PULA » Pulska Galerija »Milotić« nastavlja s godišnjim programom, pa ovoga tjedna predstavlja dvojicu riječkih autora mlađe generacije – Petra Đakulovića i Nikole Nenadića.
Đakulovićev slikarski ciklus naslovljen »A.cro.pola« donosi radove venecijanskog đaka i diplomiranog slikara koji u svojem očištu sublimira iskustvo, prije svega popartističke provenijencije u ukusnom srazu s magičnim realizmom, odnosno svojevrsnim inačicama nadrealizma.
Osobne poruke
Slikar je to koji itekako dobro barata metierom, a kao osobnim alatom s ciljem šarmiranja struke i publike ne libi se koristiti prokušanom formom – figuracijom.
Osobna poetika, kao i pomalo morbidne apokaliptične, egzistencijalističke i seksističke teme istovremeno zadiru u područje hiperreralizma, ilustracije i plakata. Slike su to urbane tematike i vrlo osobnih poruka kojima autor kao da iskaljuje svoj umjetnički nerv, a tome u prilog idu naslovi poput »Alimentacije« ili »Dvi lezbače oliti phalus vibration«. Svoju grafitersku, odnosno »street style« stranu, Đakulović ponajviše iskazuje u slici »Buddha« koja osim često isforsirane figuracije sadrži i dozu apstraktnog ekspresionizma, kao i za dobro slikarstvo potrebitu dozu blage nedovršenosti.
Analogno Đakulovićevim realističnim momentima, u kiparskom smislu prati ga estetika kipara Nikole Nenadića. Srodna shvaćanja i prijenos bazne poruke (moguća ništavnost svjetskog poretka) prikazana u trodimenzionalnom obliku oslanjaju se na ostavštinu realizma, odnosno njegovu inačicu – ponovno magičnog realizma. Uglavnom su to prikazi raznih životinja čija zatvorena forma i monumentralnost kontrira konstruktivistički obrađenim partijama.
Kiparska proza i lirika
Monumentalna i barokizirana skulptura noja, kao i stilizirana, a opet dovoljno anatomski precizna skulptura psa (aluzija na paparazza), koji zabija glavu u pijesak, jasne su definicije naslova Nenadićevog opusa »Ni na nebu ni pod zemljom«. Crteži »al secco« apolgetske naravi potkrepljuju osnovnu srž i poantu iskazanu u kiparskim radovima u kojima je ujedinjeno iskustvo nekoliko povijesnih avangardi. Dopadljivost i melodioznost linije, inače za obradu vrlo teškog materijala – željeza – u skulpturi »Fenix« spada u sferu bestijalne tematike vrlo razigranih formi u kojima kao da se spajaju kiparska proza i lirika; umijeće obrade metala i mitologija.
Koketiranje s konceptualističkom likovnom praksom ne odskače suviše od realističnih motiva jer je upravo u crtežima objašnjena poanta i osnovna premisa postava – ukazati na Sizifov posao ljudskog roda u pokušavanju dizanja glave iz pijeska. Obojica autora na to ukazuju svim raspoloživim sredstvima postmodernističke likovne prakse. ( Vedran Šilipetar)