Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
16. studenoga 2018.
Grgo Jelavic/PIXSELL
Grgo Jelavic/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 28. prosinac 2010. u 10:00 2010-12-28T10:00:58+01:00

Djevojke u dvadesetim godinama pred kojima je bila krasna budućnost, premijerove kćeri pred kojima su se otvarala sva vrata i koje su sigurno mislile da im je otac najbolji čovjek na svijetu, žrtvovane su očevoj gramzivosti

Glavna je vijest da je premijerka promijenila ljude u Vladi, ali to mi se čini posve beznačajnim pa me zaokupljaju druge stvari. Policija prevrće naopako vilu Ive Sanadera i njegove obitelji, kopa po ladicama, čita privatna pisma, zabada nos u ormare s plahtama i čarapama i nosi na sigurno sve što je proglašeno vrijednom imovinom, a ja mislim na Sanaderove kćeri. Ne na njega, nego baš na njih. Žao mi ih je.

Netko može reći da sam prava pravcata budala. Pa zar sam zaboravila kako se Sanader dokopao svega što ima. Kako je žario i palio. Kako je vrlo spretni momak iz skromne vlaške obitelji postao bezobzirni i osorni bogatun s vilom, masnim bankovinim računima i stotinu basnoslovnih satova. Kako je ščepao uzde i uspostavio despotsku poslušnost.

Nisam zaboravila. Ali to što je svoju djecu povukao sa sobom u blato, što im je namjerio da cijeli život nose njegovu krivicu na obrazu i da pred svakim spuštaju pogled na zemlju, zar to nije gore nego najstrašnija kletva.

Djevojke u dvadesetim godinama pred kojima je bila krasna budućnost, premijerove kćeri pred kojima su se otvarala sva vrata i koje su sigurno mislile da im je otac najbolji čovjek na svijetu, žrtvovane su očevoj gramzivosti. Stoput je bolje crknuti u zatvoru nego ovako uništiti ono što je čovjeku najvrednije. Kakva grčka tragedija. Kako nepopravljiva sudbina. Kakva opomena svima da promisle koliko ih može koštati ako izgube kompas i pomahnitaju za novcem ili za moći.

Zato normalni ljudi svaki dan prosijavaju svoj život kroz strogo i oštro sito. Prije nego što donesu čak i najobičniju odluku, najprije će pomisliti na svoju djecu. Može li se dogoditi da to što smo naumili ima na naše kćeri i sinove ružne i duboke posljedice? Jesmo li im natovarili probleme i nevolje? Grižnju savjesti? Hoće li se zbog nas morati crveniti pred prijateljima i susjedima? Ili će moći biti ponosni na svoje roditelje?

Radim li tako da moja djeca mogu reći moja mama uvijek postupa ispravno? Ostavljam li iza sebe dobre priče o kojima će moje kćeri jednog dana, kad više ne budemo zajedno, topla srca pripovijedati mojim unucima? Hoće li one pričati o meni kako ja njima govorim o mome tati, didi Drašku? Tvoj dida bi ti rekao da se na taj lijepak nikad ne smiješ uhvatiti. Prvo plati račune. Sreća pripada hrabrima. Samo rad se uvijek isplati. Što ti vrijedi život ako ne možeš mirno spavati?

Tako je nas učio naš otac, a kako mi radimo? Jako je važno i potpuno prirodno da se čovjek na taj način preispituje pa čak i u najbanalnijim stvarima. Ali neki ipak to ne čine. Što li to obuzme ljude da zaborave tako bitne stvari. Koje im to strasti tako popiju mozak?

Da je Sanaderu ikad palo na pamet što mu se sve može dogoditi na oštroj okuci, da nije poludio od samoljublja i pohlepe, da nije mislio kako svakoga može nadigrati i da će bajka dovijeka trajati, njegove kćeri bile bi sada lišene ove sramote i ljage koju će nositi za cijeli život. Sramote za koju same nisu ništa krive. Eto zašto mi ih je žao.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka