Htjeli ne htjeli, voljeli ili mrzili, činjenica jest da te nesretne društvene mreže sugeriraju katkad kako kuca bilo društveno, kakve nas muke i dileme muče, koga se bezrezervno voli, a koga ne voli uopće. Da ima, međutim, i treća kategorija, ona s kojima ne znamo gdje bi i kako bi, pokazalo se opet nema koji dan.

Umro je Bata Živojinović. Glumački velikan kojeg smo za života stigli i voljeti i ne voljeti. Voljeti zbog svih onih Nijemaca koje je pobio za glumačka života ako ne i zbog one breze koju je shrvan grlio u istoimenom filmu Ante Babaje, ne voljeti zbog političkog angažmana u 90-ima i sve te naklonosti ni manje ni više nego Slobodanu Miloševiću.

Primjer prvi, Facebook status koji kaže: »Koliko god nekima nije bio drag nakon 90-ih, Bata Živojinović i filmovi Šibe Krvavca bit će dio mog djetinjstva, a Valter ili Bata jedan od najvećih idola jer je pobio više Švaba nego Prva dalmatinska. Počivao u miru dragi Bato!«

Primjer, drugi, onaj koji veli: »Bata Živojinović je bio veliki glumac, a kasnije je usrao motku. Sad kad je umro, čovjek ne zna što bi mislio. Dođe ti žao, zbog nekih datuma jula iz djetinjstva, pa ti dođe zaboli me k…., zbog nekih novijih i krvavijih datuma. Što da čovjek radi sa herojima koji su se valjali u blatu nacionalizma?«

Elem, lako je podičiti se sa sućuti kad primjerice premine David Bowie, ali što da čovjek radi s majstorima zanata, umjetnicima svake vrste, koji su s jedne strane iza sebe ostavili djelo kojeg ne možeš ignorirati, a druge strane čisto ljudski, otklizali gdje ne treba štujući ponajveće negativce svoga doba. Može li to uopće jedno s drugim da bi se realno o njima i njihovu djelu govorilo!?

Književniku Ivici Prtenjači na pamet pada Knut Hamsun, čovjek koji je napisao Hitlerov nekrolog.

Borba s divljim zvijerima

– Doduše, tad je Hamsun bio vrlo star i nedugo zatim je umro. Zanimljivo da u Norveškoj gotovo da nećete naći spomenik ovom piscu, no mi ga čitamo, on je velik pisac, starac koji je jako pogriješio. Kad sam čitao njegovu »Glad«, nisam ni znao tko je taj čovjek, kasnije sam saznao, ali ja i dalje jako volim taj roman. Hamsunu mogu zamjeriti što je bio ludi starac, ali ne i to da je loš pisac – iskreno će Prtenjača.

Čini se, lako je. Ili je samo lakše kad se radi o umjetnicima koji nisu s ovih, naših prostora. Ili je, kako to kaže Ahmed Burić, sarajevski pisac i novinar, pitanje nešto drugo – gdje je granica priklanjanja zlu, i ‘ko to određuje!?

– I kako se određuje? Hajdemo, dakle, od Centra zla, što je u našim uvjetima bio Miloševićev režim. Dosta velikih, koji su napravili karijere bili su s njim: Aleksandar Tijanić, Bata Živojinović, Dragan Kićanović, našlo bi ih se još, obnašali su razne dužnosti u tom režimu, i to znamo. Cijelo društvo je otišlo udesno, sjetimo se samo izjava Bore Čorbe, a »malo« je bilo nezgodno što se ništa u okviru tog režima nije moglo napraviti bez amena glavnih, tako da su se nakon devedesetih i pada Miloševića svi počeli prati od toga da su radili s tom vlašću: od Kusturice i Bregovića, do nekakvih opskurnih likova koje baš ne možemo nazvati velikima u svom poslu – podsjeća Burić.

Okrenemo li, pak, glavu na drugu stranu, vidjet ćemo, kako kaže, slične pojave i u svojim sredinama.

– Istina, nije isto, ali čovjek iz ove perspektive već ne bi potpisao sve što su radili i govorili, recimo, istinski velikani i majstori svog posla poput Ranka Marinkovića, Fabijana Šovagovića i Mersada Berbera. Na kraju, uvijek volimo isticati primjere Pounda ili Hamsuna koji su otvoreno stali na stranu Zla, ili, recimo, Stravinskog koji se prema tome, blago rečeno, nije adekvatno odredio, ali mislim da to nije ovdašnji problem. Ovdje je problem što u novije vrijeme nijedan režim nije valjano osuđen – nego njegove odgođene i našminkane varijante još uvijek žive kao dominantni koncepti – pa je onda i puk zbunjen. Dakle, da bi čovjek »sudio« izvršiocima, morao bi imati potporu u tome da su nalogodavci i ideolozi stavljeni u pravi kontekst, socijalno, pravosudno, kako god hoćete… Budući da toga nije bilo, niti ga ima na vidiku. Ispada, onda, da su se ljudi »snalazili«. A to je uvijek pitanje što nekome može stati pod kapu, ili ne – ističe Burić.

Teško je, kako kaže, mjerilima jednog vremena mjeriti drugo, baš kao što je teško i birati zdravo društvo kad su cijele nacije zahvaćene virusom.

Mjera duhovne mizerije

– Što bi rekao dobri, stari i dragi Miroslav Krleža, »život umjetnika je od samog početka borba sa divljim zvijerima«. I još su imali tu nesreću da su oči uprte u njih. Na kraju, ostane ono što su uradili za svoje djelo. I svoju publiku – zaključuje Burić.