Kad već godina ne može biti dobra, neka bar to bude glazba. Ekipa iz grupe Pavel kao da se vodila tom devizom pa nam je u mračnoj 2020. godini podarila pravi blistavi glazbeni trenutak, album »Ennui« prepun nježnosti i ljepote, sjajnih stihova i divne glazbe.

Peti studijski rad Aljoše Šerića i Antonije Matković Šerić te pridruženih im izvrsnih glazbenika okupljenih pod imenom Pavel možda je i najbolji u njihovoj trinaest godina dugoj diskografskoj karijeri započetoj 2007. godine albumom »Pavel«. Naziv novog albuma, riječ ennui, u prijevodu označava melankoliju i svojevrsni zamor od svijeta, a potvrdu o takvom stavu na ovom ćemo albumu naći ponajprije u tekstovima pjesama koji u niz navrata obrađuju ljudske negativnosti i nesavršenosti.

Na svu sreću, glazba je daleko od melankolije, zamora, tuge i plačljivosti – melodiozna je, puna ritma i energije, često razigrana i poletna te, iako progovara i o lošim stvarima, pozitivna i motivirajuća pri čemu kao posebnu vrijednost valja istaknuti stilsku i žanrovsku raznovrsnost zahvaljujući čemu u trinaest novih Pavelovih pjesama slušamo ponajprije odličan pop, ali i elemente rocka, soula, sympho rocka, tex-mex izraza…

Stihovi iznad glazbe

Dvije najbitnije, ujedno i najkompleksnije pjesme albuma, svakako su uvodna »Ovako svijet završava« te divna završna »Sanjaj (Lunina pjesma)«. Obje temelje nalaze u soft i sympho rocku koji idealno odgovaraju Pavelu kao grupi.

»Ovako svijet završava« počinje laganim piano uvodom na koji se prirodno »naslanjaju« gudači i sve skupa djeluje grandiozno i filmski, čak i kad prerasta u obrasce sympho rocka koji pak idealno odgovara tekstu u kojem se kritizira sveprisutni egoizam i egocentričnost kao jedna od, nažalost, temeljnih karakteristika čovjeka.

Suprotna je tome, isto tako glazbeno raskošna i bogata, »Sanjaj«, prekrasna pop balada koju je moguće tumačiti i kao divnu ljubavnu pjesmu, ali i kao iznimno dojmljivu uspavanku djetetu – Ukrao bih zoru s kraja svijeta, iznad modre tamne šume, donio početak dugog ljeta – samo nemoj biti tužna. Saznao bih gdje se duga zlati, kad miruje dok čeka prve kiše, učinio da uvijek tebe prati – samo ne budi mi tužna…

Sanjaj daleke planine, sanjaj oblake od šećera dok šuljaju se nebom. Kad tvoja zvijezda u tami zapne, kad te uzme gluhi bezdan, bit ću ovdje da ti šapnem koliko si lijepa, pjeva Šerić pokazujući kako iznad Pavelove glazbe mogu biti i stihovi.

Foto: Filip Gržinčić

Vrhunske izvedbe

Između ovih dvaju raskošnih bisera smjestilo se još 11 pjesama koje također nude užitke jer su osmišljene, odsvirane i otpjevane vrhunski. Krenemo li od teme na koju nas upućuje naziv albuma, onda svakako treba izdvojiti sjajni power pop »Na krivoj strani povijesti« koja pričom o tome kako nas život zna ružno iznenaditi nudi i direktnu kritiku stvarnosti, da bi u aktualnom singlu »Dobri se zaborave« kroz latino elemente i malo western feelinga još jednom progovorili o negativnim stranama ljudskog karaktera koji u težnji i nezajažljivosti za još i još, često čini velike pogreške.

Jedan od vrhunaca albuma neosporno je iznimna »Sunce«, briljantni soul gospel u kojem briljira Antonia Matković Šerić, podsjećajući na davne sedamdesete i megahit »Oh, Happy Day« grupe Edwin Hawkins Singers, a izvedba pjesme koja nudi i traži pozitivan način razmišljanja zaista djeluje kao da je pred neki dan snimljena u čuvenim Muscle Shoals Sound studijima u Alabami. Ovaj niz »think positive« pjesama zaključuje majstorska latino/tex-mex laganica »Treba svirati bas« koja poručuje kako treba raditi ono što voliš i u čemu uživaš.

Ljubavne teme

Ipak, najveći broj pjesama na ovom je albumu vezan uz ljubav, a prva od njih je sjajna »Jedan dobar dan« s čisto novovalnim uletom gitara na koje se potom dodaju klavijature stvarajući sjajan podsjetnik na rane osamdesete da bi sve uskoro preraslo u vrlo uspješnu posvetu doo wap pjesmama ranih šezdesetih, pri čemu sjajnim glasom briljira Antonia Matković Šerić.

To je ozračje potom iznimno uspješno nastavljeno u odličnoj »Kako da te ne volim« koja počinje kao komorna balada, ali brzo prererasta u himnični spectorovski pop dragulj s uzorom u davnim šezdesetima, izvrsnim saksofonom i ozračjem nakon kojeg bi, primjerice, na radijskim programima idealno išao onaj divni davni Parni valjak a la sixties trenutak pod nazivom »Pusti nek’ traje«.

U ovoj pjesmi jasno naznačena ideja o ljubavi kao otoku na kojem nalaziš spas od ružne stvarnosti, još je jače istaknuta u baladičnoj »Bilo bi divno« u kojoj duet dvoje zaljubljenih jasno poručuje kako ne mare previše za drugi svijet i sve oko sebe, a ista ta ideja izdvojenosti i bijega od ostalih temelj je i još jednog Aljoša/Antonia dueta, ovog puta u pjesmi »Bijela jedra« koja, što i nije dobro, primjetno skreće k festivalskom Adria soundu, što je još puno uočljivije u temi »Ne daj na nas« u kojoj gostuje Tedi Spalato.

Daleko od melankolije

Na svu sreću tu je i kraj s ovim splitskofestivalskim jer »Otkako te nema« je iznimna ljubavna tužaljka s moćnim stihovima poput »Otkako te nema, ne gledam niz cestu – muzika je nijema, oblaci stoje na mjestu« i izvrsnom Antonijinom izvedbom.

Još je bolja, štoviše među ponajboljima na albumu, »Samo da jutro ne dočekam sama« u kojoj na tragu nekadašnje snažne ženske lirike riječke novovalne grupe Xenia stvaraju izvrsnu pjesmu o djevojci koja trenutak krize ne želi provesti sama pa odabire nekog tko nije savršen zaključujući: »Ne znam o tebi ništa, briga me – neka svi pričaju o nama, samo da jutro ne dočekam sama!«.

»Ennui« je, dakle, usprkos nazivu, daleko od melankolije i zamora života. I to je dobro jer negativnosti je ionako već skoro punu godinu previše. Većina novog albuma snimljena je u Zadru tijekom jednog tjedna rujna u studiju producenta Jere Šešelje, u snimanju je sudjelovalo dvadesetak instrumentalista i upravo ta njegova raskoš, poručuje Antonia Matković Šerić, čini ga velebnim, posebnim, filmskim.
– Mislim da mi nijedan album dosad nije toliko značio.

Neke pjesme su mi bile osobna glazbena terapija u ovim ludim vremenima. Nadam se da će ljudi primijetiti i shvatiti ovaj abum, rekla je Antonia Šerić.