UGODNI OPATIJSKI DANI - Ante Toni Žižić/Foto V. KARUZA
Protiv Slovenije će sigurno biti teško jer igramo na gostujućem parketu. Ne umanjujući kvalitetu Dragića, Dončić je igrač koji je klasa iznad svih i onaj koji sve suigrače radi boljima na terenu - kaže Žižić
povezane vijesti
OPATIJA U Opatiju je stigao dva dana nakon obavljenog liječničkog pregleda u Istanbulu, a potom je protekle srijede posao bio i službeno gotov. Hrvatski reprezentativac Ante Toni Žižić nakon dvije je sezone provedene u Maccabi Tel Avivu postao novi član Anadolu Efesa, dvostrukog europskog prvaka, koji od centra iz Omiša očekuje da bude jedan od ključnih igrača koji će se boriti za treću uzastopnu titulu.
Nakon riješenoga posla s turskom momčadi, sada se u potpunosti može posvetiti reprezentativnim obvezama, kvalifikacijama za SP i susretima sa Slovenijom u Ljubljani te Finskom u Centru Zamet.
– Potpis za Efes je jedan korak više za mene, dolazim u europskog prvaka koji sada radi momčad za osvajanje trećeg naslova Eurolige u tri godine. Normalno da bih volio biti dio toga, ali to su ipak neke stvari koje ne možemo kontrolirati. Ne stvaraju mi pritisak velika očekivanja, kada igraš za tako veliki klub moraš biti profesionalac 24 sata dnevno i hvatati konce što je brže moguće. U glavi sam spreman i vidjet ćemo što me čeka kada dođem u Tursku – kaže hrvatski reprezentativni centar Ante Toni Žižić, koji je stigao u klub u kojem je zadnjih pet godina veliki trag ostavio još jedan Hrvat, Kruno Simon, ali je gotovo pa sigurno da mu 37-godišnji razigravač neće raditi društvo u svlačionici.
Brat Andrija s Maccabijem je 2014. godine osvojio Euroligu, kao i titulu nacionalnog prvaka. Ante taj uspjeh nije uspio ponoviti, ali s prošle dvije sezone ne može biti nezadovoljan.
– Zadnje dvije godine u Maccabiju su bile stvarno odlične, što se tiče košarke, ali i života. Povratak iz NBA lige nakon tri sezone, ponovno privikavanje na europsku košarku… U prvoj sezoni mi je trebalo malo vremena da uhvatim taj ritam, a u drugoj sezoni sam već znao što me čeka i mogu reći da sam zadovoljan kako je to na kraju ispalo. Nažalost, dogodilo se da smo osvojili samo izraelski Superkup. Protekle smo sezone prvi puta nakon šest ili sedam godina izborili play-off Eurolige, što je jako dobar rezultat, a realno nismo niti imali velike šanse protiv Reala, koji je igrao vrhunsku košarku. Ali kada podvučeš crtu, bila je to OK sezona. Doći do Final Foura Eurolige nije lako, a kamoli osvojiti titulu prvaka.
Žižić je 2016. godine bio izabran na NBA draftu od strane Boston Celticsa, ali je na ljeto sljedeće godine, nakon posudbe u turskoj Darušafaki, iz Bostona poslan u Cleveland Cavalierse. Momčad koju su tada krasile velike NBA zvijezde prevođene LeBronom Jamesom.
Brat Andrija velika podrškaSedamnaest je godina razlike između braće Žižić, a mlađi je brat nastavio putem starijeg Andrije, koji je, iako nije zaigrao u NBA ligi, velike stvari napravio u Europi. Nakon igračke karijere, tijekom koje je bio član i Maccabija, Barcelone, Olympiacosa, Panathinaikosa, u jednom periodu bio je i sportski direktor Cibone. – Brat trenutno nije više u košarci, osim što prati mene, velika mi je podrška i uživa u zasluženoj mirovini. Velika je razlika među nama, skoro da mi može biti tata, a ne brat. Tako da mi je i prijatelj, otac, savjetnik. Jednostavno – sve. Što god me zanima i muči on je osoba kojoj se prvoj mogu obratiti i uvijek ću dobiti neki savjet. Ipak on ima utakmica u nogama – kaže Ante. |
Dječački san
– NBA liga mi je bila dječački san i kada ti se pruži ta prilika moraš je uzeti jer je pitanje hoće li doći druga. Dogodila mi se ta jedna nesreća da sam bio poslan u Cleveland prije nego što sam trebao ići u Boston. Došao sam u ekipu punu zvijezda koja se borila za naslov prvaka i znao sam da neću imati velike šanse. Prvu godinu sam uglavnom proveo u razvojnoj ligi, ali ušao sam u NBA finale, što je opet jedno super iskustvo. Potom se dogodio odlazak LeBrona Jamesa i u klubu su obnavljali momčad s dosta novih igrača, bilo je nekoliko promjena trenera, a ja sam zapeo te godine u ekipi koja nije imala ambicije.
U trećoj godini nisam dobivao veliku priliku i u glavi sam već razmišljao o povratku u Europu. U tom trenutku sam smatrao da za mene nema mjesta u NBA ligi. Žalim li sada zbog te odluke? Nije mi žao i mislim da sam donio pravu odluku. Da sam želio ostati, u tom trenutku bih sigurno našao angažman, ali na vlastitu inicijativu sam odlučio napraviti na neki način korak unazad da bih napravio dva naprijed. Uvijek sam birao teži put, bilo mi je važno prvenstveno se igrački vratiti i biti sretan.
Uz LeBrona Jamesa tu su bili i Kevin Love, Dwyane Wade, Tristan Thompson… U svojoj prvoj sezoni u SAD-u Žižić je iskusio i igranje u NBA finalu.
– Kada ih gledaš na TV-u misliš da su roboti, vanzemaljci, ali kada si svaki dan s njima shvatiš da su to obični ljudi od krvi i mesa. Na kraju dana su tvoji suigrači s kojima možeš normalno komunicirati, a iznenadili su me koliko su pristupačni i stvarno nisam imao neugodno iskustvo, primjerice, da su se prema meni odnosili s visoka. Od prvoga dana sam im mogao pristupiti kao i svima ostalima. To je jedno super iskustvo jer iz dana u dan možeš učiti od njih, ne samo u pogledu košarke, nego općenito. Jesu li savjetovali mlađe igrače? Ne bi nam davali previše savjeta, ali ako bismo ih nešto pitali uvijek bi pokušali pomoći.
NBA finale? Tada sam imao iskrivljenu percepciju, bio sam član momčadi, a lagao bih da kažem da nisam igrao. Igrao sam tijekom sezone, u 30 utakmica sam ušao u igru, ali da sam bio važan kotačić – nisam. U trenutku kad smo igrali finale čak sam razmišljao na način: »A, dobro, kao da ja igram i kao da je do mene«. Zapravo sam bio među 12 igrača i tada nisam ni razumio koliko je to veliko, dok sve nije prošlo i dok se nisu slegli dojmovi. Cijela ta sezona za mene je bila kao san, dolazak u ekipu s All Star igračima, biti svaki dan s njima u svlačionici, a do jučer sam bio u Ciboni, igrao u Sinju, Rijeci, Osijeku… A sutradan sam u NBA finalu. Cijela ta sezona je bila san koji nisam shvaćao, više su od mene bili uzbuđeni moji prijatelji i obitelj.
Prva MVP titula u KastvuŽižiću je kao kadetu u Splitu glavni trener bio Riječanin Hrvoje Radanović, a ima još nekoliko poveznica s ovim krajem. Svoju prvu MVP titulu na nekom turniru osvojio je na Zekinom trofeju 2012. godine u Kastvu, dok je tri godine kasnije u Centru Zamet bio najbolji strijelac All Star utakmice. Ujedno posljednje održane u Hrvatskoj. – Tek sam s 13 godina počeo trenirati košarku u rodnom Omišu, a onda sam se u prvom razredu srednje škole prebacio u Split, ušao u program Akademije Nikola Vujčić, koja se spojila sa Splitom. Bila je to odlična zamisao Vujčića, stvarala se dobra priča i sada kada povučeš crtu, šteta što je takav projekt propao. Ali ostale su dobre uspomene i poznanstva. Radanović i ja smo učili jedan uz drugoga i ostali dosta povezani svih ovih godina. Dosta se čujemo i potpora smo jedan drugome. Raduje me i njegov napredak, veliki je radnik i zaljubljenik u košarku i drago mi je da je ove godine u Austriji osvojio duplu krunu. Sjećam se toga turnira u Kastvu, iako me život uvijek gurao u Zagreb, imam zapravo nekoliko poveznica s Rijekom i Kvarnerom. All Star utakmica na Zametu je zapravo bio posljednji put kada sam bio u Rijeci. |
Navijači
Košarka je u NBA ligi ipak sport za sebe…
– U NBA-u sam morao odrasti preko noći, SAD je svijet za sebe i ta cijela situacija je skroz drugačija nego u Europi. Meni je problem bio što na početku nisam imao nekog mentora koji će me usmjeravati, sve sam morao sam. Tako da me NBA liga sigurno isprofilirala kao osobu, bilo je teških trenutaka, ali u cijelom procesu sam ostao jak. To je dosta drugačija košarka, drugačija su pravila, tijela, fizika, brzina… U Europi je sve malo više usmjereno na taktiku i obranu, a svaka utakmica je bitna.
U NBA-u igraš 80 utakmica i ako izgubiš danas, sutra se igra već druga. A u Europi izgubiš jednu, drugu i već si u zoni da nisi u play-offu pa kreću problemi. U Europi je također i puno veći pritisak od strane navijača, uprave klubova, dok je u SAD-u publika više »kazališna«. Vlasnici su, pak, bogataši kojima su klubovi igračke i to ne doživljavaju na isti način. Ovdje su fanatici.
Veće »probleme« s navijačima imao je u Izraelu, nego u SAD-u.
– Izraleci su košarkaški fanatici i Maccabi je državni klub, tretiraju te kao veliku zvijezdu. Pogotovo kada su dobri rezultati, onda si kralj, a kada dođe poraz, onda je problem. Cleveland je, s druge strane, manji sportski grad gdje te ljudi, naravno, prepoznaju, ali pitaju za fotografiju i to je to. Izraelci kada te vide postane ludnica. Upadaju, pričaju s tobom, slikaju se, dođe odjednom deset ljudi…
Derbi s Hapoleom? Veliki je to gradski derbi i veliki rivalitet klubova, odnosno navijača. Utakmice znaju trajati po četiri sata zbog prekida zbog navijača, bude dosta ludo. Ali, Maccabi je ipak brend, državni klub i ponos Izraela.
Žižić se početkom prošlog tjedna priključio hrvatskoj reprezentaciji u Opatiji. Izbornik Mulaomerović trenirao ga je i u Ciboni.
– Riječ je o vrhunskom stručnjaku, a tu su u stožeru Naglić te Krstić, koji nas kao iskusni bivši igrači jednako tako razumiju. Najbitnije je da je atmosfera super, relaksirajuća i ugodna.
EuroBasket
Prvo je na redu gostovanje kod Slovenije, a potom domaći susret s Finskom. U Ljubljani je najveća prijetnja, naravno, Luka Dončić.
– Protiv Slovenije će sigurno biti teško jer igramo na gostujućem parketu, a tu su i Dončić te Dragić. Ne umanjujući kvalitetu Dragića, Dončić je igrač koji je klasa iznad svih i on je igrač koji sve suigrače radi boljima na terenu. I to je zapravo glavni problem. Cijela ekipa prijeti jer ih njih dvojica čine boljima. Protiv Finske smo, pak, u ulozi favorita, ali nikad nikoga ne možeš podcijeniti. Imaju i oni svoje zvijezde i budu li imali dobar dan, može biti svašta. Ali moramo se fokusirati na sebe, imamo i mi talenta, dobrih igrača i kemiju.
Uoči kvalifikacija i EuroBasketa u rujnu, potom sezone s europskim prvakom Efesom, ima li Ante Žižić neke posebne želje i planove?
– Prošao sam dosta toga, Euroligu, NBA ligu, i stvarno nemam sada neku posebnu želju u budućnosti. Normalno, želja mi je s reprezentacijom nešto osvojiti, kao i s klubom u Europi, a možda se danas, sutra vratiti u NBA. Jednostavno, jedine želje su trofeji. EuroBasket? Bilo bi lijepo ondje nešto napraviti, tu su i ostale države koje su jake, ali mislim da mi imamo dovoljan talent da se nosimo s bilo kojom drugom ekipom – zaključuje Ante Žižić.
