RIJEKA Među igračima koji su prošle srijede kod Dilja upisali svoj prvijenac u riječkom dresu našao se i David Samuel Nwolokor, 24-godišnji nigerijski vratar koji već šestu godinu kao igrač Rijeke traži svoju igračku sreću. Nwolokor je izdanak akademije Abuja s kojom je Rijeka bila usko povezana u vrijeme dok je Social Sport bio većinski vlasnik kluba i samo je jedan od niza igrača koji su u Europu došli tražiti svoju nogometnu sreću.

Mnogi su mladi Nigerijci prošli kroz svlačionicu juniorske ili svojevremeno druge momčadi »bijelih«, ali Nwolokor je onaj koji se najdulje zadržao. Zasluga je to strelovitog napretka koji je pokazao. Njegov potencijal prepoznao je pokojni Božidar Matijević koji ga je usmjerio prema Rijeci, a Nwolokor se, osim igračkim talentom, iskazao i uzornim ponašanjem.

– U Nigeriji sam igrao za svoj lokalni klub koji se nije natjecao u ligi, već smo igrali prijateljske utakmice ili međusobno na ulicama Port Harcourta – počinje svoju priču Nwolokor. – Najprije sam igrao, a u srednjoj školi samo počeo braniti. Bio sam visok, a očito sam imao i neki talent jer mi je dobro išlo bez posebnih treninga – kaže Nwolokor.

Akademija Abuja

I njegova je priča slična onoj mnogih afričkih mladića koje lovci na talente ugledaju kako igraju nogomet na prašnjavim ulicama.

– U akademiju Abuja sam došao kada je moj trener pozvao jednog skauta da dođe na našu utakmicu. On me prepoznao i usmjerio. Zapravo, bila je stvarno sreća jer takvi lokalni klubovi u Nigeriji nemaju svoje natjecanje, prava je slučajnost hoćeš li odigrati nekakvu prijateljsku utakmicu na kojoj će netko prepoznati tvoj potencijal. Ja sam imao sreću da se to dogodilo jer u svom klubu nisam imao nikakve golmanske treninge ni neki dodatni rad, s takvim nečim sam se susreo tek u Abuji, kamo sam došao sa 17 godina.

Godinu dana kasnije, kada je napunio 18 godina, došao je u Rijeku.

– Dolazak u Rijeku bio je moj prvi susret s profesionalnim nogometom, a nakon šest godina mogu vidjeti razliku tog rada i stvarno je sjajan osjećaj kada znaš gdje si bio i do kuda si došao. Puno igrača iz Abuje je došlo u Rijeku, svi smo tražili neku svoju nogometnu sreću, a ja sam sretan što sam ostao i zahvalan sam klubu što mi je vjerovao.

Prve nastupe za Rijeku upisao je za drugu momčad koja se natjecala u Trećoj HNL, kasnije je seniorsko iskustvo skupljao na posudbama u Šibeniku, Seredu i Vitezu.

– To su bila moja prva iskustva s prvoligaškim nogometom. Posebno mi je značilo ono u Vitezu, tamo sam dobro branio, dodatno sam savladao hrvatski jezik, čak i dobio poziv u reprezentaciju, ali utakmica nije odigrana. Nadam se da ta priča s reprezentacijom nije zaključena, to mi je velika želja i san, siguran sam da će se i to ostvariti kada počnem braniti za Rijeku.

Gojko Mrčela

Od vratara koji je prije šest godina prilično nezgrapno radio parade na igralištu »Robert Komen« gdje je Rijeka trenirala, zahvaljujući trenerima s kojima je radio, izrastao je u legitimnog kandidata za riječku jedinicu. Kada dođe njegov red, dakako.

– Svi ljudi s kojima sam radio su mi pomogli na svoj način, a posebno Gojko Mrčela, koji je ipak više od trenera. Zajedno radimo već tri godine i stvarno osjećam napredak. Braniti za Rijeku? Strpljiv sam jer znam koliko je teško postati golman Rijeke. Ali već sam dugo tu, povezao sam se s klubom i gradom pa je logično da mi je želja napraviti i taj korak.

U prvom službenom nastupu nije imao osobitog posla…

– Utakmice koje ljudi vide kao lagane meni su najteže i obrnuto. Sretan sam jer sam šest godina radio za trenutak kada ću debitirati. Jasna mi je i sportska politika kluba, a nadam se da ću pokazati svoju kvalitetu kada ponovo dobijem priliku na golu. Meni je najvažnije da sam sretan u Rijeci i strpljivo čekam svoj red – zaključio je David Nwolokor.