Jedna minica i ženske noge u popodnevnoj HRT-ovoj emisiji izazvale su nedavno lavinu komentara na društvenim mrežama i portalima. Iako, vlasnica tih nogu i te minice nije odjenula ništa što već nije viđeno na malim ekranima, a i sama je u više navrata nosila sličan »styling«, ali eto, u ovo je pandemijsko razdoblje gledateljima upravo to zapelo za oko.

Riječanka Uršula Tolj, voditeljica, urednica televizijskih emisija, autorica nekoliko knjiga, ostala je blago rečeno zatečena ovom reakcijom javnosti koju je nenamjerno izazvala.

– Ostala sam iznenađena tolikom količinom komentara zbog jedne minice. Nisam ni slutila da se oko te teme može razviti tako velika i dugotrajna rasprava. Ali, komentare ne bih komentirala jer svatko ima pravo na svoje mišljenje, govori 47-godišnja Uršula Tolj, dobro znano lice s HRT-a, koja nije ni prva, a sigurno ni zadnja voditeljica, na čiji su se odabir odjeće gledatelji toliko »zakvačili«.

Fizički izgled

Ne analizira se osobama pred malim ekranima samo odjeća, često je fizički izgled voditeljica (puno više nego muških kolega) predmet analize i komentara, a Uršula se osvrnula i na to koliko je on stvarno važan za jednog voditelja, odnosno voditeljicu.

– Ne možemo tvrditi da izgled nije bitan. Ne možeš se pojaviti bilo gdje, a kamoli na ekranu, masne kose, s hranom u zubima i u zgužvanoj odjeći. Ako si ispred kamera i fotoaparata, poželjno je da dobro izgledaš, iako to nije presudno.

Najljepšu ženu i najljepšeg muškarca ne biste gledali kao voditelja emisije ako ne zna složiti rečenicu niti smisliti suvislo pitanje. Dakle, zna se koje karakteristike treba imati dobar voditelj. Godine? O tome nisam nikad razmišljala. Nikad nisam pomislila gledajući nekoga na ekranu: ovaj ili ova je prestar, odnosno prestara.

»Događaj s minicom« zapravo je pokrenuo i lavinu pozitivnih poruka, Uršuli su se počeli javljati mnogobrojni obožavatelji njezinih emisija, a podršku je dobila i od svojih bližnjih.

– Srećom, nisam okružena ljudima koji bi kroz zlobu ili zavist nešto loše komentirali. Tek izdaleka ponekad do mene dopre neki neugodan komentar, ali i to je dio života, pogotovo ovakvog dijelom javnog.

Ne želim nikoga komentirati ni prozivati, sve što govorite, komentirate i kako postupate govori o vama. Dobila sam podršku poznatih i nepoznatih, štoviše dobila sam toliko poruka da je to teško povjerovati.

Usrećile su me jer su se u njima ljudi dotakli i mog rada i mojih emisija, a to mi je najvažnije. Jesu li moja djeca imala neku reakciju? Oni su moje najveće blago i s njima imam prekrasan odnos. Oni su tako reagirali da mi nije bilo neugodno, njima je odmah sve bilo jasno.

Majka tinejdžera

Kći Ewu i sina Petra dobila je u braku s grafičkim dizajnerom Sveborom Laburom, od kojega se razvela prije deset godina. Unatoč tome, zajedno odgajaju djecu, koja su sada u malo osjetljivijoj dobi.

– Svako doba nosi svoje draži. Ewa ima 14 godina, dok je Petar već 20-godišnjak, teško mi je to reći, ha, ha. Nije lako biti tinejdžer i ja to dobro znam, jer mi je to razdoblje bilo emotivno teško i pamtim ga, pa možda zato imam i razumijevanja za ono kroz što moja djeca sad prolaze.

No, nije mi teško biti majka, ni sada, a ni prije dok su bili mlađi. Idu li mojim stopama? Jedno sam vrijeme mislila da će oboje mojim putem… Vidjet ćemo, nezahvalno je prognozirati, ali bitno mi je da rade što vole.

Kći je još premlada za neku odluku, a sin je na Ekonomskom fakultetu, iako sam ja bila uvjerena da će upisati studij glume. Često je glumio u predstavama, ima crtu za to, ali eto odlučio je drugačije. Iako ga ja i danas znam pitati hoće li promijeniti odluku, ha, ha.

A bez obzira na razvod, vjera u ljubav kod nje nije izgubljena.

– Ljubavni status? Trenutačno sam slobodna. Ali ja nikad nisam prestala vjerovati u ljubav. Ljubav je smisao života, i ona prema djeci i ona prema partneru.

Osim dugogodišnjeg staža na HRT-u, Uršula je autorica i nekoliko knjiga. U knjigama »Prvi put mama« i »Prvi put mama i drugi put« govori o svojem iskustvu s majčinstvom, čime nastoji pomoći i drugim majkama, dok se u »Uz kavu i čokoladu« te »Šaptalica« dotiče muško-ženskih odnosa.

– Inspiracija za knjige u kojima govorim o muško-ženskim odnosima je život, i moj i mojih prijatelja, inspiracija su i pjesme, filmovi, snovi i mašta… Žene i muškarci su sigurno različiti.

Naravno, ni jedna generalizacija nije apsolutno točna, ali ima nekih stvari koje se ponavljaju u većini veza i to mi je simpatično. Treba na te stvari uvijek gledati s humorom: kako muškarci puno manje govore i puno su manje spremni riječima iskazivati osjećaje, kako ne slušaju kad im govorimo što sve treba obaviti ili kako su žene naporne i dosadne kad si nešto zacrtaju i kako ne shvaćaju kako muškarci u svom društvu mogu zaboraviti na njih…

Imam li u planu neku novu knjigu? Imam, počinjem raditi na nečemu… Vidjet ćemo kako će mi ići, uz sve obaveze koje trenutno imam.

Ove će božićne praznike Uršula po prvi put provesti u Zagrebu, situacija s koronavirusom zaustavila ju je da posjeti svoju Rijeku, iz koje se odselila krajem devedesetih.

– Srećom, zahvaljujući autocesti, Rijeka je udaljena samo sat i pol. Svako ljeto, svaki Božić, osim ovog, svaki Uskrs sam u Rijeci. Onda još i između kad poželim, a često i poslom budem dolje…

Puno sam u Rijeci, nemam baš osjećaj da sam otišla. Još uvijek na pitanje »Odakle si?« odgovaram da sam iz Rijeke. Jedino su mi djeca Zagrepčani, ha, ha. Prednost života u Rijeci?

Toplija je klima, manja gužva, sve je u centru, i s jednog kraja grada si za dvadeset minuta na drugom. I more! Život je puno ljepši uz more.

Posao je bio jedini razlog koji ju je iz Rijeke odveo u Zagreb, a pri upisu na fakultet ideja o preseljenju joj se nije sviđala. Upisala je i uspješno završila Filozofski fakultet u Rijeci, iako su planovi bili drugačiji.

– Išla sam u srednju građevinsku školu, a kako mi je i mama bila arhitektica, a tata inženjer, htjela sam studirati arhitekturu u Zagrebu. Na prijemnom nisam prošla, ali sam već taj jedan dan što sam morala ići u Zagreb shvatila da u tom trenutku još uvijek ne želim otići od roditelja.

Mama mi je potom skrenula pozornost na studij hrvatskog jezika i književnosti, a kasnije mi je ona rekla i za audiciju Radio Rijeke. Nisam nikad ni stigla maštati o radu u školi jer sam na Radio Rijeci počela raditi na prvoj ili drugoj godini faksa.

I od tada sam na HRT-u, nije nikad bilo opcije B. Ali znala sam ponekad zamišljati kakav bi mi život bio da sam krenula tim putem. Fakultet u Rijeci je bio odličan, s odličnim profesorima, znali su nas sve poimence jer nas nije bilo puno… Jako lijepa sjećanja imam na to razdoblje života.

Trenutna situacija mnoge je zatvorila u svoje domove, ali Uršuli se nije mnogo toga promijenilo, barem kada je posao u pitanju.

– Radim cijelo vrijeme, jesam nešto malo više doma, ali i tada radim pa je sve vrlo slično kao prije. Veća je razlika u slobodnom vremenu, manje je druženja, izlazaka skoro pa nema… Tu je puno tužnija situacija.

Koliko sam zadovoljna ovom godinom? Ne dijelim godine na dobre i loše i mislim da nije godina kriva. Pa, nekim su se ljudima rodila djeca, neki su se oženili, neki dobili na lotu. Njima sigurno godina nije loša. Ali, istina, nije nam bajno, ne volim ovaj život pod ručnom, sa strahom i zebnjom i jedva čekam da se ponovo veselimo, grlimo, pjevamo i ljubimo.

Hrvatska glazbena scena

Uršula je trenutno i šefica hrvatske delegacije za Eurosong, urednica je Dore, a glazbene emisije na HRT-u uređuje i vodi već godinama. Dvadesetak godina unatrag Hrvatska je imala puno veće uspjehe na Eurosongu, nego što je to zadnjih nekoliko godina. Što se točno promijenilo?

– Naša glazbena scena je izvrsna. Imamo jako puno talentiranih izvođača i autora. Međutim, ovo brzo vrijeme, dostupnost svega, zakrčenost informacijama pa i glazbom, dovela je do toga da sve kratko traje, da se brzo mijenja i da nitko više ne odskače toliko koliko su se nekada pojedini izvođači znali istaknuti.

Prije dvadesetak godina sve je bilo drukčije. I glazba, i broj zemalja koji se natječe na Eurosongu, i sami nastupi… No, ne znam zna li itko pravi odgovor na to pitanje i postoji li on uopće. Očekivanja od Eurosonga ove godine? Teško je reći zbog pandemijskih uvjeta, ali očekujem festival pun dobrih pjesama i Hrvatsku u finalu.