Monovision

Ray LaMontaigne izdao osmi studijski album: Divne folk-rock balade o ljubavi i ljepoti prirode

Marinko Krmpotić

Foto: Facebook

Foto: Facebook

Pažnje vrijedan album satkan je od deset retro akustičnih folk rock pjesama čiju vrijednost diže činjenica da je autor ovog puta baš sve instrumente odsvirao sam



Američki kantautor Ray LaMontaigne na albumu »Monovision«, njegovom osmom studijskom uratku, objavljenom dvije godine nakon vrlo dobrog »Part of the Light«, vraća se korijenima.


Kroz deset novih pjesama ovaj američki folk trubadur odstupa od koketiranja s rock zvukom i americanom uočljivim na prethodna dva albuma. Na tu promjenu zvuka upućuje i naziv te naslovnica albuma kroz koje LaMontagne kao da poručuje – vratimo se korijenima.


I čini to jako dobro, pa će tradicionalisti biti jako zadovoljni. Naime, većina albuma djeluje kao da je snimljena u drugom dijelu šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u doba pop-folk eksplozije, u godinama kad su pažnju privlačili izvođači kao što su Everly Brorhers, Peter, Paul and Mary, Neil Young, Cat Stevens, Van Morrison, Donovan, Simon and Garfunkel…




Ako volite te autore i njihovu glazbu stvorenu tih godina, onda je ovo album koji će vam navući osmijeh na lice.


Sretna ljubav


»Monovision« je nježan i sanjiv album, idealan za opuštanje i odmor, zbirka dobrih folk-rock balada, mahom ljubavnih ili pak posvećenih ljepoti prirode. Gotovo sve ljubavne vezane su – što baš i nije uobičajeno – uz sretnu ljubav i iskazivanje odanosti voljenoj (u ovom je slučaju to njegova supruga Sarah Sousa).


ray_LaMontaigne


»Weeping Willow« kao da je skinuta s nekog od albuma majstora višeglasja znanih pod nazivom Everely Brothers, »Morning Comes Wearing Diamonds« nježna je i prozračna folk balada kakve je stvarati znao škotski kantautor Donovan, a akustika Neila Younga upotpunjena usnom harmonikom iz njegovih ranih radova itekako se osjeti u »We’ll Make It Through«, dok je »I Was Born To Love You« s vrlo uspješnim gitaritičkim blues i country dodirima doprinosi umirujućem i opuštenom laid back raspoloženju cijelog albuma. Samo trunčicu iz tih okvira sreće i zadovoljstva iskače završna »Highway to the Sun«, jedina na albumu pomalo desperatna, s uočljivom količinom tuge, sjete i osjećaja samoće.


Tri vrlo dobre pjesme LaMontaigne – kao priznati ljubitelj prirode – posvećuje ljepotama krajolika i slavljenju prirode.


»Summer Clouds« uz prirodu veže i ljubav prema ženi, sjajna »Misty Morning Rain« s flamenco gitarama u uvodu uspješno prenosi mističnu opijenost prirodom, pri čemu LaMontaigne glasom namjerno nastoji što više sličiti jednom od svojih velikih uzora, irskom vilenjaku Van Morrisonu čijem je albumu »Astral Week« ova pjesma svojevsni hommage, kao što je »Rocky Mountain Healin« odličan folk country po uzoru na već spomenutog Neila Younga.


Privlači pažnju publike i kritike


Ray La Montaigne rođen je 1973. godine u gradiću Nashua u New Hampshireu i to kao jedno od šestero djece koje je sama odgojila njihova majka!


Bavljenju glazbom okrenuo se tek sredinom svojih dvadesetih, a motivirala ga je, po vlastitim riječima, skladba »Treetop Flyer« Stephena Stillsa, skladba koja je bila snimljena na njegovoj budilici!


Godine 1999. snima desetak pjesama u demo obliku, a debitantski album pod nazivom »Trouble« objavljuje 2004. te odmah privlači pažnju publike i kritike.


Sa suprugom, pjesnikinjom Sarah Sousa, i dvojicom sinova koji se također bave umjetnošću, živi u gradiću Ashfield (Massachusetts) na farmi izgrađenoj 1830. godine.

Energične pjesme


Jedine dvije nešto brže i energičnije pjesme ujedno su i najbolji trenuci albuma. Uvodna »Roll Me Mama, Roll Me« jedina je s uočljivom erotičnošću i blues utjecajem po kojem bar na trenutke – naravno u puno nježnijoj verziji – podsjeća na ono što su u akustičnom dijelu svog stvaralaštva znali raditi Zeppelini.


Još je bolja briljantna »Strong Enough« posvećena svim majkama i sinovima koje su majke odgojile bez očeve pomoći (i sam LaMontaigne svrstava se u tu skupinu) te realizirana kroz rasplesani blues & country ritam koji zaziva brže trenutke maestra J.J. Calea, čak pomalo i Creedence.


Svojim već znanim hrapavim glasom LaMontaigne nam je iznova darovao pažnje vrijedan album satkan ovog puta od deset retro akustičnih folk rock pjesama čiju vrijednost diže činjenica da je autor ovog puta baš sve instrumente odsvirao sam. Čista monovizija, baš kako nam govori naslov ovog nježnog i za slušanje iznimno ugodnog albuma.