Hrvatski SF

‘Moj dida je pao s Marsa’: Dječji film koji će dokazati da je ljubav čudo

Siniša Pavić

Foto: Darko JELINEK

Foto: Darko JELINEK

Djeca su bila uključena u izradu filma, oni su, primjerice, ti koji su Grabarića izabrali da Dodu dade glas. I publici na premijeri film se svidio.  Svidjelo im se to što su ga gledali u punom kinu



Ima nekih važnih stvari u životu čije se definicije ne da nabiflati tek tako, niti ih se može onako ovlaš ubaciti u program kompjutora. Ima definicija i pojmova kojima nas jedino život i dobri ljudi naučiti mogu. Prijatelj!? Što je prijatelj? E, pa, prijatelj/ica je onaj tko ti dođe na rođendan, onaj tko te čeka poslije škole i onaj koji se ne uvaljuje tvojoj simpatiji! Malom, a velikom intergalaktičkom pilotu, robotu zvanom Dodo, trebala je hrabra djevojčica da ga nauči što je prijatelj i što je prijateljstvo.


Prvi hrvatski znanstveno-fantastični film za djecu »Moj dida je pao s Marsa« priča je o ljubavi i prijateljstvu. Zahvaljujući nesavršenim zemljanima riješit će Dodo i problem usamljenosti na svom savršenom planetu, no za saznati kako, valjat će vam u kina od 21. ožujka, onako kako su mali, a veliki filmoljupci proteklih dana hrlili u zagrebačko Kino Europa na 4. KinoKino Festival, festival baš za njih skrojen.


OVE godine festival je otvorio domaći film, a to je, za naše prilike, čudo. Čudo je i sjediti među djecom koja se ne libe duboko uzdahnuti kad treba, nasmijati se kad treba, rastužiti kad je na platnu nešto tužno. Nakon premijere filma što su ga režirali Dražen Žarković i Marina Andree Škop, svi bi se fotografirali s glavnim glumcem. Dodo to dobro podnosi. Nije njemu zvjezdani status stran. Blista s pravom i glavna glumica, 12-godišnja debitantica, sjajna Lana Hranjec.





Dražen Žarković priznaje da je kao mali volio SF, pa mu se, evo, sve više i vraća. Rad na ovom filmu za njega svojevrstan povratak u djetinjstvo. Ponio je i njega, veli, vrtlog kreativnosti i dobre volje ljudstva Dim studija. Kaže kako su producentice Marine Andree Škop i Darije Kulenović Gudan učinile čudo i praktički udvostručile budžet dobiven od HAVC-a našavši šest producenata. Podsjeća on i na činjenicu da postoji čitav univerzum dječjeg filma. Primjera radi, Norveška na godinu snima 25 do 30 filmova, od čega je pet dječjih. Podsjeća Žarković i na to da je svaki naš dječji film opravdao postojanje i dobrim posjetom u kinodvoranama.


– Publika je gladna domaćeg proizvoda na hrvatskom jeziku. Mi jesmo pod tihom okupacijom Hollywooda, od svih dječjih filmova koji se snimaju u Europi malo ih do nas dođe i velika je stvar da imamo ovakav festival da djeca mogu vidjeti nešto što nije holivudski proizvod – smatra Žarković.



Ona u filmu glumi Unu, onu koja robota uči životu dok zajedno, u samo 24 sata, moraju spasiti što Uninu obitelj, što daleki planet. Scenarij po motivima priče »Moj dida je vanzemaljac« Irene Krčelić, napisali su Pavlica Bajsić Brazzoduro i Branko Ružić. Glas je Dodu dao Ozren Grabarić. No, koliko god starijem svatu bila draga atmosferu u kinu Europa posve nalik onoj iz doba kada je kino bilo jedina zabava u gradu, svejedno se nametnulo pitanje; tko normalan, u današnje vrijeme svih mogućih ekrana i ekrančića, ide raditi film za djecu, pa još tako da projekt traje sedam godina i tako da partnere tražiš i nađeš u još šest europskih zemalja!? Film je, naime, nastao u produkciji zagrebačkog Studija Dim s partnerima iz šest europskih zemalja, Hrvatskom radiotelevizijom, luksemburškim Wady Filmsom, norveškim Filmbinom, češkim MasterFilmom i MagicLabom, slovačkom Artilerijom, slovenskim Senca Studiom i bosanskohercegovačkom Fabrikom.


– JEDINO što vrijedi raditi u životu je raditi za djecu. Vrijedi se baviti djecom, vrijedi se zabavljati, vrijedi se igrati i nadam se da će postati puno bolji ljudi nego što smo mi – veli nam na to Marina Andree Škop.


Kako je glavni lik u filmu djevojčica, pa još s robotom, pozvali su autori na testne projekcije dječake od nekih 12 godina.


– I kada smo shvatili da su oni najviše »odlijepili« na film, znali smo da smo dobar posao napravili. To je generacija koja gleda Marvelove super heroje, filmove koje mi ne možemo i nećemo nikada dosegnuti. Nismo se ni trudili parirati Hollywoodu, jer to ne možemo i ne želimo. Angažirali smo veliku količinu umjetnika unutar branše i svima dali istu startnu poziciju; ne možemo se natjecati s Hollywoodom, ali ajmo napraviti nešto autentično – kazuje Andree Škop.



KinoKino festival! Na početku se možda činila ideja o festivalu bitkom koja se teško može dobiti. Jer, ‘ko će na Hollywood jurišati. Na sreću, ispalo je posve drugačije. Priča tako direktorica KinoKina Selma Mehadžić kako su i za redovni repertoar Kina Europa i za program ZFF-a uvijek tražili filmove koji nisu holivudski filmovi za djecu, znajući da ima i drugih vrijednih produkcija.– Shvatili smo da moramo početi tu publiku privlačiti, dovoditi ih u kino da vide da to postoji i da sami odluče da li im se sviđa ili ne – veli Mehadžić. I dogodilo se čudo. Publika kontinuirano raste, ista se djeca svake godine nanovo festivalu vraćaju.– To znači da im je lijepo, da nisu samo gledatelji već su pronašli nešto što ih ispunjava i na nekoj drugog razini – veli Mehadžić. Pronaći se dade svega u bogatom programu. Tako ove godine za Filmske lektire mogu i veliki i mali pogledati klasik »Neki to vole vruće«. Ne treba se čuditi, film je to što ga je Britanski filmski institut stavio na listu filmova koje bi djeca do 14 godina trebala pogledati.


Djeca su tako bila uključena u izradu filma, oni su, primjerice, ti koji su Grabarića izabrali da Dodu dade glas. I publici na premijeri film se svidio. Svidjelo im se to što su ga gledali u punom kinu.


– Mislim da u filmu postoji i poruka kako je užasno bitno da ljudi idu pogledati film baš u kino. Jer, kino je mjesto susreta, susreta s ljudima s kojima se inače ne biste susreli. Dijeljenje iskustva kao što je gledanja filma, ili gledanje predstave, kolektivno iskustvo, adut je koji niti jedna druga umjetnost nema – ne dvoji Grabarić.


ALI, u čemu smo onda pogriješili kad moramo publiku vraćati u kina!? Posljedica je to, slaže se i Grabarić, mnogočega.


– Jedan od razloga je i taj što se za kulturu nismo sustavno brinuli. Manjak je financiranja kulture, manjak uopće svijesti zašto je kultura važna, svijesti da je kultura obrazovanje i da je kultura ekonomija.


To je ono o čemu naše glavešine, ili vladari, nemaju nikakvu svijest. Možda je i logično, pogotovo kad nastupi financijska kriza, da čovjek misli da tu ne leži ništa, da treba spašavati nekakve druge stvari, da su one urgentnije nego kultura. A ja baš mislim da su kultura i obrazovanje jedini spas za razvoj jedne zemlje, za ekonomiju, za sve. Treba vratiti prvo klince u kina, u kazalište, bogatim predstavama, bogatim filmovima. Oni su naša buduća publika – priča Grabarić.


Otvara film i pitanja poput vršnjačkog nasilja, usamljenosti, poštovanja drugih i drugačijih. Ekipa Studija Dim otišla je i korak dalje te okupila veliku skupinu edukatora koji su izradili edukacijski materijal koji ide uz film.


– Mislim da će učitelji imati savršen materijal da mogu odvesti djecu u kino i nakon filma razgovarati. Imati će i tema i materijala na osnovi filma – pojašnjava Andree Škop.


Nego, valja nam djecu činiti boljom nego što smo sami. Kad smo se to mi »stari« pokvarili!?


– Mi smo samo starija generacija. Ovi mlađi moraju »ubrati« ono što mi nismo, da je ljubav ta koja je nepobjedivo čudo – ne dvoji Marina Andree Škop.


I da je prijatelj onaj što te čeka kad izađeš iz škole, dolazi ti na rođendan i ne uvaljuje se tvojoj simpatiji.


– I onaj koji je totalno drugačiji od drugih, a ipak ti je prijatelj – dodaje Andree Škop.


Ako ste od onih koji su ove istine zaboravili, evo prigode da nas vlastita djeca odvedu u kino ne bismo li ih se, dok je još na vrijeme, prisjetili.