Mrave brojim? A je, riječki je bend koji sebe voli zvati kolektivom. Nedavno im je na vazi za cvijeće izdan album, večeras sviraju na Trgu Riječke rezolucije, a sve je počelo ne tako davno. Kada i kako pojasnio je On – Gospođo Pitomi, glavni brojač mrava.

– Eh, pa nastao je iz neke naše ljudske potrebe da pokušamo stvoriti i ispričati neku novu, svježu priču. Nakupilo se u nama puno energije koja je morala van. Djelomično smo bili potaknuti i pomalo letargičnim stanjem u našem glazbenom okruženju koje se, čast zaista sjajnim izuzecima, većinom sastoji od vrlo kvalitetnih, ali bezidejnih i neinspirativnih bendova.

Željeli smo takvu sliku svojim skromnim doprinosom promijeniti, okrenuti i izvitoperiti. U bendu je, osim mene (Gospođo Pitomi, ex Grč, Let 3, op.a.) i još troje zanimljivih članova koji također već imaju puno staža na sceni, ali se do sada nisu okušali u projektu ovakve vrste.

Sunce Mamino na bubnjevima dolazi iz Flip Flop Fatalityja, Zoki Oktava na basu surađuje s grupom Longhare, te Gospodin Morski na vlastoručno izrađenom instrumentu iz Če Bo Bo Če Na Na, a svira i s Mrletom i Ivankom i tko zna s kim sve ne.

Ne mogu ja to ni ispratiti, ni zapamtiti. Tu je još i naše drago Sanjivo Pjevojče, naša Katia Juroš kao pridruženi član, koja je sjajno otpjevala većinu pratećih vokala na albumu.

Radnici u kulturi

Pseudonimi za dobit’ glavobolju dok se popamte. Trauma lektorima. A narančasti kolektiv, zašto ne bend, pa ime Mrave brojim… Ful kompliciran kolektiv, zaključismo.

– Nimalo. To su naša udobna radna imena, imena za rad u kolektivu. Mrave brojim je izraz koji perfektnom preciznošću opisuje stanje duha koje se postiže dugotrajnim boravkom u udaljenoj i vrlo izoliranoj sredini, kada se očistiš, postaneš nezagađen i slobodan.

Točka, neću više o tome, a zašto art kolektiv? Pa riječi poput bend, glazbenik i slično u meni u zadnje vrijeme izazivaju neke ne baš pozitivne stereotipe, nekako su mi postali potrošeni i izlizani pojmovi.

Previše je »glazbenika« koji su zapleteni u vlastitoj petlji, ne napuštaju ni pod koju cijenu sigurne i provjerene puteve i lupaju neumorno po njima godinama bez ikakve želje ili ideje o promjeni. Biti glazbenik bi trebalo značiti nešto sasvim drugo, glazbenik treba slušati ljude s kojima svira i reagirati na podražaje koje dobiva od kolega, orkestar bi trebao biti živi organizam.

Imali smo sreću pa su nam na albumu gostovala dva nevjerojatna lika – Sebastian Mavrić i Denis Razumović Razz, jedan iz područja klasične glazbe, drugi iz jazza. Unatoč tome što djeluju u jednom sasvim drugom glazbenom prostoru, iz prve su bez ikakve potrebe za pojašnjenjima u srž pogodili feeling kolektiva i odsvirali točno ono što je trebalo.

Na tom kratkom druženju više smo pričali o mačkama, o lovu na lignje nego o glazbi. O glazbi nije trebalo uopće pričati jer je sve bilo jasno na prvu, fantastično, tnx ljudi. Eto, to su za mene glazbenici u pravom smislu riječi.

Nas nekako ne percipiram glazbenicima, više nas doživljavam radnicima u kulturi. Iako ni to nije baš sasvim točno, ne pije vodu… Kad kažeš »radnik«, nekako se podrazumijeva da za svoj rad dobiješ neku naknadu, plaću, zar ne?

Nismo čak ni volonteri jer volonter ulaže samo svoj rad, a mi ulažemo i rad i sredstva pa bismo valjda onda bili neki volonteri-donatori u kulturi. Tako da mislim da je »narančasti art kolektiv« pravi izraz i baš prikladno opisuje ono što radimo i za što se zalažemo.

Volonteri-donatori

Volonteri-donatori nedavno su objavili album Zemlja Kamenog Bizona. Pospremili su ga u vazu i »zavrtili svoju priču«.

– Pa, većina materijala za album je snimljena još u prosincu 2019. godine. Iako nije bilo nužno snimati toliko unaprijed, obavili smo to jer smo jednostavno bili pretrpani idejama i mislili smo da ćemo eksplodirati ako ne snimimo.

To je tuklo, lupalo po glavi, moraš jednostavno to izbacit’. Unatoč tome što smo nakon tog snimanja htjeli stati na loptu što se tiče izrade novih pjesama, malo po malo opet smo se oteli kontroli i mogu reći da je koncept drugog albuma dorađen već 80 posto.

Uslijedilo je miksanje, pa singl po singl, pa izrada spotova, sve usporeno koronom, no evo nas konačno tu, album je objavljen pod etiketom Dallas Records koja je prepoznala naš rad i podržala nas u velikoj mjeri.

Kako smo, zasad, odustali od klasičnog izdanja na CD-u i/ili vinilu, nametnulo se rješenje da publici prenesemo dijelove Zemlje Kamenog Bizona u pravom smislu te riječi i to u obliku »paketa samopomoći«.

Naš album je vaza koja sadrži zemlju, zrak i vodu Kamenog Bizona te sjeme iznenađenja. Na unutarnjoj strani poklopca se nalazi QR kod koji vas vodi do streaming servisa gdje možete poslušati naš album. Ako pažljivo slijedite upute otisnute na vazi, kroz neko vrijeme izrast će vam biljka iznenađenja. Eto, ne može jednostavnije i izravnije.

Kvadratni indie

A Kameni Bizon je…

– Mudrac, hrabar i čvrst, čovjek, svemir, bizon, ptica, tigar, zmaj, ples, radost, priča, film…

Žanr? E, to stvarno nemam pojma. Žanrovi se mijenjaju tijekom vremena, krive se, i s vremenom postaju vlastite karikature. Zato osobno ne volim čvrsto slijediti neke žanrovske koridore, no ne vidim ništa loše u tome ako je netko žanrovski uokviren sve dok njegova glazba zvuči svježe i ne zamara.

Tek sam pred neki dan od jednog prijatelja čuo odličnu definiciju (čekam je godinama) onog što mi sviramo. On je prokomentirao da, s obzirom na to da je indie odavno postao mainstream, ono što mi danas sviramo jest indie-indieu, odnosno sviramo indie na kvadrat ili kvadratni indie.

Dakle ke lepo, »kvadratni indie«, to ti je novi žanr, očekujemo sljedbenike. Album sadrži 12 pjesama, ugostio je još i Dara RaunaGaru (recital na Alkoholu), Petru Gojak (prateći vokal na Moje pleme) i zbor Zvijezde i diode (Meksikanka). Jedna je pjesma i glazba iz naše računalne igrice Mravobroj.

Zaigraj, pa vidi

Ufff, a Mravobroj je…

– Mravobroj se pojavio sam od sebe u našem 4. spotu za pjesmu »Stanica« na prijedlog moje kćeri Dore. To je bus koji vozi posvuda, po Rijeci i Svemiru, u koji su svi dobrodošli i njime upravlja tvrtka Mravobroj Transporti.

To je potaknulo mog cimera s posla zvanog Trkaći Vinograd da mi predloži izradu igrice na temu Mravobroja, i tako je krenulo. Trkaći Vinograd je odradio praktički sav posao, ja sam nešto crtkarao i dizajnirao, snimali smo glasove, montirali glazbu, zvukove…

No moj glavni potez je bio taj da sam dan uoči objave igrice greškom pobrisao zadnji izvršni file (backup, naravno, 0 bodova). Upsss!!! Bilo je to nekoliko vrlo napetih sati, ali Trkaći je uspio sve osposobiti na vrijeme, jedan je Trkaći, ljubi ga tetka!

Igrica se pokazala izuzetno zabavnom, zaraznom… To je retro igrica tipa snake, ali u njoj ti osobno članovi Mrave brojim svojim glasovima daju upute i broje s tobom dok skupljaš busom male brojalice.

Kada uspješno riješiš igru, dobivaš i svoj JeBeMeGe (Jedinstveni Broj Mrave brojim Građana) za ulazak u Zemlju Kamenog Bizona kao i Diplomu Mravobroj Veleučilišta jer si stekao zvanje »Diplomirani Mravobroj«.

Odigraj pa’š vi’it!

Mrave brojim ima i vrlo zanimljive i drugačije spotove.

– To je zato što mi nismo klasičan bend, mi smo art kolektiv. Hm, da, spotovi su nastajali kako se kretala situacija s izlaskom singla. Budžet praktički nepostojeći, moraš smislit’ nešto što se da odraditi sa skromnim sredstvima, a to je onda uvijek inspirativno.

Svaki je napravljen drukčijom tehnikom iz različitih izvora. Moje pleme i Tijelo je režirao Igor Modrić, Alkohol Sanja Prodan, a Stanicu je odradila moja malenkost. Svaki od singlova nosio je svoju energiju pa tako i spotovi za njih furaju svaki svoj film.

Večeras svirka s Letom i Psihomodom. Ludo, ha?

– Uh, da, konačno pred publiku. Evo, veselimo se tome kao mala djeca. Svi smo na koncu željni koncerata i kao izvođači i kao publika. Što reći, konačno smo dobili priliku odsvirati materijal s albuma, to je divno zaista.

Let i Psihomodo? Eh, stari poznanici, izvrsni zabavljači, A1, nema tu… Još nisam čuo da je netko otišao s njihovog koncerta nezadovoljan, nema šanse… Zato dođite, ekipče, zaslužili ste dobru zabavu!

O planovima nismo jer nam je bila preša, ali da ih imaju – imaju.