Vesna Spinčić Prelog jedna je od pripadnica »zlatne generacije« Hrvatske televizije na kojoj je provela čitav radni vijek, ostavivši tako neizbrisiv trag u hrvatskom medijskom prostoru.

Stariji će je se gledatelji prisjećati sa svojevrsnom nostalgijom – lijepa pojava, ugodan glas, pristupačnost, decentnost, savršena dikcija – odlike su to koje odvajkada krase legendu naše televizije. Navedenim osobinama valja dodati još jednu – izrazita skromnost, blistavoj karijeri unatoč.

Živahno dijete

– Nikad nisam voljela govoriti o sebi. Smatrala sam da je dovoljno što sam svaki dan gošća u domovima dragih gledatelja. Radije sam govorila o poslu koji radim. Doduše, tijekom vremena, podosta je toga objavljeno i o meni osobno, pa se samo ponavljam, kazuje nam, iako njen životni kovčeg skriva puno više od toga.

Sušak, odnosno Rijeka, njen je rodni grad – grad njene mladosti, odrastanja i školskih dana. Otac Petar – Kastavac iz Spinčića, majka Zlatka – Šibenčanka. Sudar sjevera i juga.

– Tata je u mladosti službovao u Šibeniku i tamo je našao svoju životnu partnericu. Skrasili su se na Sušaku te dobili, najprije, moju sestru Zrinjku pa potom mene. Sjećam se da sam se kao mala pravila važna što imam stariju sestru.

Uvijek mi je, pak, bilo žao što ni po maminoj ni po tatinoj strani nisam imala nonice i noniće, ističe Prelog Spinčić, te dodaje kako se, u obiteljskim krugovima, uvijek naglašavalo da je bila živahno dijete, prilično aktivno u izvanškolskim aktivnostima – od pionirskog kazališta, baleta, zbornog pjevanja, gimnastike, izviđača pa sve do logorovanja.

– Uvijek se pitam kako sam sve to stizala. Pred mikrofon sam prvi put stala u dječjim emisijama Radio Rijeke, ni ne sluteći kako će me mikrofon pratiti kroz cijeli radni vijek.

Dragi Sušačani

Njeno je djetinjstvo neusporedivo s djetinjstvom njene unuke Eme. Čini joj se kao da je, u velikoj mjeri, bilo jednostavnije i normalnije. Samo je u školi odnos profesora i učenika bio drukčiji – obilježen prije svega poštovanjem i autoritetom.

Informatička je revolucija, kazuje, bitno obilježila i promijenila čitav svijet, pa tako i školovanje te slobodno vrijeme današnjih mladih generacija.

– Sve se ubrzalo. Moj je prozor u svijet u toj dobi bio radio i predigre u kinima, prisjeća se kroz smijeh. Na tren smo se morali vratiti na Sušak na koji, kad god ima prilike, rado svraća, sastaje se s prijateljima, kolegicama i kolegama.

Obvezne su, kaže, proslave mature, iako je prošla godina i to nemilosrdno promijenila. Ono što je posebno veže za rodni kraj je Klub Sušačana i, kako kazuje, vrijedna i lijepa Sušačka revija – glasilo za kulturu i društvena zbivanja Hrvatskog primorja, Kvarnerskih otoka i Gorskog kotara koji redovito stiže na zagrebačku kućnu adresu Spinčić Prelog.

Godinama je, s veseljem, u metropoli iščekivala svoje drage Sušačane na predstavljanju novog broja revije. Nekoć je vodila i pjesničku manifestaciju Goranovo proljeće u Goranovom rodnom Lukovdolu.

Nakon toga se odlazilo u razna mjesta na susrete pjesnika s publikom, a najveće joj je zadovoljstvo predstavljao dolazak u Rijeku, Sušak, Opatiju, Kastav, Ronjge i na Učku.

Razlikovni rječnik

– Normalno je da se tijekom vremena promijenila moja Rijeka i moj Sušak, moja Ulica Janka Polića Kamova s drvoredom koprivića; veličanstveni pogled s balkona našeg stana na cijeli Kvarner, Učku i otoke Krk i Cres.

Luka sa svojim dizalicama koje sam voljela crtati bila je daleko, a sada je kontejnerski terminal došao sasvim blizu. Brze ceste, nadvožnjaci i podvožnjaci promijenili su izgled nekad mirnog i pomalo uspavanoga grada.

To je cijena koju smo platiti automobilskom prometu. Ni put do moje Sušačke gimnazije nije više isti. Nema više ni trolejbusa koji je prolazio pokraj naše kuće. Mislim da bih ovako mogla nabrajati unedogled, prisjeća se tako Spinčić Prelog.

Na pitanje zna li čakavštinu, gordo odgovora: – Jasno da znam. Mama je često pričala kako nije ništa razumjela kad je prvi puta s tatom došla u Kastav. Volim čakavštinu i još uvijek znam napamet lijepe pjesme Drage Gervaisa.

Neke sam naučila i svoju unučicu. Kad je moj sin Petar bio mali, pisao je svojevrsni »razlikovni rječnik« u koji su bili uvršteni pojmovi poput prozor-poneštra/ponistra ili suknja-brhan/kotul.

Uz Šibenik, drugi grad mladosti naše sugovornice, u koji je redovito odlazila svakoga ljeta k velikoj obitelji s majčine strane, vežu je isto tako romantične, ali i ladanjske uspomene – poput one odlaska kočijom u rana jutra u vinograd svojih ujaka pa sve do kupanja na kupalištu Jadrija do kojeg je plovio brod istog imena – kabine u nizu, društvo, pjesma uz gitare, miris borove šume, cvrčci, noćna kupanja.

– Prošle su godine i sada je sigurno sve već puno drukčije, dodaje Spinčić Prelog kojoj već godinama ljetovalište nije niti sjever niti jug naše obale, već otok Cres gdje posjeduje kuću i barku. Tamo su im, kaže, poznate uvale i dragi prijatelji.

Životni poziv

Nakon završene Sušačke gimnazije oprašta se od rodnog grada i odlazi u Zagreb na studij. Upisuje eksperimentalnu fiziku sa željom da postane znanstvenica. Iz tih prvih studentskih dana početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća pamti hladna zagrebačka jutra, snijeg i magle.

Voljela je svoj studij, zavoljela je Zrinjevac, Gornji grad, Savu, Sljeme i Maksimir. Zagreb je postao njen grad u kojem joj je, kroz šalu priznaje, uvijek nedostajalo more. Sredinom šezdesetih dogodio se taj čudnovati prijelaz od želje ka znanstvenoj karijeri do najmoćnijeg medija 20. stoljeća.

Radio-televizija Zagreb tih je godina raspisala poziv za veliku audiciju za spikere na koju se trostruka dobitnica nagrade Gordana Bonetti prijavila. Nakon što je primljena, slijedila je godina dana učenja u spikersko-novinarskoj školi Televizije Zagreb.

Predavali su im sveučilišni profesori, dok su im mentori bili stariji kolege s radija i televizije. Ta joj je škola, spomenut će, bila dragocjena za njen životni poziv.

Jedan od prvih savjeta koje je dobila bio je da govor mora biti razgovjetan i jasan, i da nikad ne smije zaboraviti kako je tu (na RTZ-u) zbog slušatelja i gledatelja, a ne zbog sebe.

– Tada još nisam znala hoće li to postati moj životni put, no to se ipak dogodilo. Moji počeci vezani su uz Školsku televiziju gdje sam povezala svoj studij s novim poslom. Radila sam emisije iz matematike i fizike koje sam uređivala i vodila i koje su bile moj autorski projekt.

Bili su to sretni dani. Imala sam zahvalnu publiku – djecu. Tehnologija je tada bila u počecima i nezgrapne su tehničke mogućnosti budile u nama kreativnost.

Televizija je bila mlad medij, mi smo, po godinama, bili mali, ali po entuzijazmu itekako veliki. Radili smo nešto novo, zanimljivo i sudjelovali smo u otkrivanju novih mogućnosti tog medija.

Emitiranje u boji

Televizija je tada bila čarolija, a mi smo bili dio te čarolije, s ponosom ističe naša sugovornica koja se uvijek rado prisjeća dječice s početka njene karijere koja bi trčala za njom kada bi, iz svog podstanarskog stana, odlazila na posao.

– Htjela su provjeriti je li to ona prava teta s ekrana. Davali smo autograme i dobivali hrpe pisama s molbom za fotografije. U to vrijeme početaka televizije bilo je lijepo biti popularan. Davno i potpuno drugo, danas teško zamislivo, doba.

Sedamdesetih godina započeli su pokusi s emitiranjem u boji, a 29. studenoga 1975. povijesni je datum za televiziju u Hrvatskoj. Spinčić Prelog tada je radila u prvom središnjem Dnevniku Televizije Zagreb koji je išao u boji.

– Za kolor je u studiju bilo potrebno više rasvjete nego inače. Sjećam se da smo pri završetku izgledali kao da smo bili u sauni. Tada nije bilo hladne rasvjete, a ventilacija nije bila dovoljna.

Gotovo da nije bilo neke televizijske vrste u kojoj se Spinčić Prelog nije okušala. Radili su, kazuje, sve, i bili su na ekranu svakodnevno – od »dobro jutro« do »laku noć«. Svojevrsni domaćini i ikone televizije.

Bila je voditeljica dnevnih informativnih emisija Vijesti, Kronika, Jučer, danas, sutra, Dnevnik, emisije o televiziji Kritična točka, potom Dobar dan, Nedjeljno predvečerje, vodila je priredbe, sinkronizirala dokumentarne emisije, na Radio-Zagrebu vodila emisije kao što su Porodični semafor, Radio-Jadran i mnoge druge.

Dugi razgovori, kratka viđanja

»Zlatnu generaciju«, pored naše sugovornice, činile su i čine Helga Vlahović, Ksenija Urličić, Jasmina Nikić i Željka Fattorini.

– Našle smo se mlade na televiziji i mogu reći kako smo, kao i cijela ta generacija, rasle zajedno s njom. Počele smo kad je televizija bila eksperimentalna, crno-bijela, analogna, zatim u boji, pa sve do današnje digitalne.

Osim poslovnih, dijelile smo sva životna uzbuđenja i bile jedna uz drugu uvijek kada je trebalo. Tako je sve do danas. I dalje se redovito nalazimo. Helga nas je, na našu veliku žalost, napustila i jedva smo to prebrodile. Neizmjerno nam nedostaje, ali i dalje je s nama.

Sada nam je teško jer se ne možemo družiti na našim zajedničkim večerama koje nam doista mnogo znače. Eto, pandemija je, kao i sve, i to promijenila. Ostali su dugi telefonski razgovori i kratka viđanja na otvorenom, kazuje s tugom, ali i nadom u bolje sutra, Spinčić Prelog.