Treći album riječke grupe Turisti već privlači pažnju publike i kritike pa s Vavom Simcichem Vavom razgovaramo o novom, pažnje vrijednom doprinosu riječkoj i hrvatskoj rock sceni, a razgovor započinjemo pitanjem što je, nakon što su u prva dva albuma Turisti »krstarili« arhipelagom glazbe osamdesetih i devedesetih, bio glazbeni cilj trećeg albuma.

– Istina je, volim putovati svim muzičkim žanrovima koje sam upijao tijekom proteklih decenija, jer u svakom – neovisno o tome je li to country, blues, hard rock, punk ili klasični rock, nalazim barem djelić onog što želim emocionalno izraziti.

Autorski i muzički se ne želim ni u kom smislu ograničavati ni sputavati, stoga biram ovakav put kojim zahvaćam ono što sam, pretpostavljam, prigrlio kao slušatelj i muzičar surađujući godinama s iznimno talentiranim prijateljima i kolegama. »Apneja« je drukčija, ujednačenija ambijentom, molsko-melankolična.

Buđenje uspomena

Tematski je album uočljivo mračniji od prethodnih radova, odnosno kroz pjesme se obrađuju ozbiljnije i tamnije teme. Uočljivo je to u nizu pjesama, ponajprije zaista moćnima »Kada jednom« i »Tigar od papira«. Otkud okretanje tim temama bolesti, smrti, nasilja…?

– Dobro si dijagnosticirao da sam i ovim, trećim albumom imao određenu agendu, odnosno cilj. Naginjao sam, vjerojatno intuitivno, prema nešto mračnijem post new wave zvuku, uveo sinteve, tekstovima se rezbario do kosti, nemilosrdno se ogoljavajući sve dok nisam postigao barem djelomičnu katarzu. Pred sobom nemam nikakve obrane i nekim sam se odlukama, a ticale su se drugih, opekao, i sumnjam da ću ikada dočekati odrješenje.

Inače, za određene novine u muzici uvijek trebam malo vremena da se naviknem na promjene, pa ih tek onda – post – primjenjujem na »terenu«, tako sam i ovdje osluškivao modernije trendove i pažljivo ih, barem u simboličnoj količini, implementirao u konačni zvuk benda. Kako mi nisu nepoznati izvođači iz osamdesetih, pogotovo tog darkerskog izričaja, bilo mi je lijepo poigrati se takvim pristupom. Probudilo je u meni mnoge ugodne uspomene.

Na istom su tamnijem tragu i neke od pjesama koje vrlo dobro govore o životu – »Obasjani« i »Rekvijem za san«, a »Zeitgeist« je slika našeg doba, doba kojim nisi, čini mi se, pretjerano oduševljen?

– Ovo jest doba u kojem je milost izostavljena iz naših srca. Ne uspijevam više s jednakom samorazumljivošću komunicirati s mnogim ljudima, a jesu li u pitanju promjene u meni samom ili pak u kontekstu cjelokupne civilizacije, nisam do kraja dokučio. Ne isključujem mogućnost da svemu pridajem preveliku važnost, naravno.

U svakom slučaju, znam da trivijalnosti u životu znaju ponekad kompenzirati vanjske podražaje, ali ne i imunizirati osjetljivost. U »Obasjanima« sam želio vidjeti zraku sunca, nešto što će nas probosti ljepotom, onim za čim svi ljudi i žude. »Rekvijem« je pak, ne baš optimističnog naslova, znam, potraga za ravnopravnom raspodjelom boli i sreće. U »Zeitgestu« sam usmjerio svoju energiju demistificiranju privida koji živimo u shopping centrima suprotstavljajući je okrutnosti koje smo svjesni, ali malošto činimo da bismo je promijenili.

Foto: BLAGOJA PEŠIĆ

Nepopravljivi romantik

Album nudi i dvije odlične ljubavne pjesme. »Nisam sama« je primjer izvrsne sretne ljubavne lirike, a »Porušena stabla« odlično govore o kraju veze. Ljubavi se dotičeš i u nekim drugim pjesmama, ali nekako je dojam da je ljubav u defenzivi?

– Mislim da sam i dalje nepopravljivi romantik i težim svaki trenutak s voljenim osobama učiniti najboljima i originalnima, što mi ne polazi uvijek za rukom, dakako. Sve proizlazi iz tog osjećaja, ljubav je magična i iracionalna, ona je središte oko kojeg se okrećemo i kojoj težimo. U sebi nosi prosvjećenje i ono nešto organsko, dodirljivo.

Ona je cjeloživotni tečaj u kojem iznova sve učimo. Ponekad nema dovoljno strpljenja pa se zajednički životi raspadaju, no i takav razvoj situacije može ukazivati na nešto drugo, novo, što će se dogoditi u budućnosti. Ljubav je uvijek u napadu, neuhvatljivi golgeter.

Iznimno je dobra prava rokerska obrada teme »Radostan dan« nekadašnje Katarine II, odnosno EKV-a. Zašto baš ta pjesma?

– Pa, hvala ti na tome. EKV je za mene najveći sastav jugoslavenske rock scene, to sam vrijeme uzbudljivih osamdesetih intenzivno živio i pohodio svaki njihov nastup kao posvećeni hodočasnik, nikada niti ne sluteći da bih se usudio dotaknuti u neki njihov rukopis. Kao i uvijek kada je riječ o obradi, mnogi je nalaze blasfemičnom, no ima i onih koji to nisu odbacili kao pogrešno. »Radostan dan« smo izabrali optimistično time želeći najaviti kraj pandemije i početak nove slobode, ali kao što se da naslutiti, nismo baš pogodili trenutak, haha.

Najavljuje li instrumentalić na kraju neke nove smjerove kad je o glazbenom izrazu riječ, ili je u pitanju samo trenutak opuštanja, smirenja…?

– Mislim da ne. Taj sam instrumental sebično stavio kao kodu albuma Turista, završetak jedne moje osobne ere. Ona je oproštaj od roditelja.

Razdoblje bolesti duha

Zašto naziv albuma po poremećaju u spavanju?

– Stresno i traumatično vrijeme koje živimo ne dopušta nam miran i kontinuirani san. Spokoj kakav smo poznavali je nestao naglo, ne samo dolaskom pandemije, nego i neočekivanog brutalnog novog rata u Europi. Svakodnevno upijanje te atmosfere tjeskobe ostavlja traga u svima, vrijednosti kojima smo se učili sada su izostavljene i arhaične, podložne ismijavanju, što nije mala stvar, svakako ne muha koja zuji, već ogroman teret koji nam visi iznad glava i prijeti nas smrviti.

Ovo je razdoblje bolesti duha, a manifestacije su tog stanja kod svakog čovjeka drukčije.

Odličan posao odradila je prateća ekipa. Osjeća se ne samo da znate znanje, nego i da uživate. Što dalje? Kad će vas se i gdje moći vidjeti uživo?

– Bobo i Sergej su fantastični muzičari. Obojica su u ovom dulje od trideset godina, stjecali su iskustva s enormno velikim brojem ljudi i bendova, i vrlo su važni u nastupima jer predstavljaju sigurnost, temelj zvuka oko kojeg Iva i ja možemo dodavati detalje i atmosferu. Svakom se koncertu jako veselimo, ne samo zato jer su rijetki, već i stoga što uistinu uživamo u međusobnoj razmjeni energije, to su trenuci gdje zahvaćamo šire horizonte, onaj dio svijeta koji smo zajedno oblikovali i sada ga jednostavno iznosimo van glasom i instrumentima.

Planovi oko budućih nastupa su sporadični, odnosno ovise o eventualnom zanimanju publike i organizatora. Nažalost, ne mogu preciznije odgovoriti na tvoje posljednje pitanje…

Art design naslovnice albuma – Vladimir Tomić Mosk i Martina Perkušić

__

Bogata diskografija riječkog rocka ima još jedan jako dobar album

Nakon što su prethodnim albumima »Human_esque« i »Revolución« prokrstarili glazbom osamdesetih i devedesetih, riječki rock majstori iz grupe Turisti na trećem albumu nazvanom »Apneja« ponavljaju lekciju i utvrđuju gradivo nudeći, u odnosu na prethodne radove, nešto sporiji tempo. No, to skidanje noge s gasa ne znači i slabiju glazbu.

Naprotiv, »Apneja« djeluje zrelije, kompleksnije i produhovljenije od prethodnika, a Iva Močibob i u tim za nju nešto smirenijim, glazbenim okvirima potvrđuje kako je ponajbolji ženski rock glas Hrvatske. S druge strane, Vlado Simcich Vava, koji je temelj gotovo svega što su Turisti, ne samo da je osmislio dojmljivu glazbenu podlogu za svaku od devet pjesama, već je i s lirske strane stvorio niz pažnje vrijednih tekstova koji u spoju s glazbom čine upečatljivu cjelinu. Naravno, i doprinos ostalih »turista« itekako je bitan jer su i Bobo Grujičić (bubnjevi) i Sergej Hofman (bas) svoje dionice sjajno odradili, pa se s punim pravom može reći da bogata diskografija riječkog rocka ima još jedan jako dobar album. Naravno, ta ocjena vrijedi i za razinu hrvatskog te općenito rocka ovih prostora na kojima se bar kroz jezike još razumijemo.

Mračne teme

Tematski je Simcich na ovom albumu više okrenut težim i mračnijim temama. Izuzetak su dvije pjesme. Prije svega to je izvrsna rokerska »Radostan dan«, jedina obrada (Katarina II) na albumu u kojoj briljira Iva Močibob koja moćnim glasom, uz žestoki ritam ostatka grupe, podsjeća na izniman prethodni album. Druga pjesma koja govori o pozitivnim osjećajima je sretna ljubavna »Nisam sama« s jednostavnim, a odličnim stihovima (»Nisam sama kad mislim na tebe…«, »Mogu s tobom skočiti s kraja svemira u hladni ocean«) i iznimno dobro pogođenom glazbenom podlogom srednje brzog ritma i odličnih gitarističkih dodira na koje se idealno uklapa mazni, a opet čvrsti vokal Ive Močibob.

O ljubavi je, ali onoj nesretnoj, sjajna »Porušena stabla« s dobro pogođenom simbolikom kraha ljubavne veze (»Sada smo ništa više nego porušena stabla na pločniku ovoga grada«) i glazbom koja ritmičnošću tjera na ples, za što je svakako zaslužan i Darko Terlević (The Siids) koji potpisuje aranžman, programiranje i klavijature.

Ljubavi i poteškoćama u vezama, ali i životu općenito okrenute su »Rekvijem za san« i »Obasjani«, pri čemu je ova potonja odličan primjer spajanja gitarističkog umijeća, ritam-sekcije i vokala, za što zasluge ima Matej Zec i njegovo producentsko umijeće. S područja osobnih iskustava Simcich u temi »Zeitgeist« progovara o duhu vremena koji nije ni ugodan, ni lijep, čemu služi i pomalo kaotično manični ritam ove skladbe, a vrhunac obrade tih nimalo ugodnih tema svakako su »Tigar od papira« i »Kada jednom«.

U »Tigru od papira« uz blago horor-ozračje slušamo priču o prolaznosti i nasilju, a izvrsna »Kada jednom«, u čijoj izvedbi sudjeluje riječka književna ekipa Ri Lit koje je i Vava član, moćna je pomalo horor-balada o bolesti i smrti koja definitivno nije ugodna, ali to joj i nije cilj. Svemu ovome treba dodati i završni, u elektroniku i zvuk gitare umotan, instrumental »31221« koji ima umirujući i terapeutski učinak.

Zreli rock majstori

Apneja je stanka u disanju, kratkotrajni prekid disanja koji se zna dogoditi tijekom spavanja i može biti opasan. Ova »Apneja« s potpisom Turista ni slučajno nije toliko neugodna i opasna. Naprotiv, riječ je o albumu koji su stvorili zreli rock majstori i koji će zadovoljiti široki krug ljudi – od onih koji samo žele da im svira »nešto dobro« pa do onih zahtjevnijih koji će u svakoj pjesmi ovog albuma naći razloga za osmijeh i kompliment izvođačima.