Osobna lista našeg novinara

Bila je to opet mršava godina za domaću rock glazbu, ovo su izuzeci. Donosimo listu najboljih albuma

Tihomir Ivka

Uglavnom, zbog suženog izbora, našli smo se na mukama „skrpati“ deset domaćih albuma, a da ne lažemo sami sebe i druge kako nam je na njoj sve super i sve za pet. Jer nije. Pa je ove godine i zbor sužen izbor na pet albuma koji su na ovaj ili onaj način stršali iznad prosjeka



Nova godina, stara priča. Prošle smo godine na istom mjestu u isto vrijeme kukali kako nam je domaća produkcija prije svega svojim opsegom, bila skromna. Živjeli smo u pandemiji, živimo  i godinu kasnije, u vrijeme kad su živi nastupi bili sporadični, ovisno u broju zaraženih  i posljedičnim odlukama vlastodržaca/stožera civilne zaštite.


Dakle, i ove godine su glazbenici su imali više vremena negoli inače za stvaranje i sjedenje u studijima, odnosno sobama koje se uz sva dostupna čuda tehnike mogu pretvoriti u kućna studija. Ako je 2020. bila slaba po volumenu, 2021. je bila još gora, iznenađujuće sirotinjska po pitanju albuma rock glazbe, odnosno njenih izvedenica iliti podžanrova. S tim da danas pod albumom smatramo i ono što nije čak nije ni izašlo u fizičkom obliku, dovoljno je imati deset pjesama, staviti ih pod zajednički nazivnik i „nalijepiti“ na Bandcamp ili neki drugi Internet kanal za striming/prodaju glazbe u mp3 obliku.


Uglavnom, zbog suženog izbora, našli smo se na mukama „skrpati“ deset domaćih albuma, a da ne lažemo sami sebe i druge kako nam je na njoj sve super i sve za pet. Jer nije. Pa je ove godine izbor sužen na pet albuma koji su na ovaj ili onaj način stršali iznad prosjeka.




Doduše, izbor je sužen i zbog stava da na listu najboljih domaćih albuma ulaze albumi na domaćem jeziku.


Stoga, onako izvan konkurencije, spominjemo dva izdanja na engleskom jeziku. Prvi je sjajni retro pop skupine  Kensington Lima na albumu „Southbound“, a drugi vrlo nadahnuti zaokret u glazbenoj karijeri etablirane kantautorice Dunje Ercegović aka Lovely Quinces. Djevojka s akustičnom gitarom okupila je bend/projekt Bad Daughter, zakoračila u vode čvršćeg popa, odnosno indie rocka, a njene su pjesme i na „Let Me Panic“ zadržale za nju tipičnu slojevitu emotivnost, zahvaljujući sjajnim melodijama i sugestivnosti njena glasa.


1. Mayales – Domovina


Na prvu, slušajući novi, tek četvrti dugosvirajući uradak zagrebačkog benda u više od dva desetljeća diskografske aktivnosti, nameće se zaključak kako su prevalili nevjerojatno dug put od acid jazza/popa po „lagano, lagano“ špranci kakvu je dosljedno gajila kuća Aquarius na početku ovog milenija s hitovima poput „Svima želim raj za sve“, „Od ljubavi“ i „Mogu i sama“do psihodeličnog indie rocka kakav sad prezentiraju. Malo je primjera i u svjetskim razmjerima svojevrsnog obrnutog puta, da glazbenici – u pozitivnom smislu – polude s godinama i od konvencionalnog kreću ka manje ili više radikalnijem izričaju. Neil Young i Tom Waits su dobar „svjetski“ primjer, kod nas se ne sjećamo nijednog.


Istina je da su Mayales u dugih 13 godina od prvog do drugog albuma „2“  prošli kroz razne faze, personalne i osobne promjene i transformacije, pa bi ispravnije bilo reći da su to skoro isti ljudi s istim imenom, ali to više nije isti bend.


Kad se „Domovina“ pojavila u prvoj polovici ove godine, glazbena kritika se složila da je riječ o sjajnom komadu glazbe, ali se nikako nije mogla složiti oko utjecaja. Činjenica jest, za svakog imalo naslušanog rock glazbe od 60-ih naovamo svaka pjesma bi mogla izazvati osjećaj da kroz nju čuje nekog drugog. Beatlese iz „Sgt. Pepper“ faze, Radiohead, Suede, Becka, Pink Floyde, Flaming Lipse, Belle And Sebastian, New Order…Mogli bi ih nabrojati još i ne bi pogriješili: recimo Ride i Stone Roses, The Byrds i Fairport Convention, Drugi način i Buldožer…  Na ovom albumu Mayales, odnosno Petar Beluhan, Vladimir Mirčeta i Luka Geček, pojačani imaginacijom producentsko-sviračkog para od autoriteta Jure Ferine i Pavla Miholjevića, predstavili su se glazbeno kao sjajna, modernizirana hrvatska verzija shoegaze glazbe, u dojmljivom miksanju popa i psihodelije.


Naoko neobičan naziv albuma dio je koncepta, iako se to nigdje izrijekom ne spominje, pojam „domovine“ asocira na sve ono što bi nam domovina trebala biti, a nije, kao da nam cijela ploča posredno sugerira koliko smo izlizali, izopačili i profanirali nešto u biti plemenito. U ovom kontekstu, u korištenju pojma domovine nema ni podrugivanja, čak ni ironije, samo žala i sjete.


Mayales će reći da nisu nikakvi aktivisti, ali ne mogu pobjeći od stvarnosti, a čini se da ni ne žele. Osim te neodoljive bajkovite glazbene psihodelije u kojoj se delikatno isprepliću strani glazbeni utjecaji i domaći korijeni, veličina „Domovine“ očituje se i u diskretnoj angažiranosti, da ne kažemo buntovništvu, ne nužno političkom. Beluhan i ekipa neće kroz stihove kao Dylan neprijatelju i svemu negativnom sasipati sve u lice, oni to čine decentnije, treba čitati između redaka. „Domovina“ je čudna biljka, sanjivi protestni album.


2. Šiza – Pristojnost iz malog prsta izgubila se u srednjem


Šiza su koprivnički dvojac za koji bi se moglo u prenesenom značenju reći da su ove godine u hrvatskom rokenrolu dali najviše glazbe s najmanje instrumenata.


Naime, svoj uistinu eksplozivni zvuk baziraju samo na glasu, bubnju i „fuziranoj“ bas gitari. U ogoljeloj definiciji, riječ je o čvrstom, brzom garažnom rocku s punk stavom. U svjetskim okvirima znala se pročitati pokoja usporedba s britanskim Royal Blood koji „furaju“ isti bas-bubanj minimalizam, ali Šiza je puno glazbeno beskompromisnija i sirovija. Dugo nismo čuli ovako energičan bend na domaćoj sceni koja održava tenziju od prvog do zadnjeg trenutka.


Svi sastojci njihove formule sjajno su izbalansirani, s tutnjajućom ritam sekcijom, pametno „popeglanom“ produkcijom“  i adekvatno čvrstim glasom,  Šiza razvijaju zid zvuka kakav se rijetko čuje na ovim prostorima. Vješto napisani tekstovi sugeriraju da su i prilično ljuti, što u ovakvoj vrsti glazbe nikad nije smetnja, već dobro došli začin. Šiza su debitanti pod ovim imenom, ali iza njega se kriju se dobro poznata imena alternativne hrvatske scene Marko Kuhar (Overflow, OSA, Rens Argoa) i Bruno Antolić (Suho Grlo Nos, Letarg)„Pristojnost iz malog prsta izgubila se u srednjem“ je kratka lekcija o tome kako bi trebao zvučati žestoki i beskompromisni rock and roll album.  Moćna kolekcija pjesama.


3. Porto Morto – Portopop 


Mislimo da nećemo puno pogriješiti ako sad, s vremenskom distancom ustvrdimo kako su na svom prošlom albumu „Portofon“ prije dvije godine Porto Morto zvučali kao Haustor za 21. stoljeće.


Da ima taj glazbeni senzibilitet, pjevač i glavni autor zagrebačke skupine proizašle iz malo drugačijeg glazbenog backgrounda kolektiva Jeboton, Roko Crnić je pokazao i prošle godine kao dio Rundekove Ekipe, u ulozi basista, ali i koautora.


Treba reći da je on u Rundekovom svijetu prvi čovjek poslije Haustora kojem je „dopustio“ da mu piše pjesme. Među ostalima i “Milu”, najhitoidniju stvar s prošlogodišnjeg Rundekovog albuma „Brisani prostor“.


Dakle, ako je „Portofon“ bio Haustor za 21. stoljeće, onda je „Portopop“ remiksirani Haustor za 21. stoljeće. Ova je tvrdnja, dakako, tek uvjetno izrečena figura, da se ilustriraju približni temelji Porto Morta, bilo bi nepošteno i krivo doslovno prispodobiti ih bilo kome.


Na „Portopopu“ eksperimentiraju više nego ikad, s puno više elektronike, neobičnih strukturalnih rješenja, korištenjem autotunea zapravo plešu na tankom rubu između campa ili kiča i avangardnog popa. Sve je u uhu onog tko sluša.


Netko će u nekim trenucima kad čuje pjevanje što podsjeća na rap, k tome rastegnut kroz autotune, čuti zloglasni balkanski trap, drugi će u tome čuti ironiju ili iščašenu genijalnost jednih Tame Impala ili Flaming Lipsa u njihovoj post-gitarskoj fazi.


Porto Morto znaju napisati catchy melodiju i ne boje se hodati po rubu eksperimenta. Dovoljno da ga se proglasi jednim od najintrigantnijih glazbenih hrvatskih uradaka u godini na izmaku.  


4. Urban – „Lipanj, srpanj, kolovoz“


U činjenici da je ovdje riječ o jedinom dvostrukom albumu na listi krije se njegova najveća mana. Preekstenzivan je i – poput kakove kompilacije – pokazuje više lica i pokriva predugo razdoblje stvaranja riječkog umjetnika. Da je Urban pobacao neke, tri godine stare singlove, da je odolio koketiranju s mainstream pop aranžmanima po (ne)namjernom uzoru njegovog prijatelja Gibonnija, i sve skupa na neki način ekonomizirao skraćivanjem sa 17 na 10, 12 pjesama, teško bi odoljeli da ga ne stavimo na sam vrh domaće produkcije. No, i ovako, u hrvatskoj glazbenoj ponudi 2021. Urban lako ulazi među pet.


Na svom najtišem djelu u karijeri gdje je najjače potisnuo svoj rock’n’roll background, na mnogo mjesta Urban prosipa glazbene bisere i glazbene horizonte rasteže u pravcima koji savršeno odgovaraju njegovom pjesništvu, vokalnoj ekspresiji, njegovim zrelim godinama, kao i godinama njegove publike. Nije teško ne primijetiti neku vrstu prirodne evolucije. Urban je sve manje rocker, a sve više avangardni šansonjer. Unikatnost kod njega nije bila upitna, kako u prepoznatljivoj lirici, tako i u odvažnosti da potraži nove sonične krajolike. Na sve dodajmo i svojeglavost – što bi trebala biti karakterna crta svakog autora – i dobijemo „Lipanj, srpanj, kolovoz“. Album koji nije za svakoga, ali krije puno neobične glazbene ljepote.


5. Šarena pojava – Ravnoteža 2021


Rap rock je prilično rijetka pojava, a još je rjeđe cijenjena. No, upravo tim trnovitim putem miješanja gitarskih rifova i repanja, pa onda i mogućeg nerazumijevanja odlučila se zakoračiti sisačka skupina Šarena pojava. Zapravo riječ je o svojevrsnoj lokalnoj super-grupi sačinjenoj od članova bendova iz dva glazbena nasljeđa, iz hip hop i svijeta gitarskog rocka. I dok su nastupni singlovi blentavo ljubavna „Kul je s tobom čilat“ i oda travi „Pljugu stiskat“ koja podsjeća na brže poskočice iz asortimana jednih Kawasaki 3P, ostavljali dojam jednokratnih glazbenih trikova, na albumu „Ravnoteža“ ima mnogo ozbiljnijih momenata. Tekstualno, bendu je na jeziku svijet koji vide sa svojih prozora rodnog Siska, propali industrijski grad u kojem nema puno uzbudljivije zabave od gutanja piva pred lokalnoj trgovinom i pušenja trave, a jedina perspektiva je jednostavno napustiti grad trbuhom za kruhom. Kad se teška socijalna slika, koja nije prikazane bez simpatične jednostavne duhovitosti, zamućka s teškim rifovima, Šarena pojava zvuči prilično uvjerljivo i autentično. Album ima rupa, u to nema sumnje, ali kad zazvuče kao nemoguća kombinacija jednih Partibrejkersa i Krankšvestera, „Ravnoteža“ je dašak svježine na hrvatskoj sceni.  Lokalno i ništa mudro. I uglavnom neodoljivo.