TUGA - Riječani pozdravljaju svoje navijače/Foto J. MIKAČIĆ
Na Poljudu su postojali svi dobri preduvjeti da Bijeli dočekaju »tu divnu splitsku noć«, no osim igrača koji su potpuno zakazali na planu pristupa i voljnog momenta, na kraju je zakazao i dio neodgovornih navijača bacanjem baklji prema ložama. Svoju večer nije imao niti predsjednik Damir Mišković
povezane vijesti
RIJEKA Riječani nisu dočekali »tu divnu splitsku noć«, iako su za nju postojali brojni i dobri preduvjeti. Danima je na Kvarneru podgrijavana atmosfera pred put u Dalmaciju, ponoćnoj vožnji broda »Marco Polo« brojni su poželjeli sreću, blizu dvije tisuće navijača u konvoju je cestovnim putem krenulo dati podršku najdražem klubu…
I na travnjaku je krenulo sjajno, Josip Drmić je u sretnoj 13. minuti hladnokrvno, manirom majstora matirao Lovru Kalinića i izazvao opravdanu erupciju slavlja među riječkim navijačima. Činilo se da je Hajduk na koljenima i da će pritisak domaćeg terena učiniti svoje, a da će Rijekinoj momčadi vodstvo dati krila i upumpati dodatnu dozu adrenalina. Sve je već vrlo rano podsjećalo na 2005. na Poljudu, Rabuzinovo sunce koje su na teren unijeli Mladen Mladenović i Ivica Šurjak već je jednom stranom ugrijalo lica i srca riječkih navijača.
Sve to u fantastičnom i uglavnom korektnom ambijentu, izuzmu li se uobičajena podbadanja i prepucavanja navijačkih skupina.
I to je bilo sve od Rijeke, barem na travnjaku, ona se jednostavno ugasila. Momčad, u pokazalo se ovaj put nesretnim bordo dresovima, izgubila se na travnjaku, a puno joj je »pomagao« i sam kapetan Hrvoje Smolčić nepromišljenim potezima koji su ga (ne)opravdano doveli do isključenja u po svemu sudeći posljednjoj sezoni na Rujevici.
S igračem manje i blijedom igrom, Rijeka više nije imala nikakvih šansi protiv goropadnog Hajduka nošenog valovima navijanja ispunjenog Poljuda. Bijeli su prije svega zakazali u onom najvažnijem, toliko apostrofiranom pristupu, »govor tijela« već nakon dvadesetak minuta igre pokazivao je da će s takvim načinom igre momčad Gorana Tomića teško zadržati početni kapital.
Pokušao je Tomić s izmjenama razbuditi momčad, poboljšati krvnu sliku igre, ali jednostavno nije išlo. Dario Melnjak, najbolji igrač finala, svojom je sveprisutnošću, golovima i asistencijama zadao posljednji udarac Bijelima. Dosta su mu u partiji života pomagali i Rijekini igrači… Nakon Melnjaka, na scenu je stupio domaći ljubimac Marko Livaja i zaredao promašajima.
Raspoloženi Labrović spašavao je i krpao rupe broda koji tone, stasiti Sinjanin spriječio je da još dvije, tri lopte ne završe u njegovoj mreži. Ni tu navijači Bijelih nisu odustajali, grlato su bodrili Rijeku »i kad ne ide«. A onda je i tu sve stalo i pretvorilo se u nešto što 95 posto gledatelja bilo kojega kluba ne želi na tribinama…
Gubitnik i neulaganja
Hajduk je zasluženo prigrlio Rabuzinovo sunce nakon devet godina, Splićani su trofejom spasili sezonu i nakon isto toliko sezona prvi put završili ispred Rijeke. Sudeći po ozračju koje je vladalo i vlada pod Marjanom, nogomet je opet potpuno »in« u gradu južnog rivala. Iza Riječana je turbulentna sezona, rezultatski najskromnija u mandatu Damira Miškovića. No, to je poglavlje koje zaslužuje posebnu obradu, s nizom uzročno-posljedičnog sadržaja.
Riječani su po igri dugo bili hit HNL-a, posebno jeseni, nakon koje je došlo sumorno proljeće. Napadački nogomet, koliko god je obrana »štekala«, donosio je bodove i zadovoljstvo, ali bilo je sve jasnije da to ne može »vječno« trajati. Momčad koja prima gotovo gol i pol po utakmici nije se mogla uključiti u samu borbu za naslov i čitava je sezona nepravedno na kraju sabijena u 90 poljudskih minuta. Rijeka nije uspjela i na kraju je ostala bez svega, Goran Tomić postao je za mnoge gubitnik sezone.
Da je kojim slučajem imao raspoloženije i riječkom grbu odanije igrače, već jučer bi Bijelima bio upriličen doček na Korzu. A Tomić najbolji trener na svijetu. No, reći će jedan splitski novinar, »što misliš da bi kod nas bilo bolje da smo izgubili«…
Tomić je izgubio drugi finale Kupa, prvi s Lokomotivom protiv Simona Rožmana (0:1) koji je tada baš vodio Rijeku. Sad je zajedno s igračima Rijeke očito zakazao u pripremi momčadi i utakmice s velikim ulogom. A protiv Rožmana na Šubićevcu njegovi Lokosi bili su puno bolja momčad i na kraju ostali bez svega… O Tomićevoj gubitničkoj ulozi puno je tinte proliveno zadnjih tjedana i bit će još više sigurno sljedećih dana.
No, Rijeka je u njemu imala i još uvijek ima trenera koji je donio Bijelima drukčiju dimenziju nogometa od one koju su gajili Bišćan i Rožman. I to u puno nepovoljnijim okolnostima najslabijeg ulaganja. Uostalom, i Rožman je bio na dobrom putu da u Šibeniku ostane bez trofeja. A u novonastaloj situaciji malo tko će se sjetiti da je baš Tomić preporodio Rijeku prošle sezone i zaostatak za Goricom od 14 bodova pretvorio u konačnici u treće mjesto.
Navijači i »navijači«
Rijekinim navijačima brojne pohvale i velike kritike njihovom manjem dijelu. Armada i ostatak navijačkog društa s Kvarnera potrudili su se opet svojom nazočnošću i podrškom uveličati praznik hrvatskog nogometa. Zdušno su navijali i svoje ponašanje sveli u pristojne okvire sve do 88. minute. A onda su neodgovorni pojedinci sve ono dobro pokvarili u nekoliko trenutaka. I najviše naštetili sebi i svom klubu. Tri baklje kao izraz frustracije i neodgovornosti, a možda i neke poruke, poletjele su u smjeru loža, jedna od njih pala je točno među Rijekine uzvanike.
Sva sreća, nitko nije ozbiljnije stradao, ali bila je riječ o ozbiljnom incidentu. Jednako kao što je bio loš i nedgovoran odgovor dijela splitskih navijača kad su po završetku utakmice nekoliko baklji usmjerili prema Riječanima. Na kraju je i ceremonija proglašenja održana u uvjetima velike napetosti, iščekivanja i s desecima interventnih policajaca u tampon zoni mogućeg sukoba.
I to su scene koje ne želi 95 posto hrvatskih navijača. Utrčalo je navijačko mnoštvo i na Etihadu nedavno na travnjak i preplavilo ga u nebesko-plavim bojama nakon pobjede Cityja nad Aston Villom i osvajanja Premiershipa. No, kad je na semaforu zatraženo od navijača da napuste travnjak, u roku pet minuta sve je bilo spremno za slavljeničku ceremoniju.
Puno nervoze i frustracija bilo je i u utrobi stadiona pola sata nakon završetka utakmice u trenucima dok je policija još uvijek pazila da se stanje sigurnosti ne otme kontroli. Na sreću, i to se brzo smirilo. Vidno pogođeni bili su i igrači i trener Tomić. Pogođeni, ali korektni. Prvi čovjek kluba Damir Mišković u nekim trenucima ipak nije mogao kontrolirati baš sve svoje emocije. Očito ga je uz poraz puno više emotivno pogodila baklja koja je pala u blizini njegove supruge Snježane i klupske djelatnice Sandre Nešić.
Šteta, previše riječkih frustracija, onih sasvim nepotrebnih, bacilo je mrlju na kraj jedne sezone, koja i nije bila baš tako neuspješna za Riječane. U konačnici, dobilo se koliko se i uložilo.