Ambicioznost realizacije radničkih kuća u Rijeci, prvenstveno u odnosu na njihov broj, temeljila se na državnim olakšicama investitorima, no shematska rješenja masovne izgradnje zaostajala je za projektima višestambenih kuća privatnih naručitelja koji pretežno angažiraju afirmirane arhitekte slobodne profesije.

   Nakon dovršenja stambenih blokova u Laginjinoj i Tizianovoj ulici, te nešto južnije u Matešićevoj, što udovoljava potrebama populacije skromnijih platežnih mogućnosti, u istim te okolnim ulicama, mahom u drugoj polovici tridesetih godina, niču pojedinačne višestambene kuće za zahtjevnije korisnike.

Pripadnici Gruppo 7

U obližnjoj Račićevoj ulici 1936. podignuta je prema projektu Edoarda Stipanovicha peterokatnica Terzi u čijem produžetku prema istoku, na spoju s Laginjinom, iduće godine izrasta uglovna sedmerokatnica koja je izgledom podsjećala na brod (danas na br. 19). Bila je to posljedica trokutastog oblika zemljišne čestice zbog čega su korisnici kući nadjenuli ime »casa nave«, izražavajući nešto toplo i lokalno, u čemu nije bilo političke konotacije kao u primjeru područnog okupljališta na Kantridi koje je također podsjećao na plovilo, simbolizirajući stremljenje vladajućeg režima u »sigurnu budućnost«.

   Projektant je bio Riječanin Nereo Baccich (Bacci) koji je na odjelu Civilnog inženjerstva na Visokoj tehničkoj školi u Milanu diplomirao 1923. godine. Studiji na Politehničkom fakultetu bili su trogodišnji, no kako je prethodno valjalo apsolvirati pripremni kurs, polaznici su zbog dužine školovanja obično imali stipendiju, pa tako i Bacci koji odmah nakon diplome u Rijeci radi kao samostalni projektant i izvođač (poslovnice je imao u Rijeci i u Opatiji). Zapažen je po idejnim projektima palača Albori i Riječkog osiguravajućeg društva (neostvarena) na Jadranskom trgu te višestambenih kuća izgledom prilagođenima lokalnim prilikama, s primjetnim utjecajem oca Pietra. Angažiran je i u okviru industrijske izgradnje (pogonske zgrade Riječke rafinerije, radničkih domova/dopolavora). Nereo Bacci, kao i Raul Puhali, pripada generaciji talijanskih arhitekata-pripadnika čuvene Gruppe 7 koji se također školuju na milanskoj Politehnici.

   Ova građanska kuća (casa civile), kako se navodi u projektu, bila je poznata po atraktivnim trosobnim stanovima funkcionalnoga prostornog rasporeda: iz predsoblja s garderobom ulazilo se u kupaonicu i wc, kvadratičnu kuhinju s pomoćnim prostorijama, a u produžetku uzdužnim hodnikom u salon i dvije spavaće sobe. Zbog bolje iskoristivosti i lakšeg kretanja, hodnik i kupaonica su poligonalni u čemu se očituje inovativnost tlocrtne organizacije. Casa nave osebujna je i po uskoj istočnoj osi, čija konkavna površina upija jutarnje sunce u prostor spavaćih soba koje imaju balkon, što je također novum u podizanju razine udobnosti stanovanja.

Škola moderne arhitekture

Inovaciji u prostornom rasporedu stanova bili su naročito skloni autori koji su arhitekturu studirali na milanskoj Politehnici koja je s vremenom postala prava škola za modernu arhitekturu kakva do tada nije postojala u Italiji (program studija bio je i umjetnički usmjeren i povezan s tradicijom i utjecajem Brera akademije) pa ne čudi da su se pomaci u kreativnom promišljanju događali upravo pod utjecajem studijskog programa u takvom okruženju.

   Postupak rezanja pročelnog ugla te smještanja prozorskih otvora ili balkona na uskoj ugaonoj osi primjetan je i kod susjednog stambenog bloka za djelatnike Državnih željeznica. Postoje i primjeri u kojima se ugao uvlači kako bi se iskoristio prostor dvorišta, što potvrđuje samostojeća trokatnica u Laginjinoj ulici 20.

   SUTRA: Crkva na Kozali