Blogovanje ludom radovanje Siniše Pavića

Kad narastem bit ću župan 2

Siniša Pavić

Ivan Grubišić / Snimio Ognjen ALUJEVIĆ

Ivan Grubišić / Snimio Ognjen ALUJEVIĆ

Župani su u nas zahvalna roba. Spominje ih se malo i rijetko. Vidi ih se najčešće tek kada režu vrpce, ili sudjeluju u serijala Branka Uvodića „Lijepom našom“. Ne vuče ih se pretjerano za rukava, ne spominje po zlu, a za dobro promidžbu dovoljno im je tu i tamo se zakleti na svetu županijsku zemlju i potegnuti mrvu iz žmula, ili bukare

placeholder


Na HRT3 odnedavna ide serija zvana „Borgen – središte moći“. Serijal je danski, a mi, je li, danske serijske proizvode baš volimo. Odnedavno. U seriji je glavna zvijezda premijerka danska. Žena, rasna oko koje se vrti sve neka nazovi politička intriga.


Voljeti tu ženu rasnu, samu ideju da ti na čelu države bude dama od formata, koja ne cmolji već djeluje, lako je. Voljeti navečer gledati seriju isto je lako. No, vjerovati baš u sve što nam scenaristi nutkaju pod vrhunsku političku napeticu a la Danska, nekako, teško je.


Teško je, jer naučeni na domaću političku zbilju već nakon prve epizode znamo kako je brate sve to naiva neka, miljama daleka od političke nam stvarnosti. Imati strančicu kao što je premijerka u seriji ima, tri dana prije izbora primijeniti drastično stranačku politiku i raskrstiti s koalicijskim partnerom i onda još da te narod za to nagradi pobjedom, to ima samo u seriji ili samo u Danskoj. U nas je brate nemoguće!




Samo, jamačno se ništa manje ne bi Danci čudili nama samo da neki majstor snimi seriju „Trg Svetog Marka – centar moći“. Dobro, naslov je malo kriv i navodi na stranputicu neku, jer u nas je centar moći svuda više nego li na Gornjem zagrebačkom gradu. Al, ajde, formalno tu je centar, koliko god da je onemoćao.


U nas su međutim od same lokacije važniji likovi. Sve živopisan neka bratija koja je, evo nema koji dan, iznjedrila novoga junaka. Don Ivan Grubišić! Tako je ime onome kojem ni puni mandat saborski nije trebao da poput promućurna virtuoza pokupi od kolega ono ponajbolja. Pametnome ne treba puno, a ako ste još i nebeskom providnošću vođeni onda je tim lakše, lakše shvatiti, lakše naučiti, lakše odlučiti, pa poručiti – don Ivan, župan a ne gradonačelnik!


Don Ivana će u utrku za župana splitsko-dalmatinskog, e neće u onu za gradonačelnika Splita, ma koliko Splićani željeli da ih budući gradonačelnik odriješi grijeha zbog kojeg je u Splitu cirkus na vlasti.


Bit će da je procijenio kako bi za čovjeka koji je do jučer hodao u mantiji, bilo malo previše recimo stopirati gradnju golema kipa Isusa Krista na Marjanu. Ili je, a to je daleko izvjesnije, sva istina glede motiva stala u lakonsku mu poruku kao je on, eto, odabrao lakši križ da ga nosi na leđima! Lakši križ u startu, a ne da ponese teži k’o recimo Sveti otac, pa onda shvati da više ne može.


I što sada, razapeti don Ivana zbog nedostatka hrabrosti i viška pragmatičnosti, ili i opet kazati kako je sve to ljudski to da čovjek bira ono što mu je lakše!? Ili se valja jednostavno pomiriti s već spomenutom istinom da ovaj deputata brzo uči.


Nema, uostalom tome davno da je na istom ovom virtualnom prostoru stajao tekst koji veli „kad narastem bit ću župana“. Bila je to lijep pohvala liku i djelu Zlatka Komadine, čovjeka koji je u jednom trenu napravio skoro isto, shvatio da mu je teško bit ministrom, a znatno lakše, draže i prikladnije biti župan.


Pa je otišao naprasno iz ministarstva i vratio se natrag u fotelju koja njegovim gabaritima ponajviše paše, onu župana. Župani su u nas zahvalna roba. Spominje ih se malo i rijetko. Vidi ih se najčešće tek kada režu vrpce, ili sudjeluju u serijala Branka Uvodića „Lijepom našom“.


Ne vuče ih se pretjerano za rukava, ne spominje po zlu, a za dobro promidžbu dovoljno im je tu i tamo se zakleti na svetu županijsku zemlju i potegnuti mrvu iz žmula, ili bukare.


 Tu nema velikih financijskih dubioza kao u gradovima, tu nisi u žiži interesa javnosti da se svako malo moraš zbog nečeg prati, tu ne moraš namiriti neke prevelike stranačke apetite, a opet svi te cijene jer pokrivaš velik prostor i svuda si dobrodošao, bilo da je u igri pršut, bilo soparanik, bilo ganga, bilo sopile. Župan, a ne glupan, reklo bi se.


Don Ivan je sve to na vrijem shvatio, baš kao što je brzo pojmio žalosnu činjenicu da stranka toliko velik kao što je SDP nema svoga kandidat za župana, baš kao što nema valjanog kandidata i za mali milijun drugih funkcija pa posvuda slaže niš’ korisne polutane koji krčme i ono malo stranačkog ugleda.


 Don Ivan je to shvatio pa se uvalio u prazan prostor, taman da dobije i njihovu podršku i bude svoj na svome, može duhovno, a može i tjelesno. Jer, ako je mogao voditi župu, može i županiju!?! I ako može Komadina, moći će i on, a možda će moć’ i Kajin.


Elem, da Danac neki gleda našu seriju tipa Borgan, garant bi volio lik don Ivana kako ga i sami volimo, ali bi teško mogao vjerovati da to nije mrvu iskarikirana priča. Mislim, ovdje župnik ide za župana i država se trese, a u njih u seriji proračun pada na tome hoće li, ili neće štogod novca dati zemljama trećeg svijeta.


Samo, naša je sreća scenaristička da je don Ivan još uvijek miljama daleko od ostatke menažerije koja poslove dijele na lutrijama, koja glasnogovornike traži na stranačkim domjencima, koja zapošljava najbliže makar se uhljebi množili brže od ameba. Don Ivanu kapa dolje jer bar nikog ne farba, on samo pokazuje kako brzo uči posao koji se u nas zove politika.


A da se svi zajedno još dugo nećemo primaknuti ni blizu danskom serijalu, ili idealu, zna svatko tko je odgledao onu epizodu u kojoj poslom prezauzeta premijerka svome suprugu predlaže da za obavljanje bračne dužnosti odrede dva dana u tjednu, recimo subotu i utorak. Subota joj je, naime, neradna, a utorkom je sjednica Vlade pa se ima vremena! U nas je sjednica Vlade četvrtkom. Borgen!? Malo morgen!