Feljton Julije Lozzi Barković

Arhitektura Rijeke i Sušaka između dva rata (1): HKD u sjeni tragedije

P. N.

Natječajni projekt Josipa Pičmana prepoznat je kao najbolje koncipiran jer je u potpunosti proveo zamisao da hotel bude odvojen od dijela zgrade za javne priredbe, a da je opet sve u vezi. Međutim, arhitekt se ubio samo dan prije nego mu je povjeren izvedbeni projekt



U međuratnoj Rijeci nije bilo potrebe za izgradnjom većega kulturnog doma za organiziranje brojnih manifestacija koje obilježavaju onovremeni društveni i politički život u gradu, čemu udovoljava Teatro Fenice. U Sušaku se kulturni dom tek trebalo izgraditi, a razmišljanja o njegovom smještaju od samih se početka (1907.) zaustavljaju na mjestu Kortila. No u realizaciju doma krenulo se tek sredinom tridesetih godina, zahvaljujući ponajprije gradonačelniku Đuri Ružiću, kada Sušak postaje gospodarski i pomorski centar Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, a izrasta i u kulturno središte čitavoga kraja.


  Razlozi pokretanja toga ambicioznog pothvata bili su i na široj državnoj razini jer je dom predstavljao simbol kulturnog napretka Kraljevine Jugoslavije pa je za njegov idejni projekt raspisan javni natječaj. Narodni dom trebao je biti u funkciji kulturnih i društvenih potreba Sušaka, te djelomice turizma, no izbor zemljišta bio je ograničen, tim više što je u obzir dolazilo jedino središte grada. Nepravilan oblik odabranog zemljišta na sjecištu Strossmayerove ulice i Boulevarda, njegova nejednaka sposobnost preuzimanja tereta, a potom pomanjkanje slobodnog prostora, učinili su da je to bila jedna od vrlo zahtjevnih gradnji, pa se u vrednovanju radova najveću pažnju posvetilo prilagodbi zgrade okolišu, sveukupnoj razini urbanističke i arhitektonske zamisli te rješenju velike dvorane i prostorija namijenjenih drušvenim priredbama.


  Natječajni projekt pod geslom Pećina prepoznat je kao najbolje koncipiran jer je u potpunosti bila provedena temeljna zamisao da hotel bude odvojen od dijela zgrade za javne priredbe, ali je opet sve bilo u vezi. Potpisuje ga Josip Pičman, ovlašteni arhitekt i asistent na zagrebačkom Tehničkom fakultetu.


Razočaranje arhitekta




Događaji nakon završenoga natječaja nisu krenuli uobičajenim tokom jer se na temelju idejnog projekta nije odmah moglo početi s izvedbom, a i troškovi su bili iznad materijalnih mogućnosti općine. Kako bi se dobilo konačno rješenje koje bi udovoljilo svim željama i novčanim ograničenjima, Gradsko vijeće na jednoj od svojih sjednica 1935. odlučuje raspisati uži natječaj između trojice nagrađenih natjecatelja s vrlo detaljnim programom, a Državna hipotekarna banka odobrava još jedan kredit čiji su uvjeti prihvaćeni na sjednici gradskog zastupstva 8. veljače 1936. No to je bilo prekasno za kobni događaj, samoubojstvo Josipa Pičmana, počinjeno samo dan prije te odluke.


Tragedija je bila tim veća jer je zaključeno da se izvedbeni projekt povjeri upravo Pičmanu koji je bio uvjeren da su se drugi umiješali kako bi preuzeli taj veliki posao.U međuvremenu zastupstvo na prijedlog gradonačelnika odlučuje o nazivu ustanove (Hrvatski kulturni dom), a i to je zakompliciralo stvar, okarakteriziravši akciju separatističkom. U konačnici, za ustupak u nazivu doma, Srpska pravoslavna opština u Sušaku dobiva prostrano zemljište na gornjem Boulevardu za gradnju crkve dostatne za tisuću vjernika, što je bio uobičajeni kapacitet sušačkih župnih crkava.


Deset dugih godina


Nakon tragedije Josipa Pičmana odlučeno je da se na podlozi prvonagrađenog projekta nastavi posao koji je povjeren Alfredu Albiniju, profesoru s Tehničkog fakulteta u Zagrebu, koji u doradi projekta izostavlja veliki plivački bazen. Odustalo se i od gradnje stambenog bloka. U tom trećem dijelu u prizemlju Albini smješta lokale, a na prvom katu veliku dvoranu, ostali dio namjenjuje javnim institucijama. Sužava zgradu hotela. I pomični stakleni krov na terasi 14. kata izostavlja, sve iz financijskih razloga. Oblaže zgradu hotela s tri strane kamenom oblogom otvarajući je balkonima samo prema moru, što se drži primjereno podneblju, strujanjima vjetra i sposobnosti održavanja temperature interijera.


  Radovi su trebali započeti u travnju 1937. i biti dovršeni u prosincu 1938., no trajali su deset godina. Poteškoće su se javile odmah, jer se kod polaganja temelja u iskopima pojavila voda, a i radnici su štrajkali zbog nezadovoljstva gradnjom luksuzne palače umjesto socijalnih stanova. Nakon rata oštećeni kompleks je popravljen i dovršen. Poslovni dio HKD-a adaptiran je 1996.: uređen je foaje, modernizirani tehnički prostori, definirana velika dvorana koja je nakon rata služila kao kino-dvorana i Pionirsko kazalište, a u razdoblju od 1970. do 1980. i kao zamjena za glavno kazalište, tijekom podužeg renoviranja HNK Ivana pl. Zajca.


SUTRA: Kako je nastao Riječki neboder