RIJEKA  Preminuo je Vladimir Lukarić, vijest se s Trsata, gdje je crikvenička, riječka i hrvatska nogometna legenda živjela niz proteklih godina, uživajući u društvu šjora Polića i drugih starih prijatelja te obitelji, kao nošena refulima siječanske kvarnerske bure, spustila do centra grada i popularnog »No. 1« Maura Ravnića, do Kozale čiji je Luka godinama bio jedan od najslavnijih i najomiljenijih stanovnika, te diljem Rijeke i okolice. Nije ni čudo, riječ je o jednom od najboljih i najpoznatijih napadača u bogatoj povijesti riječkog nogometa, višedesetljetnom protagonistu riječkog sportskog života, još od dana kada je tadašnji klinac, rođen 22. siječnja 1939. godine, stekavši prva nogometna znanja u Crikvenici, kao i drugi njegov slavni sugrađanin, također crikvenički reprezentativac Marijan Brnčić, zahvaljujući svojim kvalitetama primijećen na Kantridi. Došao je u Rijeku i odmah se nametnuo u snažnoj konkurenciji vrsnih igrača, i to toliko da je postao prvi reprezentativac s Kantride u klupskoj povijesti prepunoj slavnih imena i velikih sportskih događaja.

I njegov odlazak iznova mnoge podsjeća da vrijeme čini svoje, tako i nekadašnje kozalske klince sa zidića, koji se mogu sjećati dana kada su gledali svoje idole, trenera Ivu Šangulina, slavnu »desetku« Velimira Naumovića, nezaustavljivog napadača Bruna Veselicu… Od ondašnjih asova iz tog kvarta na sceni je samo slavni vratar Marijan Jantoljak, nekoliko ulica niže slavni veznjak Mile Tomljenović. Nema više ili je tek malo legendi Kantride iz tih dana, nema više ni onog velikog nogometa pod stijenama slavnog stadiona.

Popularni, nezaboravni Luka, koji je prije dolaska u Rijeku bio i u internatu tri godine u ondašnjim Srpskim Moravicama, bio je vrsno desno krilo, znalac koji je mogao zaigrati i spojku, vrlo brz, energičan, sjajnog driblinga i odličnog centaršuta. Osim toga, »Luka« je u igri bio vrlo temperamentan i borben, žustar i neustrašiv u duelima. U tim godinama nogometne romantike, kada se »umiralo u ljepoti«, Lukarić je snažno izraženim natjecateljskim karakterom bio preteča modernog nogometa i tada kao da je bio ispred svojeg vremena. I kao trener je zadržao taj odnos u igri, kada sam ga na Kantridi kao klinac nehotično srušio »umiravši od muke« što sam oborio takvu legendu s poda samo sam čuo ono: »Ma, što oprosti, igraj dalje, sada ću ja tebe.«.

Dobar glas

U onoj slavnoj Rijeci dočekao ga je nezaboravni Stojan Osojnak, prvo kao igrač, pa onda trener. Jedno vrijeme ga je trenirao i Vladimir Beara, jedan od najslavnijih vratara u povijesti nogometa bivše države. Inače, ona Rijeka će zauvijek ostati u srcima najstarijih navijača. Nizala je uspjehe i pobjede, dovoljno je reći da je sredinom »šezdesetih« u dva navrata prekinula monopol »velike četvorke«, zauzela je četvrto mjesto 1964. i 1965. godine. Kakav je to uspjeh bio dovoljno je naglasiti i činjenicom da je 1965. godine u elitnom razredu bilo samo 15 klubova, a Bijeli su bili četvrti i zamalo im je izmaknulo drugo mjesto iza drugoplasirane Crvene zvezde i trećeplasiranog Sarajeva. Prvak je bio Partizan, kasniji finalist Kupa prvaka 1966. godine, kada je tijesno poražen od madridskog Reala (1:2) nakon što je vodio golom reprezentativca Velibora Vasovića.

Vladimir Lukarić

Kako zaboraviti onaj sastav Rijeke, tu riječku momčad do danas prepričavanu među starim gradskim nogometnim romantičarima i sladokuscima, koji mogu zaboraviti PIN na mobitelu ili na bankomatu, ali ne ovu postavu, ljubimce Jantoljaka, Milevoja, Mugošu, Radakovića, Šangulina, Vrankovića, Lukarića, Tomljenovića, Gulina, Naumovića i Vukoju, tada mulci, danas starci, taj su sastav znali napamet! Niz je velikih utakmica te Rijeke za pamćenje, takva je i ona iz Maksimira 1965. godine kada ih je dočekao možda i najjači sastav Modrih koji je bio postava sa zvijezdama poput Belina, Lamze, Jerkovića i Zambate, ali njih su Bijeli na njihovom travnjaku svladali 3:2. Mile Tomljenović, veliko banjalučko pojačanje Rijeke, u svojoj bogatoj arhivi rado čuva izreske iz novina o tom susretu dugo prepričavanom u gradu. Matador je bio slavni golgeter Tonči Gulin, rasni strijelac u onoj spomenutoj maksimirskoj pobjedi nad Dinamom (3:2), postigao je »samo« tri gola Zagrepčanima. Lukarić ga je pak često tražio svojim odličnim centaršutevima.

Dobar se glas daleko čuo, Lukarić je dobio poziv za reprezentaciju, itekakvo priznanje igraču iz kluba izvan »Velike četvorke«. Debitirao je 18. lipnja 1961. godine u Beogradu protiv Maroka u pobjedi 3:2, ušao je tada i u klupsku povijest kao prvi reprezentativac s Kantride. Zanimljivo, u istoj utakmici tijekom igre je na teren ušao i pokojni Pero Radaković, jedna od najvećih klupskih legendi, najslavnija »četvorka« u povijesti Rijeke, as s Bulevarda, strijelac Nijemcima za pobjedu u četvrtfinalu Svjetskoga prvenstva u Čileu 1962. godine.

Trenerski bljesak

Vladimir Lukarić je u kasnim igračkim godinama, imao ih je već tridesetak, otišao u Švicarsku, u Bellinzonu, gdje je igrao dvije godine. Uplovio je potom u trenerske vode, za kormilom je bio asistent nekadašnjem suigraču i prijatelju Ivi Šangulinu, njih su dvojica razbili tabu po kojem Rijeka niz godina zaredom nije mogla kroz kvalifikacije natrag među najbolje, vratili su Bijele u Prvu ligu 1974. godine, okončali su taj posao slavljeničkom pobjedom nad Novim Sadom na Kantridi 4:1, kada su s igračima uz slavlje navijača po kiši otrčali pobjednički krug. Po povratku među prvoligaše, Uprava je angažirala tadašnjeg poznatog prvoligaškog trenera Gojka Zeca, bivšeg trenera OFK Beograda, Partizana i Crvene zvezde, Lukarić mu je bio prvi suradnik. Upamćen je Lukarićev trenerski bljesak s mladima i tadašnjom sjajnom generacijom kada je osvojen juniorski Kup Jugoslavije 1982. godine pobjedom u finalu nad Vojvodinom 3:0. Momčad je imala igrače poput Zorana Škerjanca, Roberta Rubčića, Mladena Mladenovića, klanjske braće Predraga i Ivice Valenčića, Šimića, Bože Matijevića, Roberta Mršića, Pere Radakovića, Arsena Tercola, Borisa Pučića, Božičića, Tibljaša i još brojnih drugih nogometnih nada.

Nakon svega, krajem osamdesetih godina Lukarić je postao i prvi trener Rijeke u tadašnjoj Prvoj ligi nakon ere Joška Skoblara i potom Mladena Vrankovića, pamte se iz tih dana predsjednikovanja klubom popularnog Bakranina Drage Krčelića, tadašnje pobjede s Hajdukom na Kantridi i Partizanom u Beogradu.

Dražan Jerković, Zdenko Kobeščak i Vladimir Lukarić na klupi reprezentacije u susretu protiv SAD-a

Lukarić je, osim što je bio trener Rijeke, bio i u stručnom stožeru prvog hrvatskog izbornika Dražana Jerkovića, reprezentativnog suigrača, u godinama dok se u Hrvatskoj u zraku već osjećao opori miris rata, kada je Hrvatska 1990. godine igrala svoje prve utakmice, u pobjedama nad SAD-om u Maksimiru (2:1) 17. listopada i potom na Kantridi 22. prosinca s Rumunjskom (2:0). Inače, u bogatoj trenerskoj karijeri vodio je i Crikvenicu, Pomorac i Buje. Već je neko vrijeme ispisao svoju nogometnu knjigu, izbjegavao je javne nastupe, kao i naš mikrofon i kameru fotoreportera prije dvije godine kada sam slavnog igrača i trenera, a tako samozatajnog, ipak nagovorio na taj, pokazat će se, njegov posljednji intervju za Novi list. Vladimir Lukarić je, nažalost, zaklopio svoju uzbudljivu životnu knjigu, većim dijelom ispisanu na nogometnim terenima.