Od slavlja do incidenta

Nogometaši Rijeke i dio navijača razočarali na Poljudu, večer riječke frustracije bacila mrlju na kraj sezone

Denis Frančišković

TUGA - Riječani pozdravljaju svoje navijače/Foto J. MIKAČIĆ

TUGA - Riječani pozdravljaju svoje navijače/Foto J. MIKAČIĆ

Na Poljudu su postojali svi dobri preduvjeti da Bijeli dočekaju »tu divnu splitsku noć«, no osim igrača koji su potpuno zakazali na planu pristupa i voljnog momenta, na kraju je zakazao i dio neodgovornih navijača bacanjem baklji prema ložama. Svoju večer nije imao niti predsjednik Damir Mišković



RIJEKA Riječani nisu dočekali »tu divnu splitsku noć«, iako su za nju postojali brojni i dobri preduvjeti. Danima je na Kvarneru podgrijavana atmosfera pred put u Dalmaciju, ponoćnoj vožnji broda »Marco Polo« brojni su poželjeli sreću, blizu dvije tisuće navijača u konvoju je cestovnim putem krenulo dati podršku najdražem klubu…


I na travnjaku je krenulo sjajno, Josip Drmić je u sretnoj 13. minuti hladnokrvno, manirom majstora matirao Lovru Kalinića i izazvao opravdanu erupciju slavlja među riječkim navijačima. Činilo se da je Hajduk na koljenima i da će pritisak domaćeg terena učiniti svoje, a da će Rijekinoj momčadi vodstvo dati krila i upumpati dodatnu dozu adrenalina. Sve je već vrlo rano podsjećalo na 2005. na Poljudu, Rabuzinovo sunce koje su na teren unijeli Mladen Mladenović i Ivica Šurjak već je jednom stranom ugrijalo lica i srca riječkih navijača.


Sve to u fantastičnom i uglavnom korektnom ambijentu, izuzmu li se uobičajena podbadanja i prepucavanja navijačkih skupina.




I to je bilo sve od Rijeke, barem na travnjaku, ona se jednostavno ugasila. Momčad, u pokazalo se ovaj put nesretnim bordo dresovima, izgubila se na travnjaku, a puno joj je »pomagao« i sam kapetan Hrvoje Smolčić nepromišljenim potezima koji su ga (ne)opravdano doveli do isključenja u po svemu sudeći posljednjoj sezoni na Rujevici.


S igračem manje i blijedom igrom, Rijeka više nije imala nikakvih šansi protiv goropadnog Hajduka nošenog valovima navijanja ispunjenog Poljuda. Bijeli su prije svega zakazali u onom najvažnijem, toliko apostrofiranom pristupu, »govor tijela« već nakon dvadesetak minuta igre pokazivao je da će s takvim načinom igre momčad Gorana Tomića teško zadržati početni kapital.


Pokušao je Tomić s izmjenama razbuditi momčad, poboljšati krvnu sliku igre, ali jednostavno nije išlo. Dario Melnjak, najbolji igrač finala, svojom je sveprisutnošću, golovima i asistencijama zadao posljednji udarac Bijelima. Dosta su mu u partiji života pomagali i Rijekini igrači… Nakon Melnjaka, na scenu je stupio domaći ljubimac Marko Livaja i zaredao promašajima.


Raspoloženi Labrović spašavao je i krpao rupe broda koji tone, stasiti Sinjanin spriječio je da još dvije, tri lopte ne završe u njegovoj mreži. Ni tu navijači Bijelih nisu odustajali, grlato su bodrili Rijeku »i kad ne ide«. A onda je i tu sve stalo i pretvorilo se u nešto što 95 posto gledatelja bilo kojega kluba ne želi na tribinama…


Gubitnik i neulaganja


Hajduk je zasluženo prigrlio Rabuzinovo sunce nakon devet godina, Splićani su trofejom spasili sezonu i nakon isto toliko sezona prvi put završili ispred Rijeke. Sudeći po ozračju koje je vladalo i vlada pod Marjanom, nogomet je opet potpuno »in« u gradu južnog rivala. Iza Riječana je turbulentna sezona, rezultatski najskromnija u mandatu Damira Miškovića. No, to je poglavlje koje zaslužuje posebnu obradu, s nizom uzročno-posljedičnog sadržaja.


Riječani su po igri dugo bili hit HNL-a, posebno jeseni, nakon koje je došlo sumorno proljeće. Napadački nogomet, koliko god je obrana »štekala«, donosio je bodove i zadovoljstvo, ali bilo je sve jasnije da to ne može »vječno« trajati. Momčad koja prima gotovo gol i pol po utakmici nije se mogla uključiti u samu borbu za naslov i čitava je sezona nepravedno na kraju sabijena u 90 poljudskih minuta. Rijeka nije uspjela i na kraju je ostala bez svega, Goran Tomić postao je za mnoge gubitnik sezone.


Da je kojim slučajem imao raspoloženije i riječkom grbu odanije igrače, već jučer bi Bijelima bio upriličen doček na Korzu. A Tomić najbolji trener na svijetu. No, reći će jedan splitski novinar, »što misliš da bi kod nas bilo bolje da smo izgubili«…


Tomić je izgubio drugi finale Kupa, prvi s Lokomotivom protiv Simona Rožmana (0:1) koji je tada baš vodio Rijeku. Sad je zajedno s igračima Rijeke očito zakazao u pripremi momčadi i utakmice s velikim ulogom. A protiv Rožmana na Šubićevcu njegovi Lokosi bili su puno bolja momčad i na kraju ostali bez svega… O Tomićevoj gubitničkoj ulozi puno je tinte proliveno zadnjih tjedana i bit će još više sigurno sljedećih dana.


No, Rijeka je u njemu imala i još uvijek ima trenera koji je donio Bijelima drukčiju dimenziju nogometa od one koju su gajili Bišćan i Rožman. I to u puno nepovoljnijim okolnostima najslabijeg ulaganja. Uostalom, i Rožman je bio na dobrom putu da u Šibeniku ostane bez trofeja. A u novonastaloj situaciji malo tko će se sjetiti da je baš Tomić preporodio Rijeku prošle sezone i zaostatak za Goricom od 14 bodova pretvorio u konačnici u treće mjesto.


Navijači i »navijači«


Rijekinim navijačima brojne pohvale i velike kritike njihovom manjem dijelu. Armada i ostatak navijačkog društa s Kvarnera potrudili su se opet svojom nazočnošću i podrškom uveličati praznik hrvatskog nogometa. Zdušno su navijali i svoje ponašanje sveli u pristojne okvire sve do 88. minute. A onda su neodgovorni pojedinci sve ono dobro pokvarili u nekoliko trenutaka. I najviše naštetili sebi i svom klubu. Tri baklje kao izraz frustracije i neodgovornosti, a možda i neke poruke, poletjele su u smjeru loža, jedna od njih pala je točno među Rijekine uzvanike.


Sva sreća, nitko nije ozbiljnije stradao, ali bila je riječ o ozbiljnom incidentu. Jednako kao što je bio loš i nedgovoran odgovor dijela splitskih navijača kad su po završetku utakmice nekoliko baklji usmjerili prema Riječanima. Na kraju je i ceremonija proglašenja održana u uvjetima velike napetosti, iščekivanja i s desecima interventnih policajaca u tampon zoni mogućeg sukoba.


I to su scene koje ne želi 95 posto hrvatskih navijača. Utrčalo je navijačko mnoštvo i na Etihadu nedavno na travnjak i preplavilo ga u nebesko-plavim bojama nakon pobjede Cityja nad Aston Villom i osvajanja Premiershipa. No, kad je na semaforu zatraženo od navijača da napuste travnjak, u roku pet minuta sve je bilo spremno za slavljeničku ceremoniju.


Puno nervoze i frustracija bilo je i u utrobi stadiona pola sata nakon završetka utakmice u trenucima dok je policija još uvijek pazila da se stanje sigurnosti ne otme kontroli. Na sreću, i to se brzo smirilo. Vidno pogođeni bili su i igrači i trener Tomić. Pogođeni, ali korektni. Prvi čovjek kluba Damir Mišković u nekim trenucima ipak nije mogao kontrolirati baš sve svoje emocije. Očito ga je uz poraz puno više emotivno pogodila baklja koja je pala u blizini njegove supruge Snježane i klupske djelatnice Sandre Nešić.


Šteta, previše riječkih frustracija, onih sasvim nepotrebnih, bacilo je mrlju na kraj jedne sezone, koja i nije bila baš tako neuspješna za Riječane. U konačnici, dobilo se koliko se i uložilo.