Riječki neboder na Jadranskom trgu točka je na »i« riječkog Korza, urbani znak središnje gradske šetnice. Izvorno poznat kao casa alta (visoka kuća) trebao je više asocirati na nešto tradiconalno nego moderno (neboder) koji tipološki i terminološki dolazi kao utjecaj iz Amerike. Uostalom, naručitelj palače Marco de Albori bio je američki povratnik. 

  Bilo kakvoj izgradnji na nekadašnjoj Piazzi Regina Elena prethodila je njezina sveobuhvatna regulacija provedena 1934. kada je površina ukrasnoga cvjetnjaka u njezinom središnjem dijelu drastično reducirana i pokrivena asfaltom jer su se pločnici gurali rubno radi odvijanja dolazaka i odlazaka gradskih i turističkih autobusa, teretnih kola i tramvaja. Na kraju je ostavljena samo ovalna betonska ploča u funkciji autobusnog stajališta za pješake po uzoru na Piazzu Oberdan u Trstu. Prometnu funkciju trga velikim dijelom preuzima dvjestotinjak metara udaljena Piazza Cesare Battisti (danas Trg Žabica) koja je bila prometno praktičnija. Osim toga, bila je dvostruko šira i prikladnija za kretanje autobusa, pokazavši se logičnim prometnim čvorištem grada, što je, uostalom, ostala do danas. 

 Konzervatori se ne slažu

Kupnja terena i mogućnost izgradnje stambeno-poslovne palače na mjestu dviju srušenih starih kuća na zapadom dijelu Trga kraljice Jelene ponuđeni su privatnim investitorima, nakon čega nacionalno Savjetodavno tijelo za javne radove definira arhitektonski izgled buduće građevine, određujući joj visinu: 20 metara za tijelo koje u cijelosti pokriva površinu terena, te daljnjih 20 metara za toranj koji izvire iz te donje strukture. No jedini zainteresirani investitor Marco de Albori bio je u mogućnosti financirati zgradu od eventualno osam katova, s dva stana na svakom katu, pa 1938. u pismu gradonačelniku predstavlja upravo takvo idejno rješenje riječkog inženjera Nerea Baccija. Zgrada je trebala biti maksimalno racionalnog izgleda, pri čemu je naručitelju bila namjera obložiti je mramorom kako bi se postigla tražena dekorativnost i gospodski izgled (palazzo signorile) radi prilagodbe drugim planiranim gradnjama na trgu. 

  Nakon toga, na traženje gradske administracije, Odjel za kulturnu baštinu i likovne umjetnosti Ministarstva obrazovanja u Rimu razmatra projekt, a njihova Generalna direkcija konzultira se s arhitektom Marcellom Piacentinijem, tada vrhunskim nacionalnim autoritetom na području arhitekture, zauzevši stav da se projekt može oficijelno podržati. No Konzervatorski zavod regije Venezia Giulia sa sjedištem u Trstu izražava neslaganje s prijedlogom kojeg drže neprimjerenim u formalnom, ambijentalnom i urbanističkom smislu, ne smatrajući relevantnim rukovođenje investicije ekonomskim razlozima jer bilo koja potencijalna gradnja ostaje za mnogo godina pozitivan ili negativan estetski doprinos gradskom prostoru. Stoga predlažu raspisivanje natječaja na nacionalnoj razini za cjelovito uređenje trga, ograđujući se od predloženoga parcijalnog rješenja i povjeravanja projekta pozvanom arhitektu. 

  Dolazi i do promjene plana u korist visine palače koja je mogla dosegnuti visinu od 13-14 katova (što idaje naslutiti interese raznih strana). U prizemlju se predviđa smještaj trgovine, na prvom i drugom katu ureda, a na ostalim etažama stanova s tri do sedam soba i odnosnim komfornim servisima. Armirano-betonska konstrukcija trebala je biti u klasi visoke kuće na Piazzi Malta u Trstu, autora Umberta Nordia. Nakon što je Marco de Albori konačno kupio teren, a na sugestiju Konzervatorskog odjela u Trstu glede projekta, osigurana je suradnja upravo s Nordijem koji je vodilo računa o primjedbama. 

 Konsternacija građana

U konačnici najmodernija građevina u Rijeci izdvajala se visinom, ali i kubičnošću oblika, čiji je volumen bio razlomljen jedino na fasadi prema trgu pravokutnim rasterom dubokih lođa. Konsternacija građana smjelošću projekta i svih onih koji su ga dozvolili bila je silna pa Riccardo Gigante, tada počasni konzervator i ravnatelj Gradskog muzeja, povodom dovršenja građevine 1942., pohvaljuje upravo njezin modernitet i estetske kvalitete, njezinu »prozračnu i bestežinsku lakoću«, koja je prvenstveno nudila udoban i moderan poslovni i stambeni prostor. Gigante preporučuje Riječanima obilazak velikih talijanskih metropola poput Milana, Rima i Trsta gdje su se podizali slični neboderi, na desetke njih, kako se više ne bi čudili takvim konstrukcijama »kao kakvi seljaci«. 

  Posebnom pogodnošću drži mogućnost uživanja stanara gornjih katova u čistom i svježem zraku, radi čega neće trebati odlaziti u planine, te će imati zimu u kući bez prašine i steriliziranu od bure. Gigante vrlo slikovito primjećuje da će se stanari za vrijeme juga moći sakriti u oblacima »kao Bog na Olimpu«, a u svim godišnjim dobima moći uživati i u izvanserijskoj panorami Kvarnera… 

  Iznajmljeni lokali u prizemlju i mezaninu, povezani unutrašnjim stubištem, bili su prilagođeni za smještaj prodavaonica i administracije gdje su sjedišta trebali imati veliki i moderno opremljeni magazini iz Milana. Rijeka se, poput drugih značajnijih gradova u Kraljevini Italiji, opskrbljuje trgovinama u kojima su korisnici bez obveze kupnje mogli slobodno pristupiti i razgledavati robu…