Najgore od najboljih

Rolling Stone objavio listu najgroznijh albuma inače briljantnih glazbenika. Ima iznenađenja

T.I.

Foto: Wikimedia Commons

Foto: Wikimedia Commons

Iako kažu da su svi uradci Kanyea Westa kojeg su nekad kovali u zvijezde, u posljednjih pet godina grozni, odabrali su prvi u tom nizu „Ye“ iz 2018. kao „početak najkatastrofalnijeg umjetničkog i osobnog sloma u povijesti popularne glazbe“



Rolling Stone je od svojih je početaka 1967. bio više od glazbenog časopisa, neka vrsta pop-kulturne reference. Stoga se njihove liste najboljih i najgorih djela, pjevača, gitarista, filmova… analiziraju i citiraju, a Rolling Stone, ovisno o društvenoj klimi i uređivačkoj politici, ažurira tu i tamo te popise kao što je slučaj s njihovim listama 500 najboljih albuma i 500 najboljih pjesma. Tako je recimo najbolji album na originalnoj listi 500 najbolji album 2003. bio „Sgt. Pepper…“ Beatlesa, a na revidiranoj listi iz 2020. na vrh je postavljen „What’s Going On“ Marvina Gayea, dok je na listi pjesama „Respect“ Arethe Franklin na vrhu „smijenila“ Boba Dylana s njegovom „Like a Rolling Stone“.


Te liste, i početkom 21. stoljeća i ove revidirane u današnje vrijeme izazivale su kontroverze, bile hvaljene i kuđene, kao što će vjerojatno biti i s novom listom u njihovom asortimanu, listom najgorih albuma velikih glazbenih imena.


Izbor je beskrajan, posebno kod velikana koji su usput bili i mušičavi radoholičari poput spomenutog Dylana, Neila Younga, Vana Morrisona, Eltona Johna ili Loua Reeda za kojeg su i izrijekom napisali da su bili u teškoj dilemi izabrati najlošiji  u velikoj konkurenciji. Izbor je pao na zaboravljeni i malo spominjani „Mistaril“ iz 1986. iako postoji prilično širok konsenzus da je „Metal Machine Music“ izdan desetljeće ranije njegovo najgore djelo. Slično je i s Neilom Youngom za čiju se najnižu kreativnu točku smatra „Trans“ iz 1983. godine, no tu očito Rolling Stone ne želi skočiti u usta vlastitoj ostavštini jer su oni u to vrijeme bili jedni od rijetkih koji su ovom Youngovom glazbenom futurističkom pogubljenju koji uključuje i korištenje vocodera, dali pozitivnu ocjenu. Kao njegov najgori album označili su, pomalo iznenađujuće “Fork In The Road” iz 2009. godine, album koji je u vrijeme izlaska dobio solidne ocjene, a pomalo ironično u ovom kontekstu, Young je za njega bio nominiran za nagradu Grammy u kategoriji najbolje vokalne izvedbe.




U slučaju Eltona Johna složili su se s njegovom vlastitom ocjenom da je „Leather Jacket“ iz 1986. kad John nije znao gdje je od ekstenzivnog šopanja kokainom, najniža točka njegove karijere. Van Morrison koji se pod stare dane prometnuo u anti-vaksera, teoretičara zavjera i preziratelja svega modernog, pa je 2021. snimio i album 28 pjesama i nevjerojatnih 127 minuta dug. Liberali iz Rolling Stonea nisu mu to oprostili, baš kao Kenyeu Westu njegovo artističko i moralno-političko posrnuće u zadnje vrijeme. Iako kažu da su svi uradci glazbenika kojeg su nekad kovali u zvijezde, u posljednjih pet godina grozni, odabrali su prvi u tom nizu „Ye“ iz 2018. kao „početak najkatastrofalnijeg umjetničkog i osobnog sloma u povijesti popularne glazbe“.


Iza njega, na drugom mjestu groznih albuma inače (ili nekad) briljantnih autora drži album „Squeeze“ iz 1973. Velvet Undergrounda  koji je izašao pod tim imenom iako u bendu više nije bilo niti jednog originalnog člana. Treći su Yes s albumom „Union“ iz 1991. kad je njihov prog-rock već postao passe glazbena forma, a bend se raspao na dvije frakcije istog imena. Na četvrtom mjestu je i jedan debi, onaj Pantere „Metal Magic“ iz 1983. , benda koji je kasnije, nakon ovog ljigavog hair-metal albuma, postao jedan od najopakijih i najutjecajnijih metal bendova. Prvu petorku zatvara veliki Bob Dylan. Kao što i ćorava koka upikne tu i tamo koje zrno, tako bi trebalo biti i obratno, čovjek koji iza sebe ima 40-ak studijskih albuma morao je tu i tamo promašiti. Dylan se, kao i mnogi iz njegove generacije, slabo snalazio u 80-ima i naslagao par albuma za zaborav, a po Rolling Stoneu, najgori od njih je „Down In The Groove“ iz 1988. popraćen riječima „katastrofa bez ijednog trenutka iskupljenja“. Brzo se Dylan dočekao na noge, samo godinu kasnije uz pomoć producenta Daniela Lanoisa uspio je izmisliti novog genijalnog samog sebe na „Oh Mercy“, jednim od vrhunaca njegove diskografije uopće.


Dakle, Ye, koji je zadnji čavao u lijes svoje karijere zabio posljednjim opetovanim lupetanjima o tome kao je Hitler radio dobre stvari i da postoji židovska urota protiv zapadnog svijeta, predvodi listu najgroznijih albuma inače velikih autora. Tako je 2023. godine, ostaje za vidjeti hoće li zadržati ovu „titulu“ i za deset ili 20 godina.


Cijelu listu možete pogledati ovdje.