In memoriam

U 78. godini preminuo legendarni napadač Rijeke Nedeljko Vukoje: Slavni Gari, nasljednik legende Ivana Medlea

Igor Duvnjak

Bio je uistinu pravi igrač, dovoljna potvrda tome je da je ušao u reprezentaciju Jugoslavije. Bili smo veliki prijatelji - kaže slavni Bijeli Mile Tomljenović, sada uz Ćiru Blaževića najstariji igrač te generacije Rijeke



RIJEKA Život piše romane, na novoj stranici nedavno preminulom desnom krilu Vladimiru Lukariću u roku od nekoliko dana u Šetalištu lijepih sjećanja i nezaboravnih nogometnih uspomena pridružio se prijatelj s lijevog krila Nedeljko Vukoje, među živima nije još jedna nogometna legenda stadiona Kantrida.


Rođen 9. rujna 1943. godine u vojvođanskom Sečnju, ostavši radi nogometa u Rijeci, gdje je u okolici služio vojni rok, mornaricu u Lovranu, zaputio se sportskim stazama koje su ga daleko dovele baš iz NK Opatije u generaciji nekadašnjeg legendarnog direktora umaškog teniskog turnira Slavka Rasbergera, tada nadarenog nogometaša Opatijaca. I on se rado sjeća Vukoja iz tih prvih dana, vremena kada su nogometaši Opatije postizali zapažene rezultate.


– Svladali smo Rijeku s Medleom – spomenuo je Slavko Rasberger. – Pobijedili smo ih, u biti pobijedio ih je Vukoje.




Ubrzo je zapažen i prešao je u Torpedo iz kojeg je poput torpeda uletio u Rijeku i postao nasljednik legedarnog Ivana Medlea, idola navijača.


– Išli smo iz Bakra pješke na Kantridu gledati Medlea – svjedočio je Drago Krčelić, nekadašnji direktor bakarske luke i kasnije predsjednik Rijeke, oslikavajući o kakvom je idolu navijača riječ.


Spasitelj


Nedeljko Vukoje je došao na mjesto takve legende i korak po korak stvarao svoj imidž, postavši dostojni nasljednik Medleu u karijeri u kojoj je od 1961. do 1970. godine za Rijeku odigrao 289 utakmica i pritom postigao 38 golova, sve uz doživotni nadimak Gari po brazilskoj legendi Garrinchi. Jedne sezone, one 1965./66. bio je najbolji strijelac momčadi slavnog trenera Stojana Osojnaka sa11 golova.


Godine 1966. probio se i do reprezentacije Jugoslavije, igrao je s Bugarskom. Brz, snažan, neustrašiv i gromovitog udarca, bio je preteča modernog napadača, snažno izražen sportski, natjecateljski duh je izražavao i kada je okončao karijeru. Pamte se nastupi u malonogometnoj ekipi Penarola sa slavnim Sanjinom Mandekićem, a posebna Nedeljkova gesta na uputu da treba biti zamijenjen, kada je razdrljio dres kraj prsa uz uzvik: »Pucaj, ali ne mijenjaj«.


– S njim sam se tada najviše družio, nismo igrali samo nogomet, nego i remi, ha, ha… – Kao čovjek je bio vrijedan, na terenu discipliniran – kaže Vukojev slavni suigrač i prijatelj Mile Tomljenović, dugogodišnji igrač, trener i direktor Rijeke. – Ne da je bio samo napadač, nego je po mom mišljenju bio i obrambeni igrač. Igrao je u napadu, ali se uvijek vraćao u obranu. Bio je brz, snažan, jak, imao je dobar, kratki dribling kojim bi prevario protivnika. Poznati su njegovi udarci iz daljine i iskosa. Dao je puno golova s lijeve strane.


Bio je uistinu pravi igrač, dovoljna potvrda tome je da je ušao u reprezentaciju Jugoslavije. Bili smo veliki prijatelji, uz nogomet smo uvijek igrali karte. Kartali smo on, ja, Boško Bursać i Nikica Jovović, to je bila naša kartaška četvorka. U kasnijim godinama on se vratio poslije ozljede u oslabljenu Rijeku, otišli smo, Naumović, Šangulin i ja, klub se borio za ostanak. Rijeka je trebala ispasti, ali je s 4:0 svladala tuzlansku Slobodu, Nedeljko je dao tri gola, klub je ostao u Prvoj ligi 1969. godine.


Sastav


Jantoljak, Milevoj, Mugoša, Radaković, Šangulin, Vranković, Lukarić, Tomljenović, Bursać, Naumović i Vukoje »evergreen« je sastav s Kantride iz šezdesetih, momčad od koje su strahovali i najbolji prvoligaši iz velike četvorke.


– Pobjeđivali smo i najbolje, recimo Hajduk na Kantridi, naslov u novinama je bio »Sedam minuta nigdje Hajduka«. Crvenu zvezdu smo tu svladali 3:1, u Beogradu smo igrali s njima 2:2, u Kupu smo s njima izgubili na penale. Partizan je bio najbolji, igrao je i finale Kupa prvaka, a njjih smo ovdje izbacili iz Kupa 1:0 golom Petrovića iz jedanaesterca. Dinamu, koji je osvojio Kup velesajamskih gradova, te 1967. smo zapriječili osvajanje naslova prvaka, na Kantridi smo ih svladali 3:2, Bursać je dao dva, ja jedan gol.


Taj Dinamo smo i ranije pobijedili u Zagrebu, bilo je 3:2, Tonči Gulin je dao tri gola. Bili smo blizu vrhu tih godina, jednom nam je nedostajao bod iza drugoplasiranog. Što nam je nedostajalo za vrh? Pomoć suca, Rijeka je uvijek u nekim trenucima bila oštećena. Hendikep su nam bile i ozljede igrača, onih glavnih. Sve to prolazi, eto u ovih nekoliko dana preminuli su iz te momčadi Lukarić i sada Vukoje. Od živih igrača koji su onda igrali u Rijeci, najstariji je Ćiro Blažević, rođen 1935. godine u veljači, ja sam iza njega, a isto smo godište, a rođen sam u lipnju. Oko nas se smanjuje broj živućih igrača, život je takav.