Legenda kaže da je Elvis Presley umro na zahodskoj školjki od srčanog udara do kojeg je dovela dugogodišnja zlouporaba lijekova na recept. Zapisi obdukcije pokazuju da je u njegovom tijelu pronađeno tragova čak 14 lijekova, od kojih deset u znatnoj količini.

Redom: kodein, morfin, Metakvalon (barbiturat), dizepam (odnosno Valium), nordazepam, etinamat, etklorvinol, pentobarbital, fenobarbital, butabarbital. Skoro sve što se može zamisliti protiv bolova i tjeskobe, uključujući tu psihotropne lijekove koji izazivaju ovisnost poput najtežih droga, s tim da je u vrijeme smrti kodeina bilo 10 puta više od preporučene doze. Pa ipak i dalje postoje ozbiljni ljudi koji tvrde da njegov “lifestyle” u njegovom slučaju nije bio posebno bitan, da je smrt kralja Elvisa uvjetovana predestiniranom sudbinom, odnosno genima.

Naime, američka povjesničarka, autorica i štovateljica lika i djela Elvisa Presleya Sally Hoedel tvrdi u svojoj novoj knjizi “Elvis: Destined To Die Young” (Osuđen da umre mlad), tvrdi da Elvis ne bi poživio dugo ni da je umjesto tableta pio mineralnu vodu i jeo salatu umjesto steakova, hamburgera i opasnih lijekova cijeli svoj život. Njena ekspertiza i istraživanje na 335 stranica knjige nastoji dokazati da je kralj rock’n’rolla jednostavno imao loše gene i da je od mladosti patio od bolesti koje su dovele do prerane smrti baš kao i mnoge članove njegove obitelji po majčinoj strani.

Hoedel kaže da je od 11 organskih sustava, Presley patio od bolesti kod njih devet, od kojih kod pet od rođenja. Nadalje, svoju tezu o genetskoj predispoziciji za ranu smrt temelji i na činjenici da su njegovi baka i djed s majčine strane bili prvi rođaci (first cousin), što bi po naši značilo da su bili bratić i sestrična, što nikad nije najbolja vijest za potomstvo i postoje dobri medicinski (na stranu moralni), razlozi zašto se takvi bračni odnosi izbjegavaju. I Elvisova majka umrla je vrlo rano nakon godina lošeg zdravlja u 46. godini, također od srčanog zastoja. Da stvar bude zanimljivija, njegova tri ujaka su također umrla vrlo mlada nenasilnom smrću.

“Elvis i njegova majka su mali slično četverogodišnje razdoblje nagle degeneracije zdravlja, a to je zanimljivo s obzirom da nije uzimala iste lijekove kao on” – rekla je Sally Hoedel za Guardian pojašnjavajući teze iz svoje knjige.

Ona se snažno protivi slici Elvisa koja se stvara tamo još od njegove smrti, da je uglavnom sam kriv za svoju preranu smrt u 42. godini života. Priča o ovisniku o lijekovima koji je umro na zahodu, po njenom mišljenju simplificira stvari i smatra da ta verzija niti je točna niti pokriva dovoljno složene materije. Kaže da je Elvis bio bolestan čovjek koji je krio svoje slabosti kako bi mogao nastaviti raditi svoj posao i zarađivati za svoju obitelj.

Između ostalih stvari koje su mučile Elvisa, a pripisuju se njegovom genima je nedostatak alfa-1-antitripsina, koji može u kasnijem životu napasti pluća i jetru, donijeti teže poremećaje vezane uz debelo crijevo, oslabiti imunitet i nositi sa sobom trajnu nesanicu.

S druge strane, mora biti nešto u tome da je Elvis Presley, baš kao i Michael Jackson desetljećima kasnije, imao nesreću da naleti na doktora kojem vjeruje, ali čija je etička ispravnost upitna što je na kraju dovelo do toga da od svojih štićenika naprave teške ovisnike. Takav je slučaj bio i s kontroverznim Dr. Nickom, odnosno punim imenom Georgeom Nichopoulosom koji je za sebe govorio da je Elvisu i najbolji prijatelj i očinska figura uz to što mu je bio liječnik. Teško je danas reći je li mu prepisivao legalne droge o kojima je bio ovisan zato jer mu je morao popustiti ili zato što je kao i ostatak Memphis Mafije (kako se neformalno zvala grupa ljudi oko Elvisa, njih skoro stotinjak koji su živjeli na njegov račun), ignorirao evidentne probleme sve dok je novac stizao. U svakom slučaju, poznato je da je Elvisu u zadnjih 30 mjeseci njegovog života prepisao čak 19 tisuća recepata za lijekove, zadnji samo 12 sati prije smrti u raskošnom WC-u njegova Gracelanda.

Uz sve to Sally Hoedel kaže da se moramo zapitati zašto je uopće Presley počeo uzimati lijekove u ogromnim količinama. Odgovor koji se sam nameće je bol i zdravstveni problemi koje je trpio. Iz njenog istraživanja može se saznati da Elvis Presley nije bio od onih glazbenih zvijezda koje su namjerno bježale od stvarnosti i utjehu prnalazile u drogi, samo htio se riješiti bola i na pozornici biti ono što je bio u mlađim danima: kralj rock and rolla i nenandmašivi zabavljač.

„Elvis je kulturološki promijenio naš univerzum kao nitko do sada i zaslužuje da ga se tretira kao povijesnu ličnost, poput Henryja Forda ili Thomasa Edisona, ali umjesto toga on se povlači po blatu senzacionalizma i priča o njemu sve se više udaljuje od istine“ – mišljenja je Sally Hoedel, autorica knjige Elvis: Destined To Die Young.

Možda bi poživio koju godinu više da je imao odgovornijeg liječnika uza sebe, ali Hoedel smatra da to ne bi puno promijenilo na stvari. Njegovi geni, uređene i stečene bolesti ubile bi ga prije ili (ne puno) kasnije.