Zemlja koje nema Borisa Pavelića

Medvjeđa usluga desnici

Boris Pavelić

Neven Sesardić / Foto Cropix

Neven Sesardić / Foto Cropix

placeholder


Je li desno – glupo? Jesu li desničari primitivci?«. S ta dva pitanja jučer je Večernji list najavio današnji okrugli stol o hrvatskoj desnici, organizirajući ga kao nastavak rasprave pokrenute »Večernjakovim« nedavnim izdanjem, knjigom »Iz desne perspektive« filozofa Nevena Sesardića.


Na skupu će govoriti intelektualci raznih struka, pa je očito da Večernji list planira serioznu raspravu o sveprisutnome, a istodobno misterioznom fenomenu – desnici u Hrvatskoj. 


   No već spomenuta pitanja, kojima organizatori nastoje zagolicati javnost, svjedoče o dijaloškome podbačaju, ako ne već i o kolektivnome osjećaju niže vrijednosti u onih što su spremni stati iza štita »hrvatskih desničara«. Zašto bi, naime, desno bilo »glupo«? I zašto bi desničari bili »primitivci«? Kada je itko išta takvo rekao?




Tvrdi li netko da je Franjo Tuđman, stup desnice u posljednja dva desetljeća, bio glup? Štoviše, tvrdi li itko da je Tomislav Sunić »primitivan«? On naime jest posvećen antiliberalnoj, ekstremnoj političkoj desnici, ali »primitivan« vjerojatno nije.


Rasprava o tome je li desnica glupa i primitivna, a još više jesu li takvi ljudi koji se izjašnjavaju desničarima, ne može uroditi zaključcima kakve organizatori valjda žele dobiti.   

U tom je smislu zanimljiva Sesardićeva knjiga. Neven Sesardić, zajedno s kolegama koji su odbacili marksizam, još je osamdesetih uživao poštovanje studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu, jer ih je učio mišljenju posve različitom, a intelektualno nadmoćnom tada dominantnoj praksisovskoj filozofiji, očito jalovom svakome tko je tragao za vezom filozofije i politike.


Početkom devedesetih otišao je iz Zagreba, ostajući medijski prisutan rijetkim novinskim kolumnama u kojima je žestokim riječima napadao zagovornike Haškoga suda, aktiviste za ljudska prava i sve koji su, mimo vlastite volje, utrpani u golemi medijski koš »hrvatskih ljevičara«.


I sada je Večernji list te Sesardićeve kolumne ukoričio u knjigu »Iz desne perspektive – s političke desnice protiv tvrdih ljevičarskih uvjerenja«, predstavljajući je kao neku vrstu temeljnoga analitičkog štiva za obnovu desnice u Hrvatskoj. 


Ali ona to nije. Sesardićeve kolumne nisu pisane da dugo traju. Nije to štivo o idejama, nego o ljudima i događajima. Tekstovi su ljutiti, mjestimice i osobni, pa se nameće dojam kako autor ne odolijeva porivu za osvetom bivšim kolegama.


Ne tvrdimo da za to možda nema razloga – kao što ne tvrdimo da je praksis vredniji od Poppera – ali analitička vrijednost Sesardićevih kolumni otprilike je podjednaka zemljopisnoj udaljenosti s koje ih je autor pisao; do istinskoga objašnjenja ovdašnje zbrke političkih ideja one naprosto ne dobacuju.


Štoviše: neusporedivo vrednijih, analitičnijih i dobronamjernijih tekstova o ovdašnjoj desnici objavilo je samo srce takozvanoga hrvatskog ljevičarstva, list koji čitate i »Feral Tribune«, a da se nisu jagmili za rodonačelništvom ikakvoga novog početka; dapače. Inicijativa Večernjeg lista, dakle, može biti zanimljiva, ali teško da će nadrasti nespretan spoj pogrešne reklame i pomanjkanja analize.