Pobjednik 68. izdanja Pulskog filmskog festivala »Plavi cvijet« redatelja Zrinka Ogreste proteklog je tjedna stigao u kino-distribuciju, a imao je i riječku premijeru u Art-kinu. Podsjetimo se, svjetska premijera održana je u travnju na 43. Moskovskom međunarodnom filmskom festivalu gdje je »Plavi cvijet« bio treći prema glasovima publike, a u Puli je, osim velike zlatne arene za najbolji film, Ogresta primio i zlatnu arenu za režiju te nagradu međunarodnog žirija kritike za najbolji film u hrvatskom dijelu programa festivala.

Glumica Vanja Ćirić, koja tumači protagonisticu Mirjanu, primila je zlatnu arenu za najbolju glavnu žensku ulogu. S redateljem i redovitim profesorom na katedri filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu razgovarali smo uoči riječke premijere »Plavog cvijeta« u Art-kinu i dotakli se gledateljskih očekivanja za »Plavi cvijet«, što čini dobar film, njegovih najdražih redatelja, a na kraju i »woke« trendova u američkoj filmskoj industriji, te drugih tema.

Foto: Interfilm

Osobni razlozi

Nedavno ste izjavili da vaši filmovi nastoje »ne udaviti« gledatelje. Što filmofili mogu očekivati od »Plavog cvijeta«?

– Nadam se da će se publika prepoznati u »Plavom cvijetu«. Riječ je o izrazito emotivnom filmu. Mislim da je to film za sve, muškarce i žene svih dobnih skupina, od adolescenata do onih starijih. Radnja »Plavog cvijeta« odvija se danas i bavi se sudbinom triju žena jedne obitelji. Propitkuje njihove odnose, ljubavi, netrpeljivosti, mržnje, sve ono što se događa u životima sviju nas. Iako je poznata ona da se poruke ne šalju filmom nego poštom, za ovaj bi se film moglo reći da ima znakovitu poruku – »pazite da ne zakasnite«. Nadam se da će svima koji pogledaju film biti jasno što sam time mislio.

Vjerujem da s nestrpljenjem očekujete šire reakcije publike, no koliko ste zadovoljni kako su kritika i struka primile film? U Puli je doživio velik uspjeh.

– Da, međunarodni ga je žiri kritičara u Puli nagradio, a nakon Moskovskog festivala, koji je jedan od desetak ponajvećih u svijetu, izašao je čitav niz filmskih kritika koje su prenijeli i naši mediji i film je izvrsno prihvaćen. S obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo, zadovoljan sam životom filma. No, »Plavi cvijet« u distribucijskom je smislu mlad film. Osim spomenutih gradova i festivala, prikazan je i u Izraelu u Haifi, bio je na velikom festivalu europskog filma u Paliću, a ovih dana prikazat će se na filmskom festivalu u Njemačkoj u Cottbusu. Sad na jesen krenut će i na druge festivale.

Što vas je nagnalo da se dotaknete odnosa triju generacija – bake, majke i unuke? Je li to bio osobni impuls?

– Uvijek su osobni razlozi u stvaralaca koji iskreno pristupaju svom poslu. Međutim, učinilo mi se da živimo u trenutku u kojem nas se tjera živjeti neke druge živote. Pritišće nas se da se bavimo takozvanim globalnim problemima, izbjeglicama, klimatskim promjenama, javnim zdravljem… Temeljni problemi koje mi kao pojedinci živimo, oni osobni, kao da se guraju pod tepih. A to su ipak konflikti koji nas određuju i oblikuju, pa sam ih nastojao izvući u prvi plan, da ne zaboravimo da smo ljudi. Nadam se da će tu dimenziju prepoznati i gledatelji. Ako govorimo općenito o ženskoj tematici u današnjem svijetu filma, dijelom je taj interes prema ženi iskren, a dijelom je kalkulacija jer ta tema, očigledno, otvara danas brojna vrata. No, mislim da se na filmu, kao i svakom drugom stvaralačkom djelu, odmah vidi radi li se o kalkulaciji ili iskrenom autorskom porivu.

Uloga Mirjane prva je glavna filmska uloga kazališne glumice Vanje Ćirić. Kako ste je odabrali za naslovnu ulogu?

– Vanja Ćirić sjajna je glumica koju pratim još od njezinih akademskih dana i glumačkih ispita na Akademiji. Već tada sam joj pristupio nakon jednog ispita i rekao da ćemo jednom sigurno surađivati. To se sada i dogodilo na moje veliko zadovoljstvo. Vanja je po svim svojim karakteristikama, duhovnim, psihološkim, fizičkim, apsolutno bliska karakteru koji tumači u mom filmu, tako da ni u jednom trenutku nisam imao dvojbu je li ona pravi izbor. U potpunosti živi svoje ljudsko i glumačko dostojanstvo.

Foto: Interfilm

Zeleno svjetlo

Planirate li možda već neki idući projekt?

– Na javnom pozivu HAVC-a upravo se nalazi jedan tekst koji već dugo pripremam i koji je prošao sve razvojne cikluse na HAVC-u. Držim fige da do kraja godine dobije zeleno svjetlo za snimanje. Za razliku od nekoliko prethodnih koji su se bavili sudbinama žena, ovaj će film u središtu imati muškarca. Ne bih više otkrivao za sada.

Možete li nam okvirno reći koje vas teme okupiraju ili postoji li tematika koju biste voljeli obraditi, a još niste?

– Na to pitanje zapravo ne volim odgovarati jer mi se čini kako su mi interesi široki. Kad završim jedan film zapravo ne znam egzaktno o čemu će biti idući, to se jednostavno dogodi u hodu. Neki od problema koji me okupiraju malo po malo oplemene se u neku priču koja s vremenom izraste u scenarij i tako nastaju moji filmovi. Nemam ni jedan scenarij »u ladici«, iako ovoga puta znam o čemu je idući film koji sam vam najavio. No, to je samo zbog dugog razdoblja koje je prošlo otkad je snimljen »Plavi cvijet«.

Što za vas čini dobar film?

– Temeljna pretpostavka, kao i za svako dobro umjetničko djelo, jest potpuna suživljenost autora sa sadržajem koji stvara. To je broj 1. Drugi korak su stvaralačka i profesionalna kompetentnost samog stvaraoca. Jer, riječ je o vještini da se znalački iskoriste izražajna sredstva koja filmski medij ima.

Koje biste filmske klasike izdvojili?

– Volim brojne i raznovrsne filmske stvaraoce, ali recimo da su mi bliski autori poput poljskog redatelja Krzysztofa Kieslowskog ili francuskog Roberta Bressona. S druge strane, obožavam i neke redatelje koji su radili žanrovske filmove, kakve ja baš i ne radim, poput Hitchcocka. Izrazito cijenim i hrvatske autore, Branka Bauera, Antu Babaju, a i naše susjede poput Aleksandra Petrovića.

Kakvo je mjesto hrvatske kinematografije unutar europske?

– Naša kinematografija, po razini svojih ponajboljih ostvarenja, jedna je potpuno relevantna europska kinematografija. Mi smo mala zemlja i nažalost nemamo razvijenu logistiku koja bi promicala naš film u Europi, da smo tu jači, za nas bi se daleko više čulo. Hrvatska kinematografija godišnje snimi pet, šest, igranih filmova, i gotovo svake godine neki od tih filmova završe u središnjim programima ponajvećih svjetskih tzv. »A-festivala«. To je već dovoljni pokazatelj da imamo vrlo živu i relevantnu kinematografiju.

Foto: Interfilm

Smrt stvaralaštva

Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu predajete od 1990. Kakva je budućnost hrvatskog filma, ako sudite po studentima?

– O budućnosti ne mogu govoriti, ali mogu o stvaralačkoj razini svojih studenata. Svaka generacija u svojim je redovima imala darovitih pojedinaca, tako je i danas. No, hoće li se daroviti pojedinci razviti u »punokrvne« redatelje ne ovisi samo o njihovom elementarnom filmskom daru. Film, naime, nije poput pjesništva ili slikarstva, gdje djelo ovisi isključivo o njegovu tvorcu. Filmski je posao izrazito delikatan jer osim elementarnog stvaralačkog dara traži da čovjek razvije čitav niz drugih vještina, da bi se moglo reći da je cjelovit režiser. Redatelj mora znati komunicirati, okupljati, animirati pa čak i biti »vuk«, boriti se za svoje projekte. Riječ je o vrlo složenoj i teškoj profesiji.

Može li umjetnost riješiti društvene probleme?

– Ne može, niti je to njena zadaća. No, svakako može ukazivati na anomalije u društvu i našim životima. Iako, možda zvuči apsurdno, da tih anomalija nema, pitanje je o čemu bi se filmovi, osobito oni autorski, snimali.

Kako gledate na »standarde inkluzivnosti« koji su doneseni za Oscara od 2024. godine? Da bi bili nominirani za najbolji film, redatelji će morati zadovoljiti zastupljenost glumaca po spolu, boji kože, seksualnoj orijentaciji…?

– Još uvijek vjerujem da je to plod samo medijskih napisa, jer mi je nepojmljivo i ne želim vjerovati da je takvo što uopće moguće i da bi netko tako nešto predložio. Ako se to doista dogodi, onda je to smrt stvaralaštva, to je potpuno jasno. Ako to i uspiju provesti, želim da se što prije uruši.