Oda životu

Životna ispovijest Vladimira Cibocija, Riječanina i građanina svijeta: ‘Kako sam odbio ponudu Micka Jaggera da mu budem menadžer’

Edi Prodan

Kad na Haitiju sebe prodaješ za 25 dolara, a ja, Mick Jagger sebe u SAD-u za 17,5 - ti si super sposobna osoba, prepričava Ciboci anegdotu s frontmenom Rolling Stonesa kojeg je upoznao sedamdesetih u Los Angelesu



Film. Kako drugačije nazvati životni put Riječanina, građanina svijeta, Vladimira Cibocija koji je početkom tjedna napunio 73 godine, kad je to jedna od najiskrenijih oda životu kakve je slavila rock kultura šezdesetih. Ili još prije nje Jack Kerouac u svom savršenom romanu »Na cesti«. Život kakav su mnogi priželjkivali, ali su se jako rijetki, osim u nekoliko mladenačkih, formativnih godina, na njega odlučivali. Od onih koji su to i učinili, malo ih je zdravih, mladolikih i apsolutno fit i u osmom desetljeću života. Malo ih je naprosto i živih ako nisu Keith Richards.


Ciboci nije tek osoba zanimljive, rijetko zanimljive životne priče, on je – rock’n’roll sam. Ili, kako zna reći: da opišem svoj život? Hm… možda najbolje ovako: Moj vam je život zapravo bio veliki godišnji odmor!


– Vrlo sam mlad krenuo svirati. U Kristalima. Jedva da sam bio punoljetan. Rock zvuk je tih godina na našim prostorima bio rijetka pojava. Kao i automobili, motocikli. Ja sam recimo imao bicikl. Ali ta nemogućnost dinamike kakvoj danas svjedočimo bila je razlogom jedne jako lijepe društvene pojave – stalnog druženja. Živjelo se u kvartovima, živjelo se, kao što je to bio sa mnom slučaj, u samom centru grada. Moja ulica Dolac je bila savršena jer sam praktično živio na Korzu. Išao sam u Riječku gimnaziju, ma predivna mladost. Tako su nastali i Kristali.




Bili smo jako popularni, ali, kako će se pokazati i čitavog mog života, nije me mjesto dugo držalo. Pa sam već 1966. godine postao član Ronda u kojem su svirala braća Squarcia. Francesco je i dalje u punoj formi, živi u Rimu, ali je često i u Rijeci. I onda, impulzivno, bez ne malo nego imalo razmišljanja 1968. godine krenuo sam put Beča. Naravno da to nije bilo »normalno«, što je tada bio i jako veliki pa i opasni krimen – nisam bio odslužio ni vojsku, sjeća se Ciboci. U Rijeci mi je ostala mama Đurđica, učiteljica s kojom sam dok su mi bile svega dvije godine iz Zagreba doselio u Rijeku.


Američka priča


Ali što rokera, Ciboci za sebe zna upotrijebiti i izraz »pra panker«, imaju brinuti – društvene konvencije! On ide gdje ga rokerski nagoni vode. Zahvaljujući upornosti i onom što ga je krasilo čitavog života – uvjerljivosti, uspijeva do karte i vize za Kanadu. Slijeće u Toronto gdje nije poznavao – baš nikog!



– Ispao sam u Kanadi, skoro bez novca. Imao sam ga dovoljno za neko jako kratko vrijeme. Nakon toga – ulica. Ali, baš kao što to nisam nikad dozvolio u svom životu, brzo pronalazim posao, kreće sa svojom američkom pričom Ciboci.


Kako se kasnije godinama u njegovom životu moglo vidjeti, nema te zemlje u kojoj on ne može pronaći posao. Važne su bile smo dvije odrednice: da ga ne biraš, još manje da zahtijevaš neku definiranu plaću. Ponuđeno se odmah, bez razmišljanja uzima. A kad se zbrinu osnovni egzistencijalni problemi, »karte« se same počinju otvarati.


– Lakše je reći što u životu nisam, od onog što jesam radio. Kad su moji prvi američki kontakti u pitanju – najprije sam bio rudar. Vrlo brzo zatim ribar. Teški poslovi koje imućniji ne rade. U pravilu su to poslovi doseljenika. Zahvaljujući ribarenju na velikim brodovima, obreo sam se i na drugom dijelu Kanade, u Vancouveru, objašnjava nam smireno Ciboci koji danas stanuje na Tihovcu, pa nam je »Orijentovo ognjišće« bilo logično odredište. Cibociju tim draže jer je dobar i s Marinkom Koljaninom, potpredsjednikom Orijenta koji se na trenutak bio ubacio u naš razgovor.


Ovozemaljski raj


Vratimo li se prijelazu šezdesetih u sedamdesete, u Vancouveru nije bilo loše. Lijepi grad, ali ispod njega počinje – Kalifornija. A ako bilo tko rockerskih sklonosti nešto doživljava kao ovozemaljski raj, onda je to ta američka država.


– Ne trebam posebno objašnjavati kako je početkom sedamdesetih, kad sam se pojavio u Los Angelesu, izgledalo tamo živjeti. Hipi pokret je istina prošao svoj vrhunac, kao i antivijetnamski prosvjedi, no rock glazba je svakako bila najkvalitetnijom u svojoj povijesti. LA je bio centar tog i takvog svijeta, živjelo se uistinu kao u nekom filmu. Savršenstvo. Odmah sam počeo raditi, pa tako i u školi ronjenja, stalno smo bili u akciji, druženja danonoćna. S obzirom da sam bio glazbenik, jako sam se brzo našao u društvu najznačajnijih rock muzičara, pa tako i Micka Jaggera, sjeća se Ciboci.


Ali, koliko god da je LA bio raj, njegov unutarnji usud se opet javlja – mora se na put. I to na mjesta koje većina doživljava kao prirodni, zemaljski raj – Bahami, Karibi općenito.


– S prijateljima koji su me pozvali u Nassau pokrećem školu ronjenja kao i još nekih morskih sportova. Uživamo, ali baš uživamo. Ipak, u odnosu na LA, malo je na Bahamima dosadno. A meni su trebali novi izazovi. Putem nekih svojih veza i, kako se to već kaže »kanala«, odlučujem se za novu destinaciju – Haiti. U svega nekoliko godina od dolaska na američki prostor promijenio sam toliko mnogo lokacija i poslova da još jedan u nizu i nije otvarao previše prostora nekim životnim promišljanjima, nije se postavljao pitanja. Pokupiš ono malo stvari koje imaš – i ideš, pojašnjava svoju filozofiju života Ciboci.


Nije se dakako ni najmanje nadao, ali Haiti će postati jednom od njegovih najdužih mjesta boravka. Na njemu ne samo da je živio život kako je to obično činio, nego je i pokrenuo nekoliko poslova, vratio se glazbenoj karijeri, postao je baš viđenim članom društva te države. Čak je i prijateljevao s Jean-Claudeom Duvalierom, poznatijim kao Baby Doc koji je na mjestu predsjednika Haitija 1971. godine naslijedio preminulog oca, Papa Doca.


– Država na drugom najvećem otoku Kariba, iza Kube. Zanimljivo, otok dijeli s Dominikanskom republikom koja je bila pod španjolskim kasnije američkim utjecajem, dok je Haiti – francuska kolonija. Uostalom i glavni mu je grad Port-o-Prince. Iako se tome nisam nadao, Haiti mi je jedna od najdražih epizoda u životu. Kad smo već kod ovih velikih proturasističih nemira u SAD, volim istaknuti kako je Haiti prva crnačka neovisna država na svijetu. Jako sam se povezao sa stanovništvom, ali i Baby Doc je bio moj prijatelj.


Kapitalističke vode


I onda razuzdani roker Ciboci ulazi u vode – kapitalizma, pokreće manje tvornice sa 100 radnika, primjerice onu za proizvodnju remena za gitare, eksluzivan namještaj, lokalne rukotvorine, ali kad se netko ne rodi za industrijalca – brzo bankrotira.


– Propadam, ali idem dalje. Otvaram jedan od najboljih kafića i restorana u Haitiju, Le Bock, pivska krigla u prijevodu s francuskog. I odlično mi ide. Tada osnivam i bend tako da kreću povremene svirke. Igrom slučaja, u pauzi američke turneje na Haiti dolaze Mick Jagger, njegova tadašnja supruga Jerry Hall i njihova kćerka Elisabeth. Našli smo se prije mog koncerta, a kad je vidio kako je ulaznica 25 dolara, jako se zabrinuo i odmah mi ponudio mjesto u menadžersko-produkcijskom timu Rolling Stonesa. Na to ga je ponukala činjenica da su njihovi američki koncerti imali cijenu ulaznice od samo 17,5 dolara.


Foto Marko Gracin

Rijeka 12.06.2020.
Vladimir Ciboci rijecki roker clan sastava Kristali iz 60-tih godina
Foto Marko Gracin


Prema njegovom mišljenju njegov ga je menadžerski krug ili potkradao ili je bio – nesposoban. I tada je ispalio moj nadimak koji je kasnije, po povratku u Rijeku postao i naziv mog benda – Bad Vlad! Rekao je Bad Vlad – ti si moj novi menadžer, kad na Haitiju sebe prodaješ za 25 dolara, a ja Mick Jagger sebe u SAD-u za 17,5 – ti si super sposobna osoba, smije se Ciboci.


Što je učinio? Roker uvijek cijeni trenutak u kojem živi, planovi su nebitni. A na Haitiju ne da mu je bilo dobro, uživao je. I odbio Micka!


– Ma gledajte – Haiti s ovih naših prostora djeluje kao egzotika. On to u jednom smislu i jeste, ali na njemu živi 11 milijuna stanovnika, klima je meni bila savršena, LA primjerice ima prehladno more, ocean, svirao sam, posao s lokalom je išao jako dobro, pa što bih se išao maltretirati sa Stonesima po turnejama, zaključuje Ciboci.


I ostavlja nas u nemalom čudu – čovjek koji je odbio posao u Stonesima… pa da je baš normalan, i nije. Ali je jer on je – roker. Čovjek trenutka. I sve je bilo savršeno dok nije došlo do revolucije i svrgavanja Baby Docka, 1986. godine. Ciboci istina spori da je do toga došlo zbog torture koju je nasljednik Papa Docka provodio nas svojim narodom.


– Nije bilo baš onako kako je to propaganda putem svojih medija prikazala. Morate znati da u tom dijelu svijeta uvijek dolazi do prevrata koji su u pravilu inicirani s istog mjesta. Ali, nije imalo smisla ostajati. Došlo je do bezvlađa, kriminala, život je postajao bezvrijedna roba. Bježim preko planainskog predjela u Dominikansku Republiku, pa na Floridu. Sve sam ostavio, nešto sam imao novaca, ne previše. Malo sam lutao SAD-om, da bih se na kraju odlučio za Floridu, nastavlja Ciboci.


Lagana depra


I opet je klima presudila. Istina, s obzirom da je bio kraj osamdesetih, Ciboci polako, kao četrdesetogodišnjak osjeća lagani umor. Stalne promjene ostavljaju traga.


– Moram priznati da sam u Miamiju po prvi put došao do lagane »depre«. Nekako mi ništa nije imalo smisla. Savršeno okruženje, ja u iznajmljenoj kući na samom moru, palme se njišu, a ja bez volje. Srećom nije dugo trajalo, brzo sam se trgnuo baš onako kako kad sam dvadesetak godina prije stigao u Toronto I krećem tražiti posao.


I postaje – pitur. I to dosta spretan jer su ga brzo uočili kao okretnog i snalažljivog. Ubrzo osniva svoju građevinsku firmu, American Builders Corporation čiji je prvi veći posao bio u najekskluzivnijem shoping centru Bal Harbour, veliki restoran, Carpaccio, koji već skoro 29 godina je najprofitabilniji restoran u Floridi. Pa je, nakon toliko vremena, krenuo i on živjeti »američki san«.


– Gledajte, lagao bih kad ne bih rekao da je nama tih šezdesetih godina odlazak na zapad predstavljao i nekakav željeni put u bogatstvo. Ali ono što je mene stalno definiralo bila je jedna cjelovita nevalorizacija novca kao razloga za sreću. Ja sam ga trebao i trošio ali nikad nije bio bitan. Možda je u tome i razlog mog kasnijeg uspjeha. Nakon ulaska u građevinski bussines, koji su mi omogućili »veliki igrači« – nisam se ja gurao u njega, bio sam dobar i odgovoran što je najviše konveniralo upravo njima, tek indirektno i meni. Sagradio sam oko 25 najpoznatijih restorana, par manjih 10 katova stambenih zgrada i renovirao kuće nekih poznatih ljudi u Miami Beachu. Na Floridi mi je i stalno boravište, običavam zimu uvijek provoditi na Floridi, pojašnjava nam Ciboci.


Zimu na Floridi, ali gdje – ljeto? U Hrvatskoj! Nakon desetljeća izbivanja, spomenuli smo na početku »krimen« ne služenja JNA, o povratku domu svom konačno je smio početi sanjati. Majka mu je došla u posjete, pa i na Haiti, ali on u Rijeku nije smio.


– Vratio sam se početkom tisućljeća. Nakon punih trideset godina. Nisam imao nekih posebnih nostalgija. Prema majci da, ali ostalo… Rano sam napustio Rijeku, tek sam prešao dvadesetu, veze su se pokidale. Komunikacijski kanali nisu bili poput današnjih, kad si otišao, otišao si u cijelosti, rezimira Ciboci.


Dan riječkog rocka


Ali, Rijeka i rokerski počeci se – bude! Polako slaže puzzle svojih sjećanja, povezuje se s ključnim ljudima Phanasa. Pa opet malo Amerike, malo Tihovca.


Popularna grupa Kristali


– Posao u SAD je odlično uhodan tako da si mogu omogućiti ne samo ljeta u Hrvatskoj već praktično živjeti bilo gdje u svijetu. A ono što me dodatno zadržava u Rijeci je udruga LP Rock u kojoj se okupljaju i mnogi glazbenici po prilici mojih godina. Aktiviram se, sviramo, slažemo priču, počinjem opet skladati, u dnevnom boravku organiziram studio. I opet živim neku novu životnu priču, prezadovoljan je Ciboci.
A ta je priča eksplodirala u Pogonu kulture 12. prosinca 2019. godine. Bio je to Dan riječkog rocka, maraton na kojem je nastupilo čak 13 bendova među kojima i BVB, odnosno Bad Vlad Band, kako ga je na neki način »krstio« Mick Jagger. Sjajna postava jer osim karizmatičnog Vladimira Cibocija koji zahvaljujući sjajnom, »muškom« rock vokalu u bendu ima i Ivana Komljenovića, sina sjajnog vokala Whitheadsa Damira Komljenovića Peše, bubnjara Joška Serdarovića, ali i na klavijaturama izuzetnu Anu Mihajlović čiji je otac ni manje ni više nego fantastični Radomir Mihajlović Točak! Tu su i back vokalistice Ana Kučan Jakšić te Katarina Jurković tako da je jasno kako se radi o – ekstremnom potencijalu.


– Sjajno smo nastupili, dobio sam neopisivi vjetar u sada i kreativna leđa. Neprestano sam u studiju, pišem, skladam, snimam. Klasični, izvorni, pomalo »američki« rock. Zahvaljujući pak Antoniji Keš, vokalu grupe Midnight Band, idejnoj kreatorici i organizatorici, nastupamo i na otvorenju EPK u Operi što je jedan od onih koncerata koji će ući u anale ne samo riječkog nego i hrvatskog rocka. Prozvao sam ga RiStock, po uzoru dakako na Woodstock jer je nastupilo 19 sastava i po nekim procjenama kroz Operu prošlo do pet tisuća ljudi. Ma fantastična priča, oduševljen je Ciboci.


Potencijalna bomba


I taman kad je planirao put Floride – COVID – 19. Ostaje u Rijeci te zahvaljujući »socijalnoj distanci« ne izlazi iz stana i studija. Ekskluzivno smo preslušali neke snimke – »sirove« kako je pojasnio Ciboci – i moramo priznati da BVB ne da ima potencijala, to je potencijalna »bomba« koja bi mogla imati jako veliki doseg. Ciboci naime pjeva na fantastičnom engleskom jeziku, zvuk mu je u cjelosti amerikaniziran, a njegov vokal i nemala karizma mogu jako dobro djelovati na populaciji i publiku koja je s takvim zvukom odrastala. Potencijal, jako veliki. Znamo da to zvuči pomalo paradoksalno kad nekom tko sutra puni 73 godine kažete da je veliki potencijal, ali to je baš tako. Jer riječ je o Vladimiru Cibociju – Boci. Čovjeku čiji je život poput velikog godišnjeg odmora. Bez planova. Samo uživanje. A u tom slučaju uistinu nije bitno kad je tko rođen.


– Apsurdno, ali možda je baš tako. U jednoj zreloj fazi života, nakon što sam godine proveo u SAD i Karibima, blokada granica, istih onih koje sam na neki način ilegalno davno prešao, vratila me mojoj – Rijeci. Naravno da moj bussines u Miamiju ide dalje. Naravno da ja tamo imam svoj stan, pa na neki način i svoj život. Ali da mi je ovdje, u Rijeci otvoreno novo poglavlje života – jeste, zaključio je naš razgovor Ciboci.
Film. Ne život nego film. Samo – ima jedan problem: nema tog režisera koji može odrediti gdje postaviti početak, još manje kraj. Jer to je Ciboci, čovjek čiji život piše rock’n’roll.


Čudno me gledaju kad kažem da sam dobar s Bobom Dylanom


Znam da može djelovati neobično, čudno, nestvarno, kako god ali kad ste dio scene, ta scena postaje dio vas. Ljudi me neobično gledaju kad im pričam kako sam dobar s Bobom Dylanom. A jesam. Upoznali smo se najnormalnije, jednako onako kako se upoznaju ljudi iz sličnog životnog kruga. Onako kako smo se i mi upoznali. Ili recimo da sam bio jako dobar s većinom članova Van Halena. Nešto manje s braćom Eddiem i Alexom, ali sam zato jako dobar prijatelj s Davidom Lee Rothom koji se istina s njima razišao. Svim mojim poznanstvima doprinijelo je i to što dobro govorim, uz dakako engleski i hrvatski, francuski i talijanski pa i kreolski koji se koristi na Haitiju.


Dobrivoje i Miljenko


Crtice iz svog života mogao bih vam pričati beskrajno dugo. Jer ih ima bezbroj. Jedna je jako zanimljiva i za ove naše prostore. Jedan od najboljih, bolje rečeno najpopularnijih restorana u Kaliforniji, u Santa Monici i to na Beverly Hillsu je Dan Tana. Osnovao ga je Beograđanin Dobrivoje Tanasijević kojem je uz ugostiteljstvo misija oduvijek bila popularizirati nogomet u SAD. Uostalom u mladosti je i sam igrao nogomet. Voditelj njegovog restorana, točnije “bartender”, bio je pak Hrvat Miljenko Gotovac, divni naš čovjek koji je na žalost točno prije mjesec dana preminuo upravo od posljedica izazvanih koronavirusom.


Bio je osnivač Croat San Pedra, nogometnog kluba hrvatske emigracije, kao i jedna od glavnih osoba Hrvatskog radija u Kaliforniji. Bio je toliko popularan da je vijest o njegovoj smrti objavljena u glavnoj informativnoj emisiji CBS LA. I sad netko bi rekao vlasnik Srbin, bartender Hrvat, emigracija – neprijatelji. A desetljećima sve i suradnici i prijatelji. Dan Tana, a restoran je to što posluje skoro šezdeset godina, je k tome bio mjesto gdje su i nastala mnoga moja poznanstva s najpoznatijim ljudima na planeti, pa tako i sa spomenutim Bobom Dylanom. Kako? U Dan Tani su svi gosti bili jednaki, nisu “padali” na poznate face. Ja sam s Miljenkom normalno bio jako dobar. Dylan nije mogao do stola i pića, ali jeste zahvaljujući mojoj “vezi” s Miljenkom. Krenuo je naš višesatni razgovor i – postali smo dobri.


Obožavam motocikle, ali ne i Harley Davidson



Obožavam motocikle ali, iako bi to bilo nekako normalno s obzirom na moj odnos s Amerikom, nikad nisam vozio Harley Davidson. Bilo je tu mnogo marki, i američkih i japanskih, a najdraži mi je moj custom koji je zapravo konstruiran kao unikat. Po svim elementima. Zbog čega ne Harley? Pa zbog toga jer ga najčešće kupuju oni koji na motor prvi put sjedaju u nekim četrdesetim godinama života. Znate ono – dobri su u školi, završe fakultet, odlično plaćeni poslovi i kad dođu u krizu srednjih godina – kupe Harley. Iz svojih sivih odijela vikendom uskaču u kožu i sve one detalje koji kompanija plasira uz motocikle pa se voze. Eto, to je razlog zbog kojeg ne volim Harley. Imidž mu je danas suprotan onom kad je bio na vrhuncu slave, ističe Ciboci.


​Da, s obzirom na cijenu Harleya, daleko je to danas od Golih u sedlu.