Zapravo sam počela s glazbenim spotovima. Kako stvarno volim muziku – baš je volim i uz nju volim raditi i uvijek mora negdje biti – glazbeni spotovi su ono meni najljepše što mogu raditi. To je spoj muzike i mode. Tu sam bila pionir – veli Nataša Svekler / Foto Davor KOVAČEVIĆ
Čudno se nešto dogodi kad ljudi dođu u garderobu. Kad se tu skinu, oni kao da su se ogoljeli u svim segmentima i svašta tad iz njih izađe van, stvari koje možda nikada nikom ne bi rekli. Naravno, sve to ostaje u ova četiri zida. To su pravila profesije da ništa van ne izlazi, ali moraš biti veliki psiholog da bi našao zajednički jezik s toliko različitih ljudi i da budemo i oni i ja zadovoljni
Vrag bi ga znao zašto, ali tako je: sve do nekidan nije bilo hrabrosti krenuti na Hrvatsku radioteleviziju pa uhvatiti pod ruku Natašu Svekler da nam odškrine vrata prave pravcate Ali Babine pećine.
Hrabrosti je falilo, jer čovjek ima naviku da se plaši i kad treba i kad ne treba. A nije trebalo, jer Nataša Svekler ugodno je biće koliko je i čarobnjak dok odijeva dojedno znano i neznano lice na HRT-u.
Njenom kostimografskom i stilističkom daru poklonio se i veliki BBC, za ono što je uradila u showu Zvijezde pjevaju. Da je samo to, veliko je. No, ima tu svega. Za početak ima činjenica da ta pećina Ali Babina u kojoj je ‘krpica’ mali milijun, uopće nije kvadratima velika. A unutra svega: haljina, sakoa, šešira, kapa, cipela, šalova, šljokica…..
– Evo Gopčev cilindar – kazuje nam Svekler dok ga za potrebe snimanja stavlja na glavu.
Nama, međutim, u oči upade posve raritetna sprava, kazetofon, onaj ‘dvoglavi’ da se s kazete na kazetu snimati može, recimo kompilacija dragom čeljadetu.
– Kazetofon je sa mnom od mog prvog dana na HRT-u. Bez njega nigdje. Obožavam glazbu, mora nešto svirati. On putuje sa mnom gdje god radim – priča Svekler.
Tri praščića
Na HRT je došla daleke 1988. godine. Stalan posao dobila je 1996. godine. A u kazetofonu iznenađenje i za nju: kazeta »Hrvatski dječji festival Zagreb 96«.
– Ajme! Nisam ni znala da je unutra! Tad mi je stariji sin imao četiri godine, pa smo to slušali – smije se Svekler.
U sobi(ci) za koju je laiku teško vjerovati da iz nje izlaze sve te kreacije u kojima zvijezde pjevaju i plešu, mentori showa The Voice ocjenjuju kandidate, Tarik Filipović vodi kvizove, Daniela Trbović ugošćava goste, a voditelji Dnevnika vode Dnevnik, kojekakvih je sitnica koji život i rad čine lakšim. Recimo tri praščića na kompjutoru, ili važna šalica za kavu. A tu je i jedna kvačica za vješanje rublja, štipaljka.
– Jednom sam s posla došla doma loše volje i sin mi je rekao: Spremi tu kvačicu u torbu i ako te netko gnjavi ti mu je stavi na nos! – prisjeća se Svekler.
Pa je evo nosi ona sa sobom godinama već. U džepovima. Kojih na njenoj odjeći uvijek mora biti puno. Jer kostimografu na HRT-u valja imati ‘ured za van’. Nikad ne znaš kad će biti potrebna neka intervencija. Gopčev cilindar lagano nas je usmjerio k aktualnom Voiceu.
Nataša Svekler / Snimi Davor KOVAČEVIĆ
– Mislim da sam, od svih showova The Voice na svijetu, jedina koja radi styling svih mentora, voditelja i svih kandidata. Vani ima svaki mentor svog stilista, voditelji svog, a kandidati tim. Ja sve to sama radim, a uz to još jedno šest, sedam emisija – veli nam Svekler.
Eto nas u startu na terenu velikih brojki, jer ako su četiri mentora, pa dva voditelja, mali milijun natjecatelja… Dobro, ispravlja Svekler, krenulo se s 80 kandidata koji na početku dođu u svojim odjevnim kombinacijama, a na njoj je da ih savjetuje u kojoj bi bilo najbolje da se prezentiraju.
– Nakon toga ide 40 kandidata, od kojih sam 99 posto njih obukla, pa njih 24, pa 16 i tako, a ja sam zadužena za njihov izgled – pojašnjava Svekler.
Muzika i moda
E sad, ako je na javnom servisu od 1988. godine i ako su brojevi ovako veliki, nije uopće pretjerivanje kazati da je valjda pola metropole, ako ne i šire, Svekler odjenula za potrebe snimanja!
Smije se na to, kaže moglo bi se reći, tim više što je onomad radila i neke poslove izvana televizijskog okvira, koji se, ističe, nikako ne kose s televizijskim kodeksom.
– Zapravo sam počela s glazbenim spotovima. Kako stvarno volim muziku – baš je volim i uz nju volim raditi i uvijek mora negdje biti – glazbeni spotovi su ono meni najljepše što mogu raditi. To je spoj muzike i mode. Tu sam bila pionir – veli Svekler.
Doba je to kad je Radislav Jovanov Gonzo krenuo u produkciju spotova, doba od Psihomodo popa, Dina Dvornika, Belana…
– Najdraža dva glazbena spota su mi »Điha, điha« od Dina Dvornika i »U garaži« od Psihomodo popa. Na njih sam dan danas ponosna – priznaje.
Doduše, njena životan želja je bila kazališna kostimografija. I fakultet Tekstilno tehnološki je upisala s namjerom da radi u kazalištu.
– Međutim, nekako sam shvatila da je to možda presporo za moj temperament. Volim da stvari idu ubrzano. Radila sam i na filmu, na serijama, ali se najbolje osjećam u tom zabavnom dijelu, jer uđem u studio, a tamo muzika i moda – priča Svekler.
Ma, ima još. Ima, kako kaže, činjenica da joj je jedan od najljepših perioda u životu bio kada je Nada Mirković rebrendirala časopis Mila u modni magazin. U tom poslu je, priznaje, beskrajno uživala i da može birati i reći što bi najviše voljela raditi bili bi to modni editoriali. E da, blažena vremena od jakog tiska. Danas je, slaže se i Svekler, sve na internetu pa tamo prati sve što je zanima. Samo, na internetu je svega, pa se čini pametno pitati kako uspije odvojiti žito od kukolja, ono vrijedno gledanja od bezvrijednog.
– Samoj sebi laskam da imam neki klik koji može prepoznati i odvojiti dobro od lošeg. Influnecere nikad nisam doživjela jer znam da su plaćeni da odjenu odjeću koju odjenu i samim tim to za mene gubi bilo kakav smisao. Pratim zato objave pravih dizajnera – pojašnjava Svekler.
Jasno je, dakle, kako Svekler nije pobornica svekolike uniformiranosti kojoj je hrvatski puk sklon.
– Već dugo govorim kako ne razumijem potrebu da svi izgledaju isto danas kada je sve dostupno, pogotovo internetom, i kad smo svi jedno globalno selo. Zašto ne izgraditi svoj stil kad je sve dostupno, pogotovo oni koji su platežno sposobni!? Nije mi jasno jesmo li tako nesigurni jer još nismo izašli iz tranzicije pa se moramo potvrditi skupocjenom torbom!? Moda treba biti veselje i zabava. To ne treba biti ozbiljan pristup ničemu. To je igra. Zato ne razumijem zašto svi nose iste torbe, iste cipele, te tzv. torba sezone, ‘it’ cipele… – kaže Svekler.
Čuda na ekranu
A kad je tako onda bi i javna televizija trebala biti ta koja nas podučava tome što moda jest.
– Televizija nije modna pista. U emisijama koje radim imam žive ljude, ne manekene. Ti živi ljudi imaju svoje karakteristike i uvijek odjeću pokušavam prilagoditi njihovom karakteru. Od tud krećem, pazeći, naravno, i na budžet koji imam. Snalazim se na razne načine da to izgleda malo drugačije. Mislim da je osnova svega to da javna televizija ne smije podilaziti niskim strastima i ukusima već obrazovati ljude na jednu drugu estetiku. Pokušavam pokazati da nije bitan budžet da bi netko dobro izgledao, da se može i s high street brendom napraviti čuda na ekranu – ističe Svekler.
Budžet. Shvaćaju li nadređeni koliko novca i slobode treba glavnoj kostimografkinji i koliko je vizualno važno? Koliko je, primjerice, bilo važno što su za sučeljavanje odjenuli predsjednički kandidati s obzirom da i odijelo čini čovjeka.
– Odijelo čini čovjeka utoliko što čovjek čovjeka najprije pogleda, prije nego ga čuje. Svatko odjećom nešto poručuje, ili ‘nije mi stalo uopće’, ili ‘previše se trudim’, ili ‘imam sve skupo na sebi, ja sam uspješan’. Zato mislim da je odjeća ipak bitna. Kod predsjedničkih kandidata presudna. Tu neke stvari upadaju u oko. Primjerice, kravata Ante Đapića je bila tako fantastičan prikaz prošlog stoljeća i vremena da je sasvim odvukla pažnju od onog što je govorio. Političari bi morali biti odjeveni tako da ništa na njima ne privlači pažnju, a opet da su oku ugodni. Na taj način je onda bitan njihov program, ono što govore – uči Svakler.
Onaj tko se bavi modom, tko je kostimograf i stilist, očito mora dobrano gaziti i po terenu psihologije. Ljudi su jednostavno komplicirana bića.
– Čudno se nešto dogodi kad ljudi dođu u garderobu. Kad se tu skinu oni kao da su se ogoljeli u svim segmentima i svašta tad iz njih izađe van, stvari koje možda nikada nikom ne bi rekli.
Naravno, sve to ostaje u ova četiri zida. To su pravila profesije da ništa van ne izlazi, ali moraš biti veliki psiholog da bi našao zajednički jezik se toliko različitih ljudi i da budemo i oni i ja zadovoljni. Tu je psihologija jedno 70 posto posla – kazuje Svekler.
Studij pod »stare dane«
Nije, doduše, Svekler jedina kostimografkinja na HRT-u, ima ih sedam, ali je zato ove godine radila jedno 90 posto programa. Cesarice, Dora, Zvijezde pjevaju, The Voice…
– Uz to stalno radim Potjeru, Milijunaša, brinem se za Danielu Trbović godinama, pa Morana Kasapović u Pulsu, Špica, Riva, Korzo…. Uz to smo imali i ogromni projekt Novogodišnje A strane, Božićne A strane. Izbrojili smo da smo na Novogodišnjoj A strani obukli jedno 70 kostima. I naravno The Voice – pobrojila nam je Svekler.
Uf! Impresivno je to i, kako bi to rekli Dalmatinci, ‘ko to more platit’!?
– Platit’ ne može nitko, jer ja svoj posao volim, naprosto ga volim. Otkada znam za sebe htjela sam se baviti odjećom, nikada nisam oko toga imala dilemu – priznaje Svekler.
A nisu joj roditelji zbog toga bili sretni, drugačije su zamišljali njen put. No, ona je na koncu ipak upisala i Tekstilno tehnološki fakultet, smjer dizajn odjeće jer kostimografije tad još nije bilo.
Diplomirala je, pa pokušala upisati kostimografiju 1988. u Beogradu. Nije prošla, i bila je to danas će reći, sreća, s obzirom da je taman bilo pred rat.
– I onda je, zahvaljujući najdivnijoj profesorici na svijetu Nini Režek Wilson, konačno osnovan odjel kostimografije pa sam ga upisala i sa svojih 45 opet studirala – smije se Svekler.
I to studiranje ‘po stare dane’ bilo joj je neopisivo zadovoljstvo!
– Mene je to pomladilo. Neponovljivo je iskustvo činjenica da studiraš samo zbog svog vlastitog veselja – ističe Svakler, ona koja ima i magisterij kostimografije.
A onu ključnu rečenicu koja joj se za vazda usjekla u pamet, čule je ona u srednjoškolsko doba u Centru za kulturu, na predavanju novinarke Majde Tafra.
– Rekla je: Djeco, nemojte se povoditi novcima i zaradom, nemojte da vam izbor zanimanja određuje to koliko možete zaraditi. Osnova je da radite ono što volite, jer ćete u svom životu više vremena provesti na poslu nego li doma. I jedino je bitno da radite ono što volite. Moj tata je plakao kada sam se upisala na TTF, jer je silom htio da budem pedijatar, a ne neka šnajderica, haha.
Ali, ja ovaj posao naprosto volim – priznaje Svekler.
Ljubav prema tkanini
Voli posao i voli raditi s mladim ljudima, sa svojom »djecom«.
– The Voice, kandidati, pa oni mene oni čine sretnom. Dođu puni nade i ako im mogu pomoći ja sam sretna. Kad im vidim smiješak na licu, ja sam zadovoljna. Od jednog od kandidata dobila sam poruku nakon koje sam plakala dva sata. Ta poruke je nešto najljepše to sama u životu dobila, taj način na koji mi se zahvalio na trudu. A taj trud je u opisu mog radnog mjesta i ništa za njega nisam napravila što ne bi za bilo kog drugog – veli nam Svekler.
U poruci među ostalim piše: Hvala o srca što si tako divna, topla i čista osoba. Hvala što me razumiješ. Hvala na brutalnom outfitu. Hvala što mi direktno kažeš kad nešto ne štima i sugeriraš nešto bolje. Znam da još u ovom fazama nisi morala toliko brinuti o stylingu, ali svejedno si dala sve od sebe. Ne samo da si se naradila fizički, nego sam osjetio da s srcem dala sve! Isto je, na neki način, učinio onomad i BBC proglasivši kostime u našoj inačici njihova showa Ples sa zvijezdama najboljima. Vidjelo se i na tim kostimima da uživa. Kazivala je odjeća s kojim veseljem pristupa poslu. Priča se kako tu odjeću dok je bira ona bukvalno mazi, gladi. Toliko je ljubavi prema tkanini i prema ljudima što ih odijeva. S druge, pak, strane, podstanarka je sa svojih 54 godine, vozi auto koji čudom nekim prolazi tehnički pregleda i, kako kaže, ne posjeduje ništa nego svoje dvoje djece. Ne čini se to pošteno, kažemo joj, raditi vrhunski posao a ne biti adekvatno nagrađen, ma koliko istina bila da živimo u zemlji u kojoj je izvrsnost na maloj cijeni.
– Svaku emisiju koju dobijem radim kao da sam plaćena u Hollywoodu, uvijek dam svoj maksimum. To mi je ponajveća, jedina zadovoljština – skromno će Svekler.
Umjesto komentara našeg spomena nagrađivanja i nenagrađivanja priznaje da je bila na prosvjedu prosvjetara i da se čudila tomu što se njoj zbog toga neki bliski ljudi čude.
– Kao da smo ušli u neko beznađe u kojem je bolje da je drugom gore, samo da nam je bolje nego njemu. Ja na takav način ne funkcioniram – kaže Svekler.
Savršena suradnja
Ako pitate Danielu Trbović kako sve to funkcionira, ona će vam reći da toliko u Svekler ima povjerenja da bi i vreću za smeće obukla kad bi joj Nataša rekla da tako treba.
– Daniela je specifičan slučaj. Ona čak ne želi sa mnom otići ni do dućana, nego joj izaberem i odnesem. A kad donesem ne želi ni probat’, haha. Suradnja između nas dvije naprosto je savršena. I istina je, ta količina povjerenja stvarno je tolika da bi i u vreći za smeće izašla van da joj je ja dam – smije se Svekler.
Pričamo s njom i tome koliko se estetika na televiziji promijenila kroz godine. Ona na to veli kako joj je žao što je tek počinjala karijeru u doba čuvene Sedme noći, Ksenije Urlićić i velikih ulaganja u zabavni programa. U međuvremenu dogodilo nam se svakojakih formata, ali se čini sve češće da je kostimografija ona na kojoj se, možda, ponajviše štedi.
– Stalno gorim, a mislim da se to malo zametnulo, da smo mi vizualni medij! Primjerice, Morana Kasapović mi puno puta rekla: Nikad mi nitko nije rekao da mi je dobra emisija, ali me jesu rekli da sam jako zgodna i pitali tko me odijeva – priča Svekler.
Odjeća je bez sumnje važna u segmentu cjelokupne produkcije, ali slaže se Svekler da se to prečesto zaboravlja i na filmovima, u serijama. Veli, sve su češći plakati kazališnih predstava na kojima se kostimograf ne spominje, kritika u kojima se o kostimima ne piše, a kostim, tvrdi, glumcu znači sve.
– Glumac ulaskom u kostim ulazi i u ulogu. Kostim je jako bitan, ali ima dojam da se često sve svede na to da na sceni nemamo golog glumca – ističe Svekler.
Nije odijelo samo odijelo, veli nam Svekler. Pazi zato ona i na detalje, voli da su ispod dobrog odijela i dobre čarape, da je tu dobar remen. Sitnice su one koje čine dobar styling.
– Nikada nisam odijevala ljude u ono što vidim na lutki u izlogu. Uvijek treba pomiješati malo jednog, malo drugog. Kao u mladenke: malo starog, malo novog, malog plavog, haha. I to čini stil. Recimo Massimo, mentor, njemu sam nabacila neke čarapice koje se vide i koje su drugačije. To su sitnice koje rade styling – uči Svekler.
Dino Dvornik je onaj za kojim sam isplakala suza i suza i ne mogu ga prežaliti. Kad smo radili spot »Điha, Điha« Gonzo je zamislio da Dina domoroci kuhaju u ogromnom kazanu. Mala Ella Dvornik je bila na snimanju, možda je imala tri godine, i kad smo stavili Dina u taj kazan, ona je počela ridati u strahu da će joj skuhati tatu. Nakon toliko godina meni Ella Dvornik dolazi u Zvijezde pjevaju i kaže: Još dandanas se sjećam kako ste mi htjeli skuhat’ tatu! Dino, Gobac… Ljudi koji stoje iza svoje profesije najčešće poštuju i tuđu i s takvima nije nikakav problem raditi. Što veći profesionalac u svom poslu, to je s njim lakše raditi – kaže Svekler.
Demonstracija sile
A što nam je odjenuti za ove blagdane, za doček Nove?
– Ma za doček uvijek neke šljokice bilo koje vrste, makar i šljokičasta kapica na glavi – rezolutno će Svakler.
Veselo. Veselja je i u projektu kojeg bi Svekler žarko željela raditi.
– Eurosong! Veliki sam fan Eurosonga. Imala sam tu sreću i čast da me povedu na Eurosong u Istanbul kad nas je predstavljao Ivan Mikulić. Voljela bih opet otići, raditi kompletan Eurosong. Uf! Ja to toliko volim. To je vrhunac TV zabave, demonstracija sile zabavne industrije, europske produkcije. To je produkcija u kojoj bih voljela sudjelovati svake godine – priznaje Svekler.
Toliko je fan da i presluša sve pjesme, finale gleda s društvom, kladi se koja će pjesma pobijediti makar uredno gubi.
– A na Eurosongu u Izraelu ne zna se koji je od voditelja bio ljepše odjeven. To je bio vrh i to je ono za što umišljam da bi i ja tako napravila da sam u mogućnosti. Čisto i decentno. Svijet je otišao naprijed s jednostavnošću, a mi još uvijek vučemo neke tranzicijske, prenapadne staylinge – smatra Svekler.
Reklo bi se, valja nam pročistiti stil koliko i živote cijele. A kad je tako onda je i očekivano da na pitanje koji komad ‘odjeća’ bi nam valjalo vratiti iz prošlosti i opet nositi naokolo, Svekler odgovora: Poštovanje. Ono je trenutno najugroženije.
– Znači štofane hlače, prsluk krojen po mjeri i cilindar a la Gobac!? Ne bi bilo loše, ma kako ću ja u to ući s ovakvom malo jačom figurom – pita novinar.
– Ne postaji kriva figura! Postoji samo odgovarajući konfekcijski broj. Nikada nisam nikom rekla da nešto s figurom ne odgovara. Postoji samo točan konfekcijski broj i odjevni predmet koji naglasi prednosti – ističe Svekler.
I hvala joj na tome! Jer, kad to kaže čuvarica Alibabine pećine na HRT-u, čarobnica dobra stila, ne da je lakše nego je divota!
