno je na okruglom stolu koji su nakon prve predstave ovogodišnjeg Međunarodnog festivala malih scena vodili Tajana Gašparović i selektor festivala Bojan Munjin.


Redateljica Udovički govorila je o razlozima koji su je vodili pri postavljanju predstave i svom afinitetu prem grčkim tragedijama, koje smatra vrhunskim teatrom, ali i izazovima što nam ih postavlja vrijeme i osjećaj da se dvije tisuće godina – vrtimo u krug. Svo to vrijeme čovječanstvo ne uspijeva izići iz kruga nasilja – zaključila je Lenka Udovički.


Rade Šerbedžija, koji u predstavi igra Kreonta i oca obitelji koja traži ubijenog sina, konstatirao je da su kazališni umjetnici dužni komentirati stvarnost, pokazujući puteve ka smirenim analizama društva i vodeći ga prema katarzi: – Gledajući stvarnost oko nas, rekli bismo da – katarze nema. Ali treba se nadati da će neki drugi, mladi ljudi, željni ljubavi i života shvatiti i željeti neki drugi, bolji svijet. Zato kazalište i zato ovakve predstave – zaključio je Šerbedžija.


Dr. Darko Gašparović je kao razloge postavljanja Sofoklove »Antigone« u suvremeni kontekst vidio u »premreženosti zemlje Antigonama koje ne mogu pokopati i ožaliti svoje mrtve, što je globalni problem«, izdvajajući značenje prizora koji nas obilježavaju i danas: individualni strah i kolektivno odobravanje nasilja.


Predstava je dobila visoku ocjenu publike: 4.44



Tragedija počinje Antigoninim prijestupom – unatoč zabrani kralja Kreonta odlučila je pokopati svoga brata Polinika, Edipova sina koji je stradao u borbi protiv brata Eteokla. Kreont, novi tebanski kralj, dao je pokopati Eteokla sa svim počastima, dok je mrtvo tijelo Polinika – napadača vlastita grada – izloženo divljim zvijerima, pod prijetnjom kazne svakome tko ga bude htio pokopati. Antigona se suprotstavlja zabrani, a u Kreontovim očima ona je buntovnica već i samim time što je žena koja se usudila dići glas protiv vlasti.


U vrijeme kad je »Antigona« nastala (442. p.n.e.), tema zabrane ukopa Grcima je bila važna – politika je takvim barbarskim običajem zastrašivala protivnika, a takva zabrana značila je posezanje politike i njezinih moćnika protiv humanosti. U tom smislu Sofoklovo političko kazalište postaje zagovornik ljudskog dostojanstva u ime »nepisanih zakona«. Kreont, koji traži potpunu poslušnost žene vladaru i mužu, kaznit će prijestupnicu Antigonu, čiji je životni kredo: »Živim zato da volim, a ne da mrzim«.

Na kraju Kreont odluči ispraviti učinjeno, no već je kasno – Hemon i Antigona su mrtvi, a mrtva je i njegova žena Euridika. Slijepi prorok Tiresija najavio je Kreontu da će zato što ne dopušta pokop mrtvog Polinika biti teško kažnjen, što se i ostvaruje.


Moćni Šerbedžija


Svih ovih motiva Udovički se dotiče u svojoj predstavi, postavljajući klasičnu grčku tragediju i suvremenost u zrcalni odnos. U ovakvoj interpretaciji do izražaja je došla tema odnosa očeva i djece, odnosno problem nove generacije koja ispašta zbog pogrešaka svojih očeva. Tu je onda i vječna tema odnosa vlasti i pojedinca koji joj se odlučio suprotstaviti.


U predstavi »Antigona – 2000 godina kasnije« glumački je nadmoćan briljantni Rade Šerbedžija u ulogama patrijarhalno-autoritarnih Kreonta i Oca, dok je šutljivu i pasivnu Euridiku/Majku koncentrirano i s minimalnom gestom utjelovila Katarina Bistrović-Darvaš.


U ulozi buntovne Antigone i Kćeri ekspresivna je Maja Izetbegović, a poslušnu i kolebljivu Izmenu i Mlađu kći tumači Dženana Džanić. Antigonina zaručnika Hemona i Sina igra Ermin Bravo, dok je začudnog slijepog Tiresiju – govorom koji prelazi u pjevanje – utjelovio glazbenik Damir Urban.


Zborovođu tumači Jelena Lopatić, a Dječaka Vedad Suljagić. Lenka Udovički na zanimljiv način uvodi kor, kojega čine studenti Odsjeka za glumu pri Akademiji scenskih umjetnosti Sarajevo i Studija »Gluma i mediji« Sveučilišta u Rijeci.