Feljton Julije Lozzi Barković

Arhitektura Rijeke i Sušaka između dva rata (7): Osnovna škola Nikola Tesla

P. N.

Foto M. Gracin

Foto M. Gracin

Gradnja nove škole na temeljima srušenoga Isusovačkog kolegija bila je jedna od najznačajnijih intervencija vezanih uz sanaciju Staroga grada i zapuštene povijesne jezgre o kojoj se govorilo šezdeset godina



U Starome gradu 1932. živi više od šest i pol tisuća stanovnika, koji se od ostalih četvrti razlikovao po tome što je bio nezdrav, s najvećim brojem oboljelih od tuberkuloze kao posljedice guste naseljenosti (750 žitelja po hektaru) i loših uvjeta održavanja vremešnih građevina. Kod stranaca koji bi po prvi put posjetili Stari grad to je izazivalo »impresiju bolnog čuđenja«, o čijoj se obnovi govorilo još od 1873. godine.


  Upravo je izgradnja nove škole u Starom gradu na temeljima srušenoga Isusovačkog kolegija bila povezana s obnovom zapuštene povijesne jezgre. Isusovačkom kolegiju tih je godina prijetilo urušavanje, što je bilo opasno za njegove siromašne stanare koje je općina sukcesivno selila u novoizgrađene kuće na periferiji. Oronula građevina ostala je prazna pa uskoro počinje rušenje njezinih dotrajalih zidova. Nestajanje jednoga od starogradskih simbola s nostalgijom komentiraju inženjeri Tehničkog ureda Guido Lado i Pietro Bacci koji zajedno s Brunom Anghebenom, također djelatnikom ureda, potpisuje projekt škole. Veliki protivnik odabranoga mjesta bila je Služba zaštite spomenika koja se uspjela izboriti da se arkadni otvori sa staroga seminara pojave na pročeljima novog učilišta.


Teren s puno podzemnih potoka


Prije početka radova valjalo je osigurati angažman od 150 radnika dnevno, čime je njihov cjelokupni trošak prešao dva i pol milijuna lira, uključujući i uređenje igrališta i parka za gimnastičke vježbe na otvorenom. Prilikom kopanja temelja nije bilo pronađeno ništa arheološki vrijedno, nakon čega se morao savladati i problem stijena na koje se nailazilo. Teren je, pored toga, bio naplavina s puno podzemnih potoka koji su usmjeravani kanalom učvršćenim kamenom.




  Temelji školske zgrade izvedeni su u armiranom betonu, a zidovi u kamenu i cigli. Konstrukcija stropova također je bila armiranobetonska sa zračnim prostorima kako bi se spriječio prijenos buke i zvukova iz jednoga kata na drugi. Glavno pročelje orijentira se prema Via Daniele Manin (škola i ulica dobile su ime po talijanskom rodoljubu), a dva bočna krila prema Ulicama Žrtava fašizma i Đure Šporera. Premda ova »raskošna i sjajna« građevina nije imala izraženih stilskih karakteristika, dojam reprezentativnog priskrbili su joj simetrija u prostornom rasporedu i središnji rizalit obložen kamenom iz Nabrežine blizu Trsta, kojim je obložen i suteren.


  U predvorje (atrij) škole pristupalo se preko široke stepenišne rampe, a potom se penjalo na razinu prizemlja s portirnicom, čekaonicom za roditelje, ambulantom, dvjema salama za učitelje iz odjeljenja za dječake i djevojčice. Na kraju sjevernog krila nalazila se i moderno opremljena gimnastička dvorana, dostupna i izvana. U učionice i svlačionice na prizemlju i prvom katu učenici su bili obavezni ulaziti u papučama radi čuvanja podova. Ne izostaju manualne radionice, uprava i »salon« za učenje pjevanja te filmske projekcije. Na drugom katu na mjestu radionice za djevojčice nalazili su se didaktički i kabinet za likovni odgoj.


  Nova arhitektura morala je biti higijenska, što je osim ozračivanja i prirodnog svjetla, podrazumijevalo zidove i podove koji se lako održavaju (hrastov parket i terrazzo alla veneziana). Neophodno je bilo i uvođenje efikasnoga centralnog grijanja (i hlađenja), uostalom kao i u drugim školama u općini, sanitarija te keramičkih umivaonika uzduž hodnika koji su u vrijeme ljetnih praznika služili za održavanje izložbi.


Početak cjelodnevnog boravka


Gradnja nove škole bila je jedna od najznačajnijih intervencija vezanih uz sanaciju Staroga grada, što se izvrsno uklopilo u generalni program obnove povijesnih urbanih jezgri na nacionalnoj razini, a predstavljao je i najviše higijenske i socijalne postulate tadašnjeg režima koji su se uklopili u ondašnje ciljeve zdravstvene legislative na globalnoj razini.


  Istovremeno se govori i o sistematizaciji Via Roma koja je, usprkos usponu, spadala u najljepše prometne arterije u središtu Rijeke. Široka i popločena bila je dodatno uljepšana podignućem škole i regulacijom Via Daniele Manin koja je predstavljala poveznicu obalnog dijela s kvartovima na uzvisini.


  Nova školska zgrada inaugurirana je 28. listopada 1933., nadvisujući impozantnim volumenom izgradnju u istočnom dijelu starogradske jezgre. Dominirala je čak i nad Duomom s obnovljenim zvonikom. Uređen je i ograđeni predvrt oko školske zgrade.


  Ustanova je okupljala oko tisuću učenika iz Staroga grada i zone oko Komunalnog kazališta i tržnice, a radilo se o djeci iz obitelji oskudnih primanja, koja su u školi imala osiguranu svakodnevnu prehranu i kupaonice s tuševima. Mogućnost prehrane i cjelodnevnog boravka zadržala se do danas, a škola je jedna od rijetkih koja to čini za svu djecu grada Rijeke.KRAJ