Novinarka, televizijska voditeljica, autorica putopisa, sociologinja, PR stručnjakinja, blogerica i event menadžerica samo su neka od zanimanja zapisana u radnoj knjižici svestrane i simpatične Nevene Rendeli.

Kako je plivati u poduzetničkim vodama, na koji način usklađuje majčinstvo s poslom te kako je doživjela oba zagrebačka potresa, otkriva nam ovom prilikom.

Sreća u nesreći

Zagreb su lani, pored pandemije koja je pokosila svijet, pogodila dva snažna potresa. Stoga, prije svega – kako ste?

– Hvala na pitanju. Već me zapravo dugo nitko nije pitao kako sam, odnosno nije me pitao s očekivanjem iskrenog odgovora pa evo prilike da otvorim dušu. Dobro sam, s obzirom na prilike, ali sam i zabrinuta.

Živimo u centru Zagreba i posljedice potresa još osjećamo. No nije više toliko riječ o strahu od stalnih podrhtavanja jer na to smo nekako navikli, već je sad prisutniji bijes, kao i nemoć, koji me obuzimaju jer ne vidim da se išta čini po pitanju sigurnosti i obnove.

Onaj prvi trenutak svi smo priskočili u pomoć Baniji jer je tamo pomoć stvarno bila potrebna i bit će potrebna još dugo, ali me ljuti što se i jedanaest mjeseci nakon zagrebačkog potresa još uvijek ništa nije pomaklo s mjesta.

Dapače, hodati ulicama centra je opasno po život, neki ljudi nemaju struje ni plina, neki ne znaju kad će se i hoće li se ikad vratiti u svoje domove. Kao Pale sam na svijetu osjećam se posljednjih mjeseci u gradu duhova jer je iz centra otišlo 20 tisuća ljudi. A to više nitko ne spominje.

Može se slobodno kazati kako ste jedno od naših najsvestranijih TV lica. Što vas, u profesionalnom smislu, od te raznobojne palete koju, između ostalog, čine voditeljski posao, novinarstvo, pisanje, organizacija evenata, PR… čini sretnom i kako uopće stignete sve uskladiti s obiteljskim životom?

– Zapravo najviše uživam kad svaki dan imam priliku raditi nešto drugo. Sve ovo što ste nabrojili zapravo je dio istog posla. U posljednje sam vrijeme najmanje voditeljica, iako se trudim održati i taj segment posla putem Miss7 livea u kojem od doma razgovaram s poznatim gostima koji su isto doma.

Svašta smo naučili da je moguće u novom normalnom. Paralelno imam svoju tvrtku koja se bavi PR-om i kreiranjem sadržaja, a svaki tjedan pišem i blog, odnosno kolumnu za Miss7.

Kad znam da imam mnogo obaveza, značajnije sam i organiziranija te se trudim završiti s poslom do 16 sati i onda se posve posvetiti svojim curicama.

To ponekad izgleda ovako – između sastanaka kupujem kostime za maškare i onda jurim na drugi sastanak s Frozen haljinama pa tek onda po djecu u vrtić. Često se smijem sama sebi kad pomislim što skrivam u vrećicama ispod stola.

Otkaz ste na HRT-u dali u ožujku prošle godine, pred sam početak pandemije. Može se reći kako rijetko tko u Hrvatskoj ima sreću, privilegij ili hrabrost dati otkaz i otići od sigurnih prihoda. Što vas je na to ponukalo i kako je biti sam svoj gazda?

– Istina, nije lako dati otkaz, pogotovo ne u ova nesigurna vremena i pogotovo ne sa sigurnog posla kao što je onaj na Hrvatskoj televiziji.

Moja sreća u nesreći bila je što sam otkaz dala prije pandemije, kad još nitko nije slutio što nas čeka, a ja sam imala velike planove za budućnost. Realnost me ubrzo, kao i sve ostale, lupila u lice.

Najdraži projekti

Nisam tip osobe koji će besposleno sjediti doma i čekati plaću koja stiže, radila ili ne radila. Kad se upustite u privatan biznis, onda više nema sigurne mreže, jednostavno skočite i nemate pojma što će vas dočekati.

Ja sam se ipak, unatoč zahtjevnoj 2020., dočekala na noge i vrlo uspješno privela tu tešku godinu kraju. Najbolja stvar u svemu tome je taj osjećaj olakšanja nakon otkaza na mjestu na kojem sam dugo bila nezadovoljna i iskreno govoreći – unatoč svim poteškoćama, niti jednom nisam požalila.

Imate dvije diplome. Kakva je Nevena Rendeli bila studentica – štreberica ili kampanjac? U kakvom vam je sjećanju ostalo studentsko doba bez Instagrama i Facebooka?

– Zapravo sam istovremeno studirala sociologiju na Filozofskom i novinarstvo na Političkim znanostima. Paralelno sam i diplomirala, potom se i zaposlila. Očito je – bila sam štreberica. Šalim se, doba studiranja mi je bilo najluđe doba u životu.

Malo predavanja, puno čitanja zanimljivih knjiga, švercanja na ispitima jer sam uvijek o nečemu imala mišljenje i period ludih tuluma. Ne samo da smo se dobro zabavljali bez Facebooka i Instagrama, nego smo jedva posjedovali mobitele. Nemam pojma kako smo se uopće nalazili, valjda si morao poštovati dogovore da bi se s nekim našao.

Koje biste projekte na HRT-u istaknuli kao najdraže te s kime vam je bilo najljepše raditi?

– Bilo je jako puno dobrih projekata na kojima sam radila – od »Boja turizma« i svih tih mozaičnih ljetnih emisija poput »Malog mista«, »30 u hladu« i tako dalje.

Drago mi je da sam i sudjelovala kao urednica na projektu »8. kat« s Danielom Trbović koji je »rasturao« u to vrijeme.

Kasnije sam pokrenula i svoj nedjeljni mozaični show »#volimnedjelju« koji je stvarno imao dobar potencijal, no ostala sam trudna s blizankama i tako je ispalo, više se nikad nisam vratila na ekran Hrvatske televizije.

No, možda mi je najveći gušt što sam uspjela snimiti dokumentarni film »Ironwoman« o životu rekreativne triatlonke Đurđice Orepić.

Poznata ste putoholičarka. U 2011. izdali ste i knjigu »Vodič jedne plavuše: Putujte s Nevenom Rendeli kroz Hrvatsku«. Vuča kofera po zračnoj luci jedna je od stvari koju nam je aktualna pandemija oduzela. Kako se nosite s tim?

– O, da, putovanja mi jako nedostaju. Jedva čekam spakirati kofere i negdje otići. Iskreno, ne znam kad će to biti, nisam optimistična. Na svu sreću, možemo putovati po Hrvatskoj pa koristim svaku priliku da se uputimo na neko novo odredište.

Mali noćni mir

Najdraže mjesto u Lijepoj Našoj i pripremate li možda neku novu knjigu?

– Teško mi je odabrati najdraže mjesto, ali ono je sigurno negdje pored mora. Trenutno ne pripremam novu knjigu jer doista nemam vremena, ali trudim se čitati tuđe knjige. Trenutno sam na romanu »Djevojka, žena, drugo«, a i moje curice obožavaju priče tako da – tko zna, možda napišem slikovnicu ubrzo.

Kada ste već spomenuli svoje curice, vaša je obitelj brojčano daleko iznad hrvatskog prosjeka. Nađete li vremena za sebe te u čemu uživate daleko od kamere?

– Često se zezamo kako smo mi dali svoj obol hrvatskoj demografiji. Pogotovo moj suprug, koji sve zajedno ima petero djece. Osim čitanja, pogledala sam valjda sve serije na Netflixu i HBO-u.

Uživam u miru nakon 21 sat kada uspavam djevojčice i nakon pola sata zaspim na kauču. Uživam u njihovoj sreći kada ih pokupim u vrtiću i u bezbroj ostalih mali stvari koje sa sobom nose velike radosti.

Nedavna svjedočanstva mladih glumica u susjednoj su Srbiji potaknula lavinu reakcija, i ne samo tamo, već u cijeloj regiji. Kako se osjećate po tom pitanju?

– Nažalost, ne vidim da idu, vidim samo kako su žene postale hrabrije i javno istupaju. Prestrašno je što se događa oko nas na svim razinama i na koji način osobe koje su na pozicijama moći iskorištavaju svoju ulogu.

Mene osobno najviše pogađa situacija na HRT-u i skidam kapu hrabrim novinarkama koje su prokazale modus operandi tamošnjeg napredovanja i dobivanja statusa. Stvarno bih voljela da sve to nije uzalud i nadam se kako će društvo konačno osuditi zlostavljače na svim pozicijama.

Novi hobi

Kako ste iskoristili vrijeme pandemije?

– Teško, ali trudila sam se provoditi vrijeme što više u prirodi pa sam, uz trčanje, našla novi hobi – planinarenje.

Koji biste savjet dali mlađim kolegama?

– Postoji život i izvan televizije. Ali stvarno, kad ste dugo u medijima ili na ekranu i kad dopustite da vam televizija pojede život, najvažnija spoznaja je ta da to nije stvarnost, odnosno kako je život negdje drugdje, a da je ovo samo šarena i nerealna slika. Eto, to je najbolji savjet koji mogu dati.

Vaš je suprug Mak Vejzović, filmaš. Slažete li se s onom narodnom kako je služba služba, a družba – družba? Ili je teško napraviti distinkciju?

– Mi smo se ustvari i zaljubili na snimanju zajedničkog filma, tako da ja nisam osoba za davanje savjeta kako odvojiti privatno od poslovnog. Danas također u velikoj mjeri surađujemo na kreiranju sadržaja za moj Instagram profil koji je odavno prestao biti zezancija te postao posao.

Nekoliko smo se puta tijekom razgovora dotakli društvenih mreža. Kako balansirate između tradicionalnih dječjih igara i tehnologije? Mišljenje o TikToku?

– Moram priznati kako je i mene zatekao taj tehnološki napredak. Imam osjećaj da se u posljednjih desetak godina toliko toga promijenilo u digitalnom svijetu, kao nikada prije. Nisam na TikToku i otkrit ću vam tajnu – uopće ga ne razumijem. Nadam se da ću ga shvatiti dok curice ne dobiju svoj prvi mobitel.

Vežu li vas kakve uspomene uz Rijeku i Kvarner?

– Jako volim Rijeku jer me podsjeća na moju prvu veliku ljubav i na mladost. Sjedili smo na Škurinju na zidiću i bilo nam je baš dobro.

U svibnju ćete napuniti četrdesetu. Izgledom sjajno prkosite godinama. Kako se osjećate po tom pitanju?

– Hvala vam. Zapravo se osjećam okej, ispunjeno prije svega. Još se samo nadam da će nam epidemiološke mjere dopustiti proslavu rođendana na proljeće. Obećavam kako će to biti najveći tulum ikad.