Razgovor s redateljicom

Andrea Buča o emisiji “Stani na otoku”: Naša zemlja je raj na Zemlji

Ante Peričić

Reportaža je kraljica novinarskog izričaja, danas podcijenjena, ali veoma zahtjevna forma - Andrea Buča

Reportaža je kraljica novinarskog izričaja, danas podcijenjena, ali veoma zahtjevna forma - Andrea Buča

Od Suska do Palagruže, preko Žirja i Sveca, treća sezona prošarana je dalekim pučinama, nesvakidašnjim prizorima, netaknutom prirodom, motivima i karakternim likovima koji se protežu kroz čitavi serijal. Spektakularne snimke zore i sutona, svjetionici, hridi, skrivene uvale i spilje – i svi ljudi koje je oblikovalo more



 


 


 




Devetnaestog rujna (u ponedjeljak) na Hrvatskoj radioteleviziji počelo je prikazivanje putopisnog serijala »Stani na otoku« redateljice Andreje Buče. Treći je to serijal u nizu te su, poslije Like i Zagorja, na red došli i naši otoci.


S obzirom na to da su prva dva izazvala veliku pažnju, vjerujemo da nas treći isto tako neće razočarati – dapače! Razlog uspjehu tih emisija zasigurno je zanimljiv pristup temama, ali i televizičnost, pamet i talent već spomenute Andreje Buče.


Nakon Like i Zagorja, stigli su i otoci! Što nas očekuje od ponedjeljka?


– Od Suska do Palagruže, preko Žirja i Sveca, treća sezona prošarana je dalekim pučinama, nesvakidašnjim prizorima, netaknutom prirodom, motivima i karakternim likovima koji se protežu kroz čitavi serijal. Spektakularne snimke zore i sutona, svjetionici, hridi, skrivene uvale i spilje – i svi ljudi koje je oblikovalo more.


Ekipa je – najvažnija


Je li vam, s obzirom na to da ste i sami morsko dite, bilo prirodnije otkrivati naše otoke no unutrašnjost?


– Hm, drukčije je… Liku sam poznavala kao reporter, Zagorje je bilo potpuno nepoznato i baš zato ima neku divnu energiju, a more i otoci – tu sam svoja, to razumijem i tomu se divim. Posebna je to ranjivost, emocija, introspekcija.


Je li na »Stani na otoku« radio isti tim kao i na prethodna dva serijala? Koliko je, na tako velikim projektima, važna dobra ekipa?


– Najvažnija! Milan Latković, prije svega prijatelj i pomoć u svakom smislu, bez njega nikad više ništa ne bih snimala, snimao je Liku, ali je ozlijedio nogu i nije mogao snimati Zagorje. Marjan Živić je snimao Zagorje i jedva sam čekala spojiti ih u »Stani na otoku«.Tonci se izmjenjuju, kao i ekipa iz postprodukcije, konstanta je montažerka Ana Štulina, koloristica Iva Blašković i mikser tona Robert Stanić.


Kako je došlo do ideje za »Stani u Lici« i »Stani u Zagorju«?


– Vrludanjem po stranputicama, druženjem s gorštacima i samotnjacima, odlascima na Zavižan po najvećoj zimi… sto Macolinih harmonikaša, najveći znanstvenik 20. st. – Lika je toliko specifična da ju je netko morao prikazati kako spada. Ja sam to napravila na svoj način i mnogima se svidjelo. Onda smo rekli: idemo dalje, nitko ni Zagorje nije prikazao kako doliči i tako – jedna stvar odvede drugoj…


Gdje vam je bilo najljepše?


– Gdje su ljudi dragi, a priroda divna. Obično je to povezano, a takvih je mjesta mnogo…


Zanimljiva anegdota sa snimanja, koju biste mogli podijeliti s nama?


– Sva naša snimanja su anegdote, kad kreneš otvorena srca i puštaš da te priča ili čovjek odvede svojim putem te mimo tvojih planova – to su magije i prave stvari.


Sloboda, neposluh, otpor, tulum!

 


Kako biste opisali svoje odrastanje?


– Sloboda, neposluh, otpor, tulum! Bistra gimnazijalka, koja se nije dala »krstiti«, u koju profesori nisu polagali nimalo nada, dapače, teško su sa mnom izlazili na kraj, jedva sam završila školu jer je sve bilo preće, baš sam bila ‘nedokazana’, haha. Ali iz hrvatskog sam bila odlična! Inspiracija mi je bila jedina i neponovljiva profesorica Kamber. Zar ne bi tako i trebalo biti? Da te profesor svojim strastvenim pristupom usisa u neku materiju?! Takvi trebaju biti svi ili neka rade neki drugi posao. Zamisli, radiš nešto što ne voliš i radiš to cijeli život? Uglavnom, da nije bilo spomenute profesorice Kamber, ja bih danas bila automehaničar. I bila bih odličan automehaničar jer sam odrasla u garaži i zanima me mehanika, ali da je tako ispalo, ne bi bilo dobrih reportaža, ne bi bilo dokumentarnih serijala i zato hvala profi što je njegovala moju ljubav prema književnosti. Htjela sam studirati filozofiju i kroatistiku, baš sam bila taj neki tip s filozofskog, međutim sve je bilo preće od učenja, nisam se pripremala za prijemni i adio Filozofski. Pauzirala sam godinu, putovala, krenula na padobranstvo, mnogo čitala i još više tulumarila. Za sljedeći prijemni sam zagrijala stolicu i upisala novinarstvo.

Inspiracija – ljudi


I Lika, a i otoci, velikom brzinom gube stanovništvo. Snimali ste na obje lokacije, dobro ste ih upoznali. Što biste izdvojili kao posebnost?


– I Liku i otoke na životu održavaju entuzijasti i ljudi koji žive u suživotu s prirodom i ne odustaju kad je teško. To je jako važna komponenta – ne odustati kad je teško. Ostati kad je gorko. Zaploviti u kontru…


Poznato nam je da, osim izvanrednih prirodnih ljepota koje prikazujete u dokumentarnim serijalima na HRT-u, još više volite i ljudske priče. Jeste li Hrvatsku zavoljeli više tijekom snimanja?


– Naša zemlja je raj na Zemlji. To što društvo i strukture od nje rade, što je se siluje na svim razinama, to je golema tuga, i zato se i okrećem ljudima koji inspiriraju, koji su svojim idejama, svojim rukama i upornostima stvorili mikrosvjetove i ne daju se uvući u vrtlog pljačke, meteža i nepoštovanja zakona. U mojim serijalima se zaista iz petnih žila voli domovina, a nikad tu ljubav direktno ne spominjemo. Jer kada voliš – onda ne urlaš, već voliš tiho i pošteno.


Ove godine slavite punoljetnost na našoj nacionalnoj televiziji. Kako je došlo do odluke da upišete novinarstvo i od koga ste najviše naučili?


– Voljela sam književnost, ali sam htjela biti i ratni reporter, hrabro i vjerodostojno donosim istinu svijetu! Bilo je to vrijeme kada se svemu pristupalo strastveno, kada je novinarstvo bilo častan i odvažan poziv. Odgajani na Feral Tribuneu, buntovnici hrabrih uzora, generacijski smo vjerovali da ćemo svojim radom i istupom promijeniti svijet. Početkom je milenija još uvijek bilo novinarskih sloboda, a onda je svijet krenuo unazad – strovaliti smo se u neku radikalnu fazu kontrola, cenzura, a onda i autocenzura, jer »ne pilaj granu na kojoj sjediš«. Možda sam samo skinula ružičaste naočale i shvatila da ne mogu promijeniti svijet ako svijet ne želi promjene. Tamo negdje kada su ugasili Feral, i moji ideali su splasnuli. I dan-danas se osjećam kao izdajnik jer sam okrenula glavu istini, ali počela sam razmišljati o režiji i filmskom jeziku. Putem sam otkrila da me slika zanima više nego ton, režirala sam i promišljala i najmanje novinarske zadatke, reportaže poglavito. Kad je najdraži kolega Matija Vukšić upisao Dokumentarni film na Akademiji, upisala sam i ja. Da nije utabao stazu i gurnuo me svojim putem, nikada ne bih bila redatelj. Baš je imao snažan utjecaj na moj život i neopisivo nedostaje. S njim sam komentirala baš sve, skupa smo istraživali filmografije, išli u kino, planirali smo i radili. Uz Vladimira Gojuna, Matija je prva osoba na koju pomislim kada se prisjećam akademskih dana. Na HRT-u mi je uzor bila stroga, ali pravedna Vesna Karuza Podgorelec. Ta je bila bič Božji, ali me držala kao kap vode na dlanu i od nje sam naučila posao. Vesna je raspirivala moje vatre, a Andrijana Škorput me učila blagosti, lijepom izražavanju te je i dan-danas zovem upomoć kada imam dvojbe oko naracije.


Andrea Buča

Sva naša snimanja su anegdote, kad kreneš otvorena srca i puštaš da te priča ili čovjek odvede svojim putem te mimo tvojih planova – to su magije i prave stvari -Andrea Buča


Kraljica novinarstva


Koji je bio vaš prvi novinarski zadatak, a kojeg se rado sjećate?


– Startala sam u glazbenoj emisiji kolege Ante Batinovića i prvi, prvi novinarski zadatak bio je intervju s bendom Postolar Tripper iz Zadra. Oni, snimatelj Dinko Denona i ja na nekoj njivi u zadarskom zaleđu – bilo je zabavno, poglavito činjenica da je polje dijelom bilo minirano. Smijemo se i danas tome.


Kojeg se novinarskog zadatka rado sjećate?


– Kada sam radila u Informativnom programu sve što se ticalo ranjivih skupina društva bilo je teško. 2016. godine dobila sam nagradu za najbolju TV reportažu u emisiji Labirint »Obrovac jučer, danas, sutra«. Znate onaj osjećaj kada jednostavno znate da radite pravu stvar? E, pa to, od začetka ideje sam znala da će ta reportaža dobiti nagradu. Obrovac je mala Švicarska, a svi su im okrenuli leđa. Ta je reportaža, na jedan nenametljiv način, ispričala istinu o Obrovcu i Obrovčanima.


Smatra li se Andrea Buča novinarkom, redateljicom ili autoricom?


– Reportaža je kraljica novinarskog izričaja, danas podcijenjena, ali veoma zahtjevna forma. Preko nje sam otišla u režiju, a kroz intervjue i rubrike Bučom u glavu izoštrila sam jezik i naučila s ljudima, svim ljudima. Nakon tri dokumentarna serijala, nekoliko dokumentarnih filmova i kratkih formi definitivno sam redatelj, neka gledatelji sami prosude jesam li i autor.


Andrea Buča

Okrećem se ljudima koji inspiriraju, koji su svojim idejama, svojim rukama i upornostima stvorili mikrosvjetove i ne daju se uvući u vrtlog pljačke, meteža i nepoštovanja zakona – Andrea Buča


Ne moguuuu…


Poznato je da imate vitiligo i prihvaćanjem istog pomogli ste mnogim mladim osobama koje se zbog njega osjećaju manje vrijednima.


– Život je mnogo više od vitiliga… ne primjećujem ga. Fleke su tu da podsjete na uzaludne borbe koje treba izbjegavati, na stresove koje treba otpuštati, da se ponekad treba na vrijeme okrenuti i otići, nasmijati se, a ako treba – pokazati srednja. Vještina je to koju učiš dok si živ.


Važna životna lekcija?


– Na jednom davnom snimanju, na kojem je bio i Stipe Božić, trebala sam se popeti jednu stijenu i ne upasti u more. Držim se tako sa sve četiri o vapnenac i ne mogu ni naprijed ni nazad. U tom mi je trenutku bilo neopisivo teško i viknula sam, kao malo dijete: »Ne moguuuuuuuuu!«. I čuješ s broda Stipe odgovara: »Da sam ja vikao ‘ne mogu’, nikada se ne bih popeo na Everest«. Sjetim ga se baš svaki dan i ponavljam to kada god netko zavapi »Ne moguuuu…«.


Tri najdraža dokumentarca, kao preporuka? Vaši se, naravno, ne računaju.


– To je najteže pitanje i nije nimalo fer!!! Ali, ovako, napamet: »Hearts of Darkness«, »Man on wire«, »Grizzly Man«, »Religulous«, »Honeyland«, »Žurnal o omladini na selu zimi« i svi filmovi Krste Papića.