Izložba Borisa Bućana »Ulica« u Gliptoteci HAZU

Nešto malo stvarnosti i mnogo kreativne mašte

Maja Hrgović

Zahvaljujući izložbenom ciklusu u Gliptoteci, u kojem Vera Horvat Pintarić jednom godišnje postavlja svježa Bućanova djela, publika je dobro upoznata s radom ovog slikara i zna što može očekivati



Nesputano, samozadovoljno voajerstvo pogonsko je gorivo koje Borisa Bućana vodi kroz slikarsku odiseju u ciklusu novih radova »Ulica«. Izložba, otvorena u Gliptoteci, donosi 76 njegovih radova nastalih u posljednjih dvanaestak mjeseci – a većina njih predstavlja nove interpretacije poznatih motivskih kategorija iz Bućanova opusa. 


Zahvaljujući izložbenom ciklusu u Gliptoteci, u kojemu Vera Horvat Pintarić jednom godišnje postavlja svježa Bućanova djela, publika je dobro upoznata s radom ovog slikara i zna da može očekivati barem dio ovoga: snažne kontraste i minimalističko istraživanje silueta grada i ljudskog (ženskog) tijela, ludičko antropomorfiziranje urbane arhitekture (krovovi postaju nakrivljene kape na glavama gradskih osobenjaka, palma u tegli na terasi kafića postaje šarmantno raskuštrana griva neke žene…), odvažne debele poteze kistom, koji ukazuju na veliku strast slikanja (a o toj strasti posredno svjedoči i golem broj radova koji godišnje izađu iz slikarevog ateljea), naslove slika ispisane jasnim, tiskanim slovima, koji verbaliziraju ono što je očigledno (jer Bućan ne mari za suptilnost), jarke boje koje paraju sivilo, obaveznu dozu zlatne – i obaveznu dozu humora. Na izložbi »Ulica« dobili smo sve od navedenog, uvećano za osjećaj da sudjelujemo u voajerskom pohodu na male bizarnosti i erotske ekstravagancije u naoko sasvim običnoj svakodnevici. 


– Bućan zamišlja da istodobno vidi dva neba, pretpostavljam da je na lijevoj strani jutarnje nebo s izrazitim plavetnilom, a na desnoj strani večernje nebo kad velika bjelina postupno prevladava plavu večernju svjetlost, u dnu obzora. Jedno oko gleda, drugo mijenja ono što je gledano. Zna se tko posjeduje takva dva oka i tko može u slici izmijeniti svijet. Samo odabrani – kaže Vera Horvat Pintarić, koja u kulturnoj javnosti slovi za svojevrsnu ambasadoricu Bućanova slikarstva. Prati ga još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je on za prostor svoga konceptualističkog djelovanja također birao ulicu.    

Žablja perspektiva


Bućanova perspektiva na ovim slikama velikih formata često je žablja perspektiva, i to s razlogom koji je poznat papparazzima-prašinarima: on »hvata« gole ženske butine ispod kratkih haljina (»Žena u minici«, »Ljubičaste čarape«), i pritom se ne libi izrezati iz slike sve ono što ga ne zanima; zato su tijela žena na njegovim platnima često obezglavljena i prikazuju samo dijelove od struka nadolje. To bi se, kod nekog drugog umjetnika, moglo čitati kao kritika tupave objektifikacije žena koju zdušno provodi moderna pop-kultura i mediji (kad, recimo, Nikolina Ivezić slika dugonoge prsate žene s praznim licima, to je snažan komentar dominantnog zapadnog odnosa prema ženama). 




No, Bućan se ne zamara s društvenim pitanjima: on žene vreba s neopterećenom radošću nekoga tko, naprosto, voli žensko tijelo, njegove krivulje, slučajnu golotinju. Ima nešto djetinje zaigrano u toj ljubavi. U prijašnjim ciklusima žene je tražio i pronalazio u siluetama glazbenih instrumenata, u mekim obrisima namještaja, sofa i stolica… Ovaj put, vidi ih u halucinantnim prikazima lascivnih sobnih biljaka (»Žena stabljika«, »Žena lišće«); i rado ih svlači svojim rentgenskim pogledom. 


– U posljednjem ciklusu Boris Bućan ima mnogo žena: one sjede, ispružaju nogu da se ona dobro vidi, šeću se Jelačićevim trgom, prodaju namirnice, poslužuju goste, sjede u foyeru kazališta, na premijeri, u hodniku kazališta, šeću ulicom s torbama, stoje u tramvaju ili uz kiosk, a sve su one gole s pozlaćenom kožom. Zlatne žene? Kada se čovjeka pokrije zlatom, on umire jer koža i tijelo, ne mogu disati. Oči su prozori duše, kaže Leonardo, ali u dušu nećemo zavirivati – kaže povjesničarka umjetnosti Vera Horvat Pintarić, kojoj je ovo četvrta suradnja sa slikarom u Gliptoteci.    

Platna na kojima nema ženskih likova imaju drugačiju, meditativniju atmosferu: kao da se nešto oslobađa kad slikar nije u posjedu svoje karnalne strasti. Ima neke fine sjete u tim radovima koji najbliže odgovaraju nazivu izložbe: dokoličarenje po kavanama (»Kavana«, »Autoportret u kavani Dubrovnik«) i terasama kafića (slika »Sretna obitelj« prikazuje tri pudla koja kao da nekoga čekaju na stolicama na terasi); krivudavi pločnici, amorfne mase ljudi na tramvajskim stanicama. 


Jedan od Bućanovih zaštitnih znakova su i kratki natpisi na slikama, koji su obično zalihosni: na primjer, na slici koja nosi naziv »Zapakirana slika« prikazano je baš to – zapakirana slika pod miškom nekog čovjeka na ulici. Kako slikar nove radove stvara na platnima iz prijašnjih ciklusa, često se pod premazima boje može pročitati naziv nekadašnje slike; zabavno je čitati tragove te umjetničke reciklaže. Jednu je sliku Bućan naslovio apatičnom rečenicom »Ništa se ne događa«. Na tom primjeru Vera Horvat Pintarić nadahnuto obrazlaže autorov odnos prema svakodnevnom. 


– Ništa se ne događa, kaže slikar, a ipak toliko se toga vidi u slikanom prizoru: u sredini sivkastih pločnika leži pas koji drijema i čeka. Njegovo je runo bijelo i crno, a crna je i gospodareva noga upućena prema njemu. Velika crvena ravnina u dnu ukoso presijeca sliku, jer crveno je neophodno, zbog malog crvenog stola sa snježno bijelim stolnjakom, bijelo što odgovara bjelinama crnog psa. Dimenzionalne razlike su nestvarne. A prizor podupire žuti telegrafski stup koji nikada nije u toj boji. Nešto malo stvarnosti i mnogo mašte – zaključuje Horvat Pintarić. Ova sintagma, zapravo, precizno određuje čitav Bućanov opus.    

Priprema za London


A taj opus dobiva najuzbudljivija poglavlja u godinama kad mnogi umjetnici kreativno posustanu i zamore se. Samo dva mjeseca prije izložbe u Gliptoteci, u Muzeju suvremene umjetnosti izloženi su bili Bućanovi radovi u kojima, kroz reinterpretacije vizualnih identiteta velikih kompanija, nudi zaigranu kritiku konzumerizma. Također, u sklopu projekta »Umjetnik na odmoru«, predstavio je svoj ciklus radova »Bucan Art« u porečkoj Villi Polesini, i to kao uvod u puno veći opus Bućanovih radova koji će se na jesen iduće godine biti predstavljen na izložbi pop arta »The World Goes Pop« u Tate Modernu u Londonu, a potom i u Pinacoteci do Estado de Sao Paulo u Brazilu. 


Izložba »The World Goes Pop« velike britanske galerije Tate osobito je važna: ondje će biti izložena 33 njegova rada nastala 1972. godine – to su radovi iz Kolekcije Marinko Sudac. Osim Bućana, u istom će projektu u Tateu biti izložen i rad Sanje Iveković; njezin video »Slatko nasilje/Sweet Violence« iz 1974. godine. Taj rad ima mnogo zajedničkog s Bućanovim igrama s logoima korporacija – u njemu Sanja Iveković stavlja crne zatvorske rešetke pred TV ekran koji emitira reklame, aludirajući na manipulativnu orwelovštinu masovnih medija.