Diskografska 2021. neće ostati upamćena po velikim djelima, druga pandemijska godina nije donijela natruhe novih valova, jakih scena, svježih subkulturnih glazbenih pravaca ili dominaciju nekog od žanrova. Donijela je šarenilo već utvrđenog glazbenog gradiva, što nije nužno loša vijest. No, primjetan je nastavak trenda iščezavanja dobre stare troakordne gitarske glazbe s lista najboljih ostvarenja, kao i činjenica da se ove godine nitko od stare garde rock velikana nije „ritnuo“ u kreativnom smislu i natjerao neke nove klince u uredništvima glazbenih glasila da ih uvrste na liste najboljih.

Čak i tradicionalno starom rocku najnaklonjenija važna novina, Uncut nije imala što od starih rokera ugurati na gornji dio svoje liste do tamo 31. mjesta i Roberta Planta koji se ponovno udružio s Alisson Krauss. Uz dužno poštovanje vokalnoj ekspresiji legendarnog fontmena Led Zeppelina, ipak je tek riječ o vještom manirizmu u kojoj nema autorske crte jer je riječ o albumu obrada.

Ali, nema mjesta zamjerkama, godišnje liste su uvijek takve,  uvijek postoji opasnost da se nešto veliko previdi, bude previše ispred vremena pa ostane neshvaćeno, ili se pretjerano uzdiže nešto što neće izdržati test vremena. Normalno je to, na kraju krajeva doživljaj glazbe je subjektivan, pa i kod onih koji se kao razumiju, prate, gutaju i analiziraju sve što se pojavi. Tako će biti i s ovom osobnom listom, koja je zapravo popis albuma kojima se potpisnik ovih redova kroz godinu najčešće i najradije vraćao ili se pred kraj godine oduševio na brzinu.

Slučaj će, ili možda osobne preferencije, htjeti da ovaj put velika većina takvih uradaka stiže s ove strane Atlantika. S obzirom da je riječ uglavnom o, ili dobro čuvanim tajnama svjetske glazbe duže diskografski aktivnim, ili debitantima, popis ovdje izabranih najboljih albuma je neka vrsta predstavljanja lika i djela nadahnutih glazbenika.

Fiddlehead  – Between The Richness

Ove godine čast žestokog rocka u svjetskim glazbenim glasilima branili su baltimorski Turnstile s uratkom „Glow On“.

U objašnjenju gotovo unisono visokih ocjena i redovitog uvrštavanja u najbolja izdanja godine, pisalo se o tome kako je jedan post-hardcore bend proširio granice žanra. Drugim riječima, Turnstile su se modernizirali, produkcijski ispolirali, ubacili nešto elektronskih trikova, postali mrvicu komercijalniji. OK, sve legitimno, samo, jesu li  u sadržajnoj esenciji napravili iskorak u odnosu na sjajni prethodni album „Time & Space“, napravljen po svim post-hardcore tradicionalnim postulatima? Nismo baš sigurni. „Glow On“ je više nego solidan album, ali nije najbolji post-hardcore album kojeg je potpisnik ovih redova ove godine čuo. Bostonski bend Fiddlehead, zapravo lokalna supergrupa sačinjena od članova straight edge hardcore benda Have Heart, Big Contest i Intent, te gitarista Alexa Henerya iz britanskog benda Basement, također isporučuju post-hardcore glazbu visoke energije i još veće emocionalnosti, ali oni ne šire granice žanra elektronikom ili uglađenijom produkcijom.

Oni, rekli bismo, produbljuju granice žanra. Iskreni i beskompromisni, izvode svoju glazbu iz petnih žila, u instrumentalnom i vokalnom smislu. Pjevač Pat Flynn je sila prirode, njegovom glasu i deranju glasnica teško je na sceni naći premca.

“Za mene glazba nije tu zato jer nemam ništa pametnije za raditi. Ovo je stvar koju moram raditi za održavanje mentalnog zdravlja“ – objašnjava u razgovorima Flynn ozbiljnost svog bavljenja glazbom, iako od nje zapravo ne živi.

Na površini grubi i sirovi, Fiddlehead su zapravo odraz duboke emotivnosti, svojevrsni ventil za ispuštanje negativne energije, nakupljenih životnih nedoumica, romantično-ljubavnih sjećanja, prolaznosti  i tuge koje život sa sobom neumitno nosi. I kad pjeva o reminiscencijama na svoje ljubavi ili oca čiju je smrt teško emotivno prebrodio, Flynn, inače srednjoškolski profesor povijesti u Bostonu, ne skriva svoju ranjivu, ali ni intelektualnu stranu. Album otvaraju stihovi poznatog američkog pjesnika E.E. Cummingsa, Flynn ne zazire ni od fraza na latinskom…, no u svemu tome nema nimalo pretencioznosti niti njegov tankoćutni izričaj nije nešto što se ne uklapa u svijet melodične, ali nabrušene  gitarske baraže post-hardcorea. Svakoga tko se ikad naježio na glazbu jednih Fugazi, At The Drive-In, Girls Against Boys, Rival Schools,  „Between The Richness“ – taj sudar emocija i žestine bez slabog trenutka – ne može ostaviti ravnodušnim.

Sleaford Mods – Spare Ribs

Sleaford Mods su izrazito politički bend, njihove poruke su tek uvjetno univerzalne, oni u stihovima ne govore općenito o političarima, oni pričaju poput novinskih komentatora, nazivaju pojave i ljude konkretnim imenom (i prezimenom). Kad se na svom, sad već 11. albumu igraju riječima u pjesmi „Shortcummings“, u dvoznačju ovo Cummings je zapravo prezime omraženog političara iz ureda Borisa Johnsona, koji ljudima izvan Britanije znači malo ili ništa. U tom smislu, novi, dosad najkompletniji i najbolji album „Spare Ribs“ je tipična britanska stvar i Sleaford Mods zvuče kao glasnogovornici britanske radničke klase.

Frustrirani su situacijom,  svaka je pjesma mali ironični esej o neobičnom trenutku kad se što zbog pandemije što zbog konzervativizma vladajućih torijevaca i Brexita Velika Britanija pretvorila u tvrđavu ili u usamljeni izolirani otok, ovisi kako se gleda. Ne libe se biti i prosti, no to nekako ide ruku pod ruku s temama. Kao što bi rekao parnjak s ovih prostora Damir Avdić, „ja ne psujem, ja samo tako pričam“. Ovim smo riječima početkom godine opisali smo posljednje djelo subverzivnoh dvojca iz Nottinghama. Iako i dalje tipična britanska stvar, „Spare Ribs“ nije hlapio kroz godinu, dapače, poruke s ovog djela su na neki način univerzalne i lako ih je razumjeti i primijeniti bilo gdje u Europi, samo treba zamijeniti imena političara.

U glazbenom pogledu, ovaj album kojeg je teško zagurati u neku aktualnu žanrovsku ladicu, je u svojoj srži punk za 21. stoljeće, beskrajno zabavan i zarazan komad glazbe.

Mogwai – As The Love Continues

Škotskim rockerima trebalo je ravno četvrt stoljeća od objave prvog singla da zasjednu na broj 1 britanske top liste albuma, što govori s jedne strane govori koliko veliku bazu vjernih fanova imaju i da su je nakon toliko vremena uspjeli i proširiti. Kako god, ipak je to veliko iznenađenje za bend koji stvara uglavnom instrumentalnu glazbu, k tome još slove i kao svojevrsna definicija post-rocka što u svojoj biti znači i između ostalog da su prilično daleko od mainstreama, odnosno masovnog ukusa.

„Ovo je potpuno nadrealno, potpuno neočekivano. Ni u jednom trenutku itko tko radi s nama nije rekao da ćemo imati album broj 1 – to nije vrsta stvari koja ulazi u našu orbitu“ – nije krio iznenađenje lider benda Stuart Braithwaite. Na „As The Love Continues“ bend nije skrenuo s davno zacrtanog puta, njihova glazba je  i dalje mistični miks buke i sanjive topline. Miješaju se distorzija i delikatni pasaži klavijatura, sve obavijeno uzvišenom atmosferom.

Uz produkciju znalca Davea Fridmanna koji je sonično oblikovao zvuk Flaming Lipsa i Mercury Rev – doduše na daljinu jer je zbog pandemije album sniman na domaćem terenu u preuređenoj crkvi umjesto u Americi – ovo je zasigurno najlakše dostupan, najmelodičniji uradak u karijeri, a možda i najkompletniji i najkonzistentniji. Razlike u „tonu“ pjesama nisu male, protežu se od sazvučja jednog Mikea Oldfielda do žestokih gitarskih brojeva koji neodoljivo podsjećaju na baratanje Stratocasterom Billyja Corgana iz Smashing Pumpkins, no sat vremena prezentirane (opet uglavnom instrumentalne) glazbe stopljeno je u savršeno homogenu cjelinu.

Arab Strap – As Days Get Dark

U svom senzacionalnom povratku nakon punih 16 godina diskografske pauze škotski duo ponudio je svojoj staroj i novoj publici prekrasan darkerski album. Od uvodne „The Turning of Our Bones“ na kojoj kao da Jarvis Cocker na tvrdom škotskom akcentu kroz zube cijedi stihove o smrti, raspadanju, uskrsnuću i istinskoj ljubavi, dok u pozadini svira izgubljena lagana stvar od Joy Division do zaključne balade „Just Enough“, nemamo nikakvu sumnju; ovo je ona uzvišena škola glazbene tmine i melankolije koju su patentirali i utvrđivali kroz vrijeme – svatko na svoj način – i Johnny Cash i  Leonard Cohen, Donovan i Nick Drake, Bill Callahan i Nick Cave…

Kad ga se raščlani „As Days Get Dark“, može čak zazvučati prejednostavno, poput demo snimke u kojoj su skice ritma „ukucane“ u ritam mašinu pa je onda na te loopove nadodana diskretna gitara, bas ili klavir, ali ta minimalistička rudimentarnost funkcionira izvanredno u kombinaciji sa zrelim, toplim baritonom Aidana Moffata dok pjeva ili gotovo u formi naracije izgovara introspektivne, ironično duhovite ili samo nihilističko depresivne stihove. Gotovo sve na ovom albumu je isto kao što je bilo i na njihovim davnim albumima, sad je samo zrelije, zaokruženije, melodijski privlačnije. Jednom riječju – bolje. Ono što je trebalo biti izgovor za nove turneje pretvorilo se u kasni kreativni vrhunac.

Pom Pom Squad – Death Of A Cheerleader

Na koncepcijskoj razini, debitanski dugosvirajući uradak četveročlane skupine iz New Yorka predvođene mladom autoricom, pjevačicom i gitaristicom Miom Berry je sudaranje pitanja tipičnih za tinejdžersko doba poput ljubavi, identiteta, nezadovoljstva i odrastanja sa  estetikom američkih predgrađa, ali ne po konvencionalnim obrascima. Kako sama Berry kaže, njezine pjesme duboko su inspirirane slikama koje su kroz svoje filmove teatralno prezentirali David Lynch,  John Waters, pa i Sophia Coppola, s obzirom da su ime singla s temom (ne)uzvraćene srednjoškolske ljubavi „Lux“ i scenografija pratećeg spota posuđeni direktno iz filma „The Virgin Suicides“.

Glazbeno, Pom Pom Squad kao da su ispali iz 90-ih, ima tu grunge rifova kao i riot grrrl feminističke punk estetike, posebno u najbržim, izravno na punk naslonjenih pjesama kao što je spomenuta „Lux“.  U najradiofoničnijim stvarima bend neodoljivo podsjeća na Veruca Salt, indie rock dive također iz sredine 90-ih. Uvjerljivosti i prirodnosti pjesama zasigurno doprinosi i sjajno pogođena produkcija Sarah Tudzin, producentice iz LA-a koja sa svojim bendom Illuminati Hotties također ima ove godine sjajan album „Let Me Do One More“.

Za spomenuti je da album sadrži i jednu od najboljih obrada nebrojeno puta snimljenog standarda iz 60-ih „Crimson & Clover“ Tommyja Jamesa and the Shondells. Nije mjenjana puno u odnosu na original, ali interpretirana je s puno srca i duha. Srčanije čak i od Joan Jett koja se proslavila s obradom ove stvari.

The Weather Station – Ignorance 

Instrumentalno delikatan, a aranžerski nevjerojatno bogat i groovie na način na koji se to rijetko čuje, „Ignorance“ je neobična biljka. Iako se The Weather Station redovito tituliraju kao indie folk bend, folka ovdje ima u tragovima i prije u atmosferi negoli izravno u zvuku instrumenata i konstrukciji melodija. Prije bismo rekli da je riječ o nekoj vrsti baroknog, uzvišenog popa na potezu od bezgrešnih melodija Fleetwood Mac iz kasnije faze, prije svega „Tango in The Night“ albuma iz osamdesetih nakrcanog hitovima, do Kate Bush, odnosno njenog sjajnog i nepravedno podcijenjenog  dvostrukog albuma „Aerial“  iz 2005. godine. Kad se čuje glas Tamare Lindeman, šefice i glavne autorske snage benda, uz Joni Mitchell se ponovno kao referenca i podudarnost u ekspresiji i boji glasa nameće Kate Bush.

Pojam „Ignorance“ tu je s dobrim razlogom, lirika Tamara Lindeman kroz cijeli album je neka vrsta ekološkog manifesta o maču koji visi nad glavom današnjeg svijeta u vidu klimatskih promjena. Kako je sama u intervjuima govorila, problem svijeta je u neznanju i kroz pjesme se htjela izraziti o procesu kroz koji se krećemo, od poricanja do razumijevanja.

Album je ovo velikih tema i sitnih detalja, pogodan za dugo slušanje i polagano otkrivanje. Jednom kad sjedne u uho, više ne izlazi iz glave. „Ignorance“ je peti album kanadske skupine koja je i dalje prilično dobro zakopana tajna, i zasigurno njihov dosadašnji kreativni vrhunac.

The Goat Girl – On All Fours

Ženska četvorka iz južnog Londona briljantno nastavlja tamo gdje je stala na hvaljenom eponimnom prvijencu prije tri godine. I dalje odaju  dojam simpatične glazbene nezgrapnosti, ali drugi album nije toliko rudimentaran i pravolinijski. Pjesme su dorađenije, sofisticiranije i kompleksnije. U opisu benda redovito se navodi kako je riječ o post-punku što na neki jest točno, ali ovdje imamo posla s najdelikatnijim post-punku koji se može čuti, vokalna „nezainteresiranost“ na rubu naracije tipična za ženske britanske vokale ovakve glazbene provenijencije (najbolji primjer su ovogodišnji miljenici svjetske kritike Dry Cleaning, još jedan post-punk bend iz južnog Londona), naglašava osjećaje rezigniranosti, razočarenja, fatalizma, pa i suspregnutog bijesa. Na „On All Fours“ djevojke stvaraju glazbu s više sigurnosti, zanatski vještije, ovdje nije toliko naglasak na energiju, koliko na atmosferu. Od jednog od najboljih singlova uopće u 2021. „Sad Cowboy“, do gotovo konvencionalne balade „Anxiety Feels“ za tu je atmosferu teško pronaći prave riječi. U svakom slučaju, Goat Girl su se novim djelom potvrdile kao sam vrh britanske indie glazbe.

Arlo Parks – Collapsed In Sunbeams 

Oko 21-godišnje Londončanke nigerijsko-francuskih korijena ove godine nema spora. Gotovo svi se slažu da je ponudila jedan od najuvjerljivijih glazbenih debija ove godine. I ne samo ove godine. Arlo Parks izvodi emotivni, organski pop u kojem se mogu čuti i rana Macy Gray, Amy Winehouse i Lauryn Hill, dijeli ponešto i s tipičnim britanskim pop divama tipa Corinne Bailey Rae i  Lily Allen, iako će sama reći da su joj uzori na drugim stranama (Otis Redding, King Krule, Portishead).

Parks je, to se ne smije propustiti reći, vrlo nadarena pjesnikinja. U promatranju svijeta oko sebe, miješa inteligentno bezbrižnost i brigu za budućnost, istražuje komplicirane teme ljudskih odnosa, psihičkih stanja, diskriminacije iz neobično zrele perspektive za svoje godine. Glas joj je očaravajući, satenski nježan i smiren. Album je nastajao na neuobičajen način, sav je napisan i skladan u paru s malo poznatim kantautorom i producentom iz Los Angelesa, Gianlucom Buccelatijem, ne u studiju, već u „neutralnim“ stanovima iznajmljenim preko Airbnb-a. Dobili smo čistu ljepotu,  topla atmosfera organske nenametljive groovie glazbe u kombinaciji inspirativnih priča mlade djevojke o sebi i svijetu oko nje rezultirala je albumom koji bi mogao odzvanjati dugo.

Biffy Clyro – The Myth of the Happily Ever After 

Škotski bend porijeklom iz malog Kilmarnocka čija se mega popularnost zaustavlja na granicama Ujedinjenog Kraljevstva, prošao je trnovit put od nipodaštavanja do klanjanja. Otpisani su prvim albumom prije dvadeset godina kao bend koji kopira najgore klišeje grungea i to s deset godina zakašnjenja. Nisu se dali smesti, sa svakim novim albumom rasli su u očima kritike, usput su postali iznenađujući favorit publike s reputacijom strašnog benda uživo.

Ne čudi da su im posljednja tri albuma, uključujući prošlogodišnji „A Celebration of Endings“, koji je doživio panegirike kritike, završili izravno na broju 1 liste albuma u Velikoj Britaniji.  „The Myth of the Happily Ever After“ je novi trijumf, možda najhrabriji, najraznovrsniji album grandioznih melodija, gotovo himni, često frenetičnog ritma minuciozno smišljene arhitekture. Najbolje od svega je što su pjesme s ovog albuma zapravo otpaci s prošlog koji tada nisu prošli selekciju! Od spomenutog grunge zvuka Biffy Clyro je kroz godine gradio vlastiti izričaj koji bi se i dalje mogao ugurati u neke ladice. Baštine ponešto sporo-brzo, tiho-glasno dinamike koju su patentirali Pixies, no njihovo područje izričaja je najbliže prog rocku. S druge strane, unikatnost Biffy Clyra zorno demonstrirana i na ovom djelu krije se u činjenici da su uspjeli na savršen način uklopiti taj rukavac rocka u svijet pamtljivih i himničnih refrena.  

Self Esteem – Prioritise Pleasure

Rebecca Lucy Taylor puno je desetljeće i pet albuma provela u šefildskom folk duu Slow Club čije je ime na neki način bio i njihov program. Pronalazeći svoje drugo, ili prije svoje pravo glazbeno ja, zaplovila je u solo vode odbacujući okove introvertnosti i izrastajući u ekstrovertiranu blještavu pop divu. Ime iza kojeg se krije je sad također neka vrsta programa i otkriva pronađeno samopouzdanje i…samopoštovanje.

Glazbeno negdje na pola puta između Beyonce i Madonne iz njenih „bezgrešnih“ pop dana, Self Esteem je ponudila 13 iskričavih retro-modernih pop pjesama „nepodnošljive“ pitkosti, bez da padanja u zamku sladunjavosti ili pretencioznosti. U hitu do hita tenziju održava svojim sigurnim i neodoljivim glasom. I dok ovih dana iz paštete iskaču Olivia Rodrigo, Taylor Swift i slične pop zvijezde za koje nismo baš sigurni čime su priskrbile takvu medijsku pozornost, Self Esteem s briljantnim pop albumom i dalje „uživa“ u relativnoj anonimnosti. U svakom slučaju, na „Prioritise Pleasure“ se isplati obratiti pozornost, ovo je jedan od najzanimljivijih dosega u području pop glazbe ove godine.