Premijer Zoran Milanović obukao je strukiranu jaknu punjenu perjem irske fukami kokoši, poklonila mu ju je pomoćnica njemačke kancelarke Merkel dok je bio u Briselu. Pogledao se u ogledalo.  

  – Ovakve nema u Hrvatskoj… Kod nas ne možeš kupit normalnu strukiranu jaknu od perja a da ne izgledaš kao logo za Michelin gume. Od nas povisokih i vitkih te jakne prave balone, i baš nikako ne naglašavaju našu liniju, mislio je Milanović, ogledavajući se u zrcalu. 

    – Čist pogodak… Evo već neke koristi od te Europske unije, zadovoljno je zaključio. 

    U novoj jakni premijer je izašao na balkon, duboko udahnuo oštri zrak. Oh, kako se samo poveselio kad je vidio da s neba pršte snježne pahulje istom onakvom gustinom kakvom su na novogodišnjem balu padale šljokice po glavi predsjednika Josipovića. 

    – Evo i Dalmatincima njihove bile boje! Samo neka je snijega, što se mene tiče može padat do petog mjeseca, prodahtao je Milanović, protrljao ruke pa othopsao dolje do službenog vozila. 

    Dok se vozio kroz grad, premijer je kroz zatamnjena stakla promatrao građane na ulicama. Uvučeni u jakne, svi malo pogureni od hladnoće, djelovali su mu tako pitomo i nekako bespomoćno. Ovi ljudi ne bi mogli podići ni cjepanicu za peć, a kamoli neku pobunu ili štrajk, pomislio je. 

   Sjeme pobune

– Jesi li u zadnje vrijeme bio na kakvom dobrom rock koncertu?, pitao je u familijarnom tonu svog osobnog vozača. 

    – Ne, odmahnuo je ovaj glavom. 

    – Sad smo moje kćeri i ja nabrijani na dolazak Angeline i Brada u Hrvatsku. Hoćete li mi možda moći srediti autogram? 

    – Normalno da hoću. Ako hoćeš, mogu ti za kćerke pribaviti autogram od kancelarke Merkel, nehajno će Milanović. 

    – Ne treba. 

    – Kako god te volja. 

    U dobro zagrijanom uredu, uz bezkofeinski kapučino i flašicu Nare, premijer je zadovoljno pregledavao naslovnice dnevnog tiska. Pred očima su mu se izmjenjivali masno otisnuti naslovi: »Hrvatska u okovima snijega i leda«, »Snijeg napada!«, »Simfonija snijega i leda u Imotskom i Gorskom kotaru«, »Splićani napravili dvometarskog Isusa od snijega«, »Snijeg naš svagdašnji«, »Korumpirani snijeg«, »Europska unija donijela nam snijeg«, »Hrvati napokon ujedinjeni u borbi protiv snježnih nanosa«. 

    Nakon dnevnog tiska, Milanović je u ruke uzeo u ruke i jedan novi studentski fanzin koji je također redovno pratio jer je bio uvjeren da sjeme pobune uvijek prvo isklija među studentima. Na bijeloj je naslovnici, krvavo crvenim, krupnim slovima bilo ispisano: »Fuck off snijeg!«. 

    Zadovoljno je iščučao zadnji gutljaj Nare, a onda je na poseban tajni broj nazvao Tonina Piculu. Razgovarali su o turpijicama za zanoktice. Pred kraj razgovora, Tonino je upitao premijera: 

    – Kaj danas imaš za radit? 

    – Ma, skoro nikaj. Samo bum malo obišo gorske službe i uvel novu ralicu u pogon. 

    – Ponesi turpijicu za zanoktice. 

    – Budem. I super mi je kaj po tim gorskim službama ne moram pred kamere u odijelu. Već mi se to odijelo, ono, popelo na… vrh Velebita. Ja sam sportski tip i volim se sportski oblačit. Sad napokon mogu pred kamere u svojoj sportskoj, pernatoj jakni. Nego, čuo sam u hodniku od Mondekara i Špicera super vic… 

    – Koji? 

    – Tko je najgora pošast za Hrvatsku nakon HDZ-a? 

    – Mi? 

    – Ne. Snijeg! 

    – Haha-haaaa, ahaaaa-haaaa!, zagrohotao je u slušalicu Picula. 

    Čim je spustio slušalicu, Milanovićevim licem prošla je drhtava sjena neke iznenadne jeze. Otkako se zaledila splitska riva, svi su ih pustili da na miru planiraju povećanje poreza i proračunske rezove kojima je Linić tako spretno nadjenuo kodno ime »socijalno pravedne intervencije«. Pomislio je kako će se i snijeg jednog dana otopiti, a s njime i novinske naslovnice. Opet će se Vlada vratiti u medije, nad njima će se smišljači novinskih naslova iživljavati kao sunce na snjegovićima. Već je, užasnut, vidio naslov: »Vlada turpija proračun!« ili »Linić – Jack Trbosjek državne kase«. Evo, uskoro je na redu rezanje regresa i božićnica… Što ako na to polude oni usireni sindikalisti i seljaci koji su pomamniji za državnim subvencijama nego Madonna za vježbama istezanja?! 

    – Moramo smisliti nešto što će zamijeniti snijeg, a opet biti tako lepršavo i bezbojno, poput vrećice trgovačkog lanca otpuhane vjetrom, mozgao je premijer. 

    Odsutno je prosuo malo šećera po stolu pa ga žličicom gurkao na jednu gomilu, kao što je jutros vidio da lopatama rade stanari snijeg zametene zgrade u susjedstvu. Od toga se naglo osjetio korisnim. 

    – Čim se vratim iz obilaska gorske službe moram sazvat hitan sastanak. Nešto mi se kuha u glavi, nazirem plan, zasad mutan, ali mi se na snijegu možda iskristalizira…   

Dimna zavjesa

Milanović je svjež u licu upao u sobu na Markovom trgu. Na ramenima je poput obilne prhuti imao ostatke snijega. Za stolom su sjedili glavni esdepeovci. 

    – Super ti je jakna, odmah će Milanka Opačić 

    Kad je sjeo među njih, Picula ga je upitao: 

    – Nisi pozvao nikog od haenesovaca. 

    – Ma, goni ih. Ne mogu ih vidjet…. Radimir mi je na zadnjoj sjednici baš opasno digao živce, jedva sam se savladao… Onako se iskobečit na našu Mirelu… Pa to je drsko pljuvanje u lice svima nama koji… 

    – Zašto si nas sazvao? – prekine ga Picula. 

    – Nešto u vezi snijega? 

    – Više u vezi nestanka snijega… 

    – Ne razumijem. 

    Premijer je suradnicima iznio svoje zebnje. Ispričao im je kako ga je vozač jutros u autu vrlo zainteresirano upitao za autogram Angeline Jolie i kako bi posjet slavne glumice mogao još malo odvraćati pažnju naroda od politike, dati Vladi još malo vremena za nepopularne rezove. 

    – Ali, znajući tu dinamičnu Branđelinu, ona će u Zagrebu ostati koliko i ti u stanicama gorske službe; dođeš, vidiš, poslikaš i crta, šibaj dalje, sumnjičavo je napomenuo Arsen Bauk. 

    – Hm, da. Ako i jednu noć prespava u Hrvatskoj, na konju smo… Kakve smo mi u novoj vladi sreće, otići će taman prije nego počnemo rezat proračun, a onda smo nagrabusili, novinari će se usredotočit na nas kao Angelina i Brad na roditeljstvo, piskutao je Linić. 

    – Želim da Angelina Jolie što duže ostane u Hrvatskoj. Želim da nakon snijega ona puni novinske naslovnice, da nam bude dimna zavjesa za ovo s proračunom i božićnicama. 

    – Uf…, Milanka će. 

    – Dajem vam desetak minuta pauze, neka svatko pokuša smisliti kako bi Angelinu mogli nekoliko dana duže zadržati u Hrvatskoj.   

Nemaštoviti suradnici

  – Uštedio sam još pet kuna, zadovoljno je objavio i odmah to pribilježio u notes. 

    Nakon deset minuta pauze, svi su se vratili za stol. Milanović se nakašljao. 

    – Tko će prvi iznijeti prijedlog? 

    Nitko se nije javio za riječ. 

    – Hajde ti, Ostojiću, prvi probij led… 

    – Ovako… Možemo organizirati… ma, ne znam, nisam vam ja za te dišperarije, ja sam policajac, praktičan čovjek, pustite me s tim smišljanjem, pozovite nekog iz kulture da vam to smišlja. 

    – Ti Jovanoviću, imaš li ti kakav prijedlog?, snuždeno će Milanović. 

    – Imam! Mogli bismo Angelinu zainteresirati za… ma, ne glupo je, ja sam neinventivni štreber…, briznuo je u plač. 

    – Ti Tonino? – premijer je beznadno pogledao Piculu. 

    – Pozovimo Josipkija, on je dobar s njom, možda ti on nekaj pametno smisli… 

    Gotovo svi su se apatično zagledali u šare na mahagonijskom stolu. U takvoj mrtvačkoj tišini prošlo je možda i pet minuta. U trenutku kad je Mondekar ustao baciti zgužvani omot čokoladice Životinjsko carstvo u koš za smeće, začuo se tresak na vratima; u sobu je poput fantoma u olujnoj noći uletio povisok muškarac široka trupa. Bio je to Radimir Čačić. 

    – A, tu ste, sunce vam kalajisano! Uhvatio sam vas… 

    – Ma, u čemu si nas uhvatio…, podigao se Milanović. 

    – I kakav je to ton, kakvo je to treskanje vratima, pa nismo na Divljem Zapadu. 

    – Ali smo u Divljem kapitalizmu! A ja sam tu tata-mata, a ne ona vaša Hula-Holy… Ona će meni o negativnom utjecaju vodogradnje na život i razmnožavanje ličkih lasica… Dajte, molim vas, pa kakav je to način… 

    – Radimire, pretjerao si na sjednici. To neće moći proći bez isprike… Mirela je jako potresena, ustoboči se Milanka. 

    – A vi ste mogli istresti na mene kiblu zbog Ferenčaka?!, bijesno se isprsi Čačić pa raskopča sva četiri gumba na svom zimskom sakou od jelenje kože tako da su svi mogli jasno vidjeti natpis na njegovoj crnoj majici: FERENČAK – HEROJ, A NE ZLOČINAC! 

    – Dobro u redu, daj sjedi, pomirljivo će Milanović. 

    – Sad smo jedan-jedan, i od sad molim da više ništa ne radimo jedni drugima iza leđa… 

    – Ma, nemoj, a ovaj vaš sastanak nije meni iza leđa!, drekne Čačić. 

    – Okupili ste se tu kao na tajnom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu… Šta, ekipa se dogovara kako da me se riješi? Ne bih se čudio da ste vi nahuškali novinarske jazavčare na mene i Ferenčaka… 

    – Ohladi, baš naprotiv, reče Milanović. 

    – Okupili smo se da smislimo kako novinare odvratit da išta pišu o nama… Pogotovo kad počnemo masakrirat proračun. 

    – I kaj ste pametnog smislili?, pitomije će Čačić, počešavši se po natpisu na majci. 

    – Sad nas »pokriva« snijeg, a kasnije… bi to mogla bit Angelina Jolie. Pokušavamo smisliti kako da je što duže zadržimo u Hrvatskoj, izdeklamira Mondekar.   

Domišljata Milanka

  – Ah! Znam! 

    – Reci Milanka, hajde, govori. 

    – Svima vam je poznato, otpočne ona, da sam se u svome radu posebno istaknula svojim programima o usvajanju djece. 

    – Da, poznato nam je. 

    – A poznato vam je i da Angelina voli usvajati djecu. E, pa tu je kvaka: navest ćemo je da usvoji dijete iz Hrvatske. A s obzirom na to koliko ta procedura kod nas traje, mogla bi ostati tu do ljeta! 

    – Ali koga da joj ponudimo na usvajanje, nismo mi baš neka egzotika, svi imamo nekako prebijelu put i ravnu, nezanimljivu kosu i neistaknutu fizionomiju jagodičnih kostiju…, naškubio je zamišljeno usne ministar zdravstva Ostojić. 

    Svi ušutješe. A onda će Radomir nadmoćnim glasom: 

    – Bum vam ja, esdepejci, rekel kak da jednim udarcem ubijete dvije muhe. Evo, ovako: koga se svi želimo riješiti u Splitu? 

    – Kerumovih, jednoglasno će svi. 

    – A tko ima najegzotičniju fizionomiju među svima nama? 

    – Kerumi!, opet će svi u glas. 

    – Mene Kerum sa svojim kovrčicama baš podsjeća na frizuru Angelininog posvojenog sina…, dometne Bauk. 

    – E, pa moramo se potruditi da se Angelina namerači posvojiti baš njega – a možda i njegovu sestru Nevenku!, slavodobitno će Čačić. 

    – Tako je!, uskliknu svi. 

    – Tako je, Radomire… 

    – Čekaj malo, Milanka će namršteno. 

    – To je blesavo. Angelina je humanitarka, usvaja siromašnu lijepu djecu, a ne… bogate ružne odrasle ljude! 

    Svi se zamisle. 

    – Mogli bismo reći da boluju od neke bolesti od koje su prerano ostarili, možda bi je baš to zainteresiralo… Posvajanje takve djece bio bi presedan među holivudskim parovima…, reče ministar zdravstva Ostojić.   

Leglo hašomana

– Pa, da! Još ako uzmemo u obzir da je Brad glumio u onom filmu u kojem se starac počinje pretvarat u mladića i dijete… Pa to ih onda mora itekako dirnut. Možda bismo im mogli prodat spiku da će se i Kerumovi tako pomlađivat…, razmišljao je naglas Milanović. 

    – Ma, ne znam sve mi je ovo suludo, osjećam se kao da nam je netko od stranačke mladeži podmetnuo mrvice marihuane u cigarete…, zdvojno će Bauk. 

    – Možda sam se našmrkao snježnih pahulja dok sam s puncem čistio snijeg na parkiralištu pred zgradom da uštedim ralicama na benzinu… 

    – Jest, ljudi, ovo je suludo, opet se umiješa Čačić. 

    – Vi ne znate napravit pare, samo tu trabunjate, kao dokona studentarija. Zbilja me ne čudi što su vas mediji u Račanovo doba optuživali da ste leglo marihuanaša, odnosno hašomana. Mi haenesovci ulijevamo vam jedini malo dostojanstva i pravog europsko-kapitalističkog duha… Bez nas vi biste u očima javnosti bili ništa bolji od Johna Lennona kad se ono jednom čitavih deset dana pred tv kamerama gologuz, lijeno valjao po krevetu s nekom japankom u krevetu i proglašavao to nekom radikalnom promjenom u društvu… Pustite vi Keruma na miru. On bar pravi neke pare. 

    – Pravim i ja!, tresne Bauk dlanom po stolu i izvadi notes na kojemu je zlatnim flomasterom napisao »Šparalica«. 

    – U kasici prasici koju sam dobio još na primanju u pionire uštedio sam 50 tisuća starih jugoslavenskih dinara. Namjeravam ih izložiti u Muzeju prekinutih veza…   

Bijeli spasitelj

Sastanak se tako valjao od jednog do drugog jalovog prijedloga. Premijer se već polako mirio s time da će uskoro izgubiti simpatije građana i postati meta medijskog iživljavanja, kao što se dogodilo i njegovoj prethodnici Kosor. Vidio je pobunu, transparente, fejsbukovce kako mu čarapama napunjenim blatom gađaju prozore. Zavijen tim zloslutnim mislima, snuždeno je dohvatio daljinski i mlitavo ga uperio prema televizoru. Počinjale su još jedne izvanredne vijesti. 

    – Mrski neprijatelj opet napada, zabrinuto je i dramatično objavio spiker. 

    Milanović je pojačao ton i nagnuo se naprijed. 

    – Čitav idući tjedan veći dio zemlje bit će u raljama snijega i leda. Snježni zapusi prijete gradovima na obali, bura i mećava okovat će Hrvatsku, treptao je Vakula ispod tjeskobno skupljenih obrva, štapom pokazujući prognostičke karte. 

    – Pred nama je snježna apokalipsa, naškubio je usne meteorolog i panično razrogačio oči u kameru. 

    Esdepeovci u naletu euforije skoče na noge, Bauk zaklopi notes i pljesne rukama, Milanka digne ruke uvis, Jovanović glasno zahuče… Premijerovo lice polako se odmrzavalo, osmijeh mu se smještao u kutove usana, gotovo da mu je i suza požurila iz oka. 

    – Nevjerojatno, prošaptao je, gledajući Vakulu kao apostola koji je upravo objavio Radosnu vijest. 

    – Evo, sve se riješilo samo od sebe, čak i bez Branđeline, kroz osmijeh će Ostojić. 

    – Ako doista postoji Bog, onda je ovaj snijeg fina prašina s njegova veličanstvenog ogrtača, zaneseno je rekla Milanka. 

    – Sad mogu još neko vrijeme mirno, neometano rezat, odahnuo je Linić i dlanom oštro zasjekao zrak pred sobom, oponašajući karate udarac. 

    Vani, na trgu, premijer je zavukao ruke duboko u džepove svoje tople strukirane jakne i hipnotizirano gledao pahulje koje su lepršale oko ulične svjetiljke kao u novogodišnjoj bajci.