Darko Mihajlović knjigovođa. Ljudi iz tima Aleksandra Stankovića su ga nazvali, pitali bi li gostovao u emisiji “Nedjeljom u 2”, on im je kazao da bi i ostalo je povijest. Čovjek je odradio i više od onih famoznih 15 minuta slave, Stanković je dokazao da nakon 500 emisija više nema koga zvati u goste, a Mihajlovićeve misli uredno su prenijele mnoge tiskovine uvjerene kako ne treba sumnjati u ono što je na televiziji rečeno. Demokracija je pojela samu sebe, javni servis je dokinuo sam sebe, a dok raspravljaju o tome vrijedi li više čovjek sa školom ili bez nje, fanovi guraju Mihajlovića ka “Plesu sa zvijezdama” da pleše u paru sa Severinom. Jer, nimalo slučajno, Mihajlović je o svemu i svačemu razgovaro sa Stankovićem ni pola dana nakon što je nacija imala prigodu buljiti u očajno skrojen triko u kojem je naša primadona plesala u studiju HRT-a. Između ova dva eventa stisnulo se koječega uobičajenog; Čačić, Karamarko, špijuni, Linić koji ruši cijenu bundi i bengalki, gdjekoji otkaz u još kojoj propaloj firmi. I to je, manje više, to. Život.

Samo, na sreću ili na žalost onih koji nam gabarite od života silom određuju, život je još uvijek negdje drugdje, makar ga sve teže pronalazimo. Nemamo vremena. Jede se s nogu i u prolazu. Sve se radi s nogu i u prolazu. I novine i knjige se čitaju tek toliko da se sud donese po naslovu i po koricama. I televizija se gleda onda kad dođe knjigovođa. No, ponekad se ipak nađe neki tren kad se ima vremena, vremena za recimo iščitavanje nekih starih tiskovina. 

Slobodna Dalmacija ima subotnji prilog. U njemu, dakako, koječega. Prije koju subotu u njemu i slika Alena Solde. Da nije u školu išao s nižepotpisanim, jamačno nikad ne bi pročitao razgovor za kojeg ovaj znanstvenik progovara o ribarstvu, otocima, ribljem fondu. Ma, ako smo dijelili školske klupe, red je vidjeti dokle je dotjerao. A u tekstu svega i sve ilustrativno. U tekstu tako i istina da je Soldo bio savjetnik HDZ-ova ministra poljoprivrede Čobankovića, dakako samo na papiru, jer do ribe ni Čobiju, ni HDZ-u, nije stalo. Onda podatak da su Soldu i visoki dužnosnici SDP-a zamolili da im izradi program ribarstva sa smjernicama, ne bi li ga tutnuli u svoj famozni Plan 21. I bi tako, eno rečenica u Planu 21, ali, osim na papiru ni ova vlast ne čini ništa, jer joj do ribe i otoka, a kamo li do čim boljeg pozicioniranja ribarske industrije prilikom našeg ulaska u EU, jednostavno nije stalo. Da sve bude tragikomično i tipično naše, Soldu ova vlast tjera sa savjetničkog mjesta, ali ga se odmah nakon tog zvalo da kao stručnjak uključen u pregovore s EU u poglavlju ribarstvo, izradi ovoj vlasti prijeko potrebne planove za upravljanje. Besplatno, dakako, makar je sam Čačić izjavio kako je sve što se besplatno radi loše. Soldo, vođen Čačićevim nuakom, odbija to radit. Loše. Besplatno. 

Ima tu toga još, od nikakva odnosa hrvatskih vlada prema moru i činjenice da se mora i otoka sjete samo kad je ljeto na vratima pa im valja guzicu smočiti u slanoj vodi, do pametne ideja da se društvo s Markova trag barem jednu zimu baci na sred mora tek da osjete koji to tamo vitar puše. Ima i ZERP-a, ima i spomena Jabučke kotline gdje su na izdisaju mrijestilišta mola, trlja, škampi, muzgavaca, ima jednostavno činjenice da smo, kad je ribarenje u pitanju, posve nespremni za ono što nam sutra nosi ulazak u EU. No, najvažnije je da ima pametnog, dobrog razgovora koji u osnovi kazuje kako je život ipak negdje drugdje, i da ima saznanje kako je ponekad dobro iščitavati stare novine u kojima se još uvijek, makar sve manje, nađe netko tko ne zlorabi Warholovu teorem, pa nam se ne uvaljuje silom pod kožu preko užasno skrojenog trikoa boje kože. 

Narod, navodno, traži baš to – knjigovođu i triko, pa im se to i nudi. Ili narod nema što drugo nego konzumirati ono što mu se nudi!? Nitko tu nije glavni krivac, baš kao u onoj zavrzlami s kokoškom i jajetom. I nema nade da će skoro biti bolje i drugačije, a pogotovo nema nade da će netko pokušati čim prije učiniti nešto da bude makar malo normalnije. Začudo, baš oni koji nude instant proizvode ne bi li nas uvjerili da je sve to život, za bilo kakav boljitak traže vremena. Evo, primjerice, i novi glavni ravnatelj HRT-a traži prvo šest mjeseci za analizu, onda jedno godinu i pol za “teško oranje”, da bi rezultate vidjeli tek treću godinu njegova mandata. Lako li je tako, kad ćemo se kroz te tri godine izredati baš svi pred Acom Stankovićem. Prostor će se očistiti sam od sebe, taman da život uistinu bude samo ono što se stisnulo između dva eventa na malim ekranima. Drugdje ga više neće biti. Osim možda u časopisu Nexusu koji se bavi uglavnom znanstvenom fantastikom i u kojem je Mihajlović, uredno i odavna, predvidio sve što će nam se dogoditi i što nam se događa.