Da nije svako zlo za zlo svjedoči i primjer novopečene glazbenice Jelene Oberman koja je potaknuta lockdownom napisala nekoliko sjajnih pjesama, a najpoznatija je »Korona«. Jelena, koja je nekad kao novinarka ispisivala retke gradskih tema u Vjesnikovim i Večernjakovim stupcima, danas piše tekstove za svoje pjesme.

Nisu sve društveno angažirane teme, iako osim korone tu je i jedna posvećena predsjedniku Zoranu Milanoviću i premijeru Andreju Plenkoviću, gdje ih spominje u simpatičnom stihu.

Nema kod Jelene gorčine, tek lebdeći sarkazam kojim se u plesnom ritmu »očeše« o stvarnst. Ova 45-godišnjakinja hobije je sljubila u, kako sama kaže, »investiciju za budućnost«. Glazbeno obrazovanje stekla je kroz osnovnu i srednju glazbenu školu, a onda je dugo punila svoj YouTube kanal samo omiljenim glazbenim brojevima.

Kad je došao lockdown, ploču je okrenula i sad već ima skoro desetak svojih pjesama. Sve nastaje u kućnoj radinosti pa čak i snimanje spotova…

Najcrnji scenariji

Imate ponovo novi videospot za pjesmu, »Sama« koji je od prošlog tjedna na vašem YouTube kanalu. Već nekoliko puta ste objavili baš tu pjesmu na svom kanalu, ima li neka posebna priča iza tih stihova?

– Znala sam kako ćete me to pitati, ali ne. Ta je pjesma rezultat mog nezavidnog talenta koji zamišlja najcrnje scenarije i uživljava se u događaje koji su isključivo plod moje mašte. Nezahvalno za život, ali plodonosno za umjetnost.

»Sama« je tipično ženska pjesma, govori o prekidu ljubavnog odnosa i napuštanju, no vjerujem kako se u njoj mogu pronaći svi ostavljeni. Danas je previše odnosa u kojima ljudi jedni druge doživljavaju »potrošnom robom«, ulaze u ljubavne veze bez planiranja nečeg ozbiljnijeg, dovode druge u zabludu, a emocije i povjerenje nisu nešto čime bi se smjelo poigravati.

Mislim da smo kroz spot, u igri sjena to jasno i prikazali. Objavljivala sam ga više puta jer sam tražila pravi zvuk i konstruktivne kritike. Moram priznati kako mi je upravo to pomoglo da pjesma zvuči kako danas zvuči, jer sam od kolega glazbenika dobila ideju za sadašnji aranžman.

Dugo sam tražila producenta koji će to htjeti producirati, mislila sam kako je nemoguće snimiti takav aranžman bez benda. Na kraju smo suprug i ja sami u kućnoj radinosti uspjeli sve odsvirati, snimiti i složiti.

Sretna sam zbog te pjesme jer ona u potpunosti odražava moj glazbeni ukus, što nije slučaj sa svim pjesmama koje sam napisala pa će mnoge od njih u budućnosti doživjeti promjene. Naime, u ove dvije godine koliko se aktivno bavim pisanjem pjesama, puno sam eksperimentirala pa sam tako napisala pjesme u gotovo svim stilovima.

Na vas je čini se situacija s COVID-19 djelovala gotovo pozitivno, vaš You Tube kanal kreirali ste prije sedam mjeseci?

– Zapravo sam ga kreirala prije više od jednog desetljeća, ali nije bio javan. Dok nisam pisala glazbu, uglavnom mi je koristio za sastavljanje playlista s omiljenim pjesmama koje bih onda puštala na kućnim tulumima, a kasnije mi je dijete preuzelo kanal za gledanje dječjih programa. Sad sam ga vratila u svoje ruke.

Profesionalna deformacija

Zasigurno je najviše pažnje privukla vaša pjesma »Korona«? Odlična je, kako se dogodila?

– Hvala vam, jako mi je drago što se ljudima ta pjesma sviđa. Nastala je za vrijeme lockdowna kao moj pokušaj da se izvučem iz situacije u kojoj sam se našla. Naime, već prvog dana lockdowna mene je uhvatila strašna tjeskoba i kroz glazbu sam tražila izlaz.

Prva pjesma koju sam napisala je bila izuzetno mračna. Odlučila sam nastaviti improvizirati na klaviru i iz jedne improvizacije nastala je »Korona«, plesna pop pjesma koja u stvari to nije. Jer, kroz nju izražavam svoju frustraciju situacijom u kojoj smo se našli, ali i nadu kako će mjere uroditi plodom.

Jedan stih u refrenu aludira na pjesmu »Sve će biti u redu« Psihomodopopa što je pjesma koja nam je svima dizala moral za vrijeme najtvrđeg lockdowna. Čak su mi predložili da bih »Koronu« trebala snimiti u duetu s Gopcem, da bi onda to bilo to!

Zaokupljeni ste i drugim društvenim temama, otkud to?

– Vjerujem da je to profesionalna deformacija, ali i svojevrstan ispušni ventil. Dugo sam vremena radila kao novinar. Čovjek mora pronaći način nositi se sa svime što vidi i čuje, a u što se ne smije petljati i na što ne može utjecati. Umjesto da gubim živce, ja sam se okrenula društvenoj i političkoj satiri.

Vjerujete li u »otpor«?

– Otpor se uvijek pojavljuje kad se na nekog radi prisila. To nije samo karakteristično za ljude, već je cijela priroda postavljena tako. Također je prirodno da se ljudi opiru nepravdi, nejednakosti, kršenju ljudskih prava.

Čudni su zapravo oni koji šute i trpe. To su ljudi koje je život ili okolina na ovaj ili onaj način utišao i umrtvio. Upotrijebila bih ovdje jedan engleski izraz: »walking dead«.

Jeste li i sami revolucionarne naravi, odnosno kako gledate na mogućnosti kad su u pitanju promjene?

– Nisam za revolucije. Revolucije nikad ništa dobro nikome nisu donijele. Uvijek na tron zasjedne neka povlaštena elita koja kroji što će drugi raditi, misliti i govoriti, a mnogo nedužne krvi bude proliveno.

Nakon ovog našeg rata grozim se svakog nasilja i nereda. No, vjerujem u evoluciju. Vjerujem da samo mijenjajući sebe možemo promijeniti svijet. Zato prostor u medijima ne bi trebale dobivati trivijalne stvari i ismijavanja kako je to sve više slučaj u zadnje vrijeme, već bi trebalo promovirati skupine i pojedince koji se zalažu za bolje društvo.

Na što ste posebno osjetljivi, na koji segment društva?

– Socijalu. Oni su najugroženiji. Hrvatska ništa ne radi po pitanju siromaštva. To je društveno opasno jer siromaštvo generira čitav niz društvenih problema kao što je primjerice porast kriminala.

Šašav stih

Šašav vam je onaj stih »Andrej i Zoki ne dijele smoki«, kako vam je to palo napamet?!

– Od komičara Tina Sedlara. On je napisao pjesmu »Andrej i Zoki kao čips i smoki« koju je objavio na Facebooku. U komentaru na Facebooku napisala sam mu da bi je trebao uglazbiti. Nasmijao se, ali me nije shvatio ozbiljno.

Ja sam dan poslije sjela za klavir i odlučila napisati pjesmu na tu temu. I napisala sam sasvim drugačiju pjesmu. U mojoj pjesmi, za razliku od Sedlarove, Andrej i Zoki su poput djece u vrtiću koja se svađaju pa zato ne dijele ni smoki.

Vi dakle sami pišete i skladbe i stihove, koliko su to bliski ili udaljeni procesi? Što dolazi prije?

– Kako kad. Nekad dođe glazba, ali rijetko. Tekst je baza svake pjesme, a meni je i lakše uglazbiti tekst nego napraviti tekst na gotov instrumental. Nikad mi takav tekst ne ispadne dovoljno jak kao kad je proces obrnut.

Da su mi dva života…

Prava ste »one band (wo)man«, osim glazbe, stihova, sami radite i videa pa čak ste i sami sebi PR i menadžer?

– Videa ne mogu raditi sve sama, jer se ne mogu uvijek sama usnimiti pa tu zatražim pomoć muža. Ali da, svašta se ja usudim jer vjerujem kako je sve moguće i dostižno i kako sve čovjek može savladati ako je uporan, ima volje i talenta.

No, za glazbu sam se obrazovala, dugo vremena sam provela radeći kao novinar, napisala sam na tisuće tekstova u dnevnim novinama i tako ispekla zanat, a kroz novinarstvo sam i od kolega fotoreportera naučila puno o fotografiji.

Jako volim vizualne umjetnosti, pogotovo videospotove. Da imam dva života, zasigurno bih upisala studij režije i bavila se i time. PR-om se nikad nisam bavila, ali sam u karijeri dobila na tisuće mailova od PR-ovaca pa već znam kako se sastavlja press materijal. Moram ipak priznati da mi biti PR i menadžer zapravo najteže pada. Izuzetno je to zahtjevno i naporno.

Ipak, zasigurno imate neku ekipicu kojoj vjerujete, primjerice tko vam je producent?!

– Na pjesmi »Korona« surađivala sam s producentom iz Zaprešića, Tinom Ostrešom, inače bubnjarom Psihomodopopa. On je napravio aranžman i produkciju, a radi mi i na dvije nove pjesme. Sve ostale napravila sam sama, iako produkcijski nisu najbolje i treba ih popraviti.

Tek sam pjesmom »Sama« zadovoljna kako sam je napravila, ali i to je rezultat školovanja. Naime, ove jeseni upisala sam studij produkcije u Zagrebu. Moram priznati kako je to izazvalo čuđenje dijela ljudi u mojoj okolini.

Mislim da bi se manje iščuđavali da sam upisala tečaj kukičanja. (smijeh) Produkcija glazbe je, naime, tradicionalno muški teren. No, srećom, u Hrvatskoj se, čini mi se, javlja nova generacija žena koja će to promijeniti. Iako smo i dalje manjina, sa mnom na prvom modulu su još dvije žene. Jedna od njih je Ana Tkalec koja već ozbiljno producira.

Virtualne novine

Osim glazbom, čime se još bavite? Imate i svoje virtualne novine…

– Da, kad ne mogu imati prave, imam svoje virtualne novine. Riječ je o web stranici alter.hr koju uređujem na kojoj objavljujem blogove, priče iz života, političke komentare i samo najvažnije događaje. Nažalost, zbog studija i obaveza oko glazbe sam je malo zapostavila, ali vratit ću se pisanju s malo izmijenjenom uređivačkom politikom.

Kako je sve to stiglo u vaš život?

– Školovanjem. Uvijek sam slijedila svoje želje i snove. Birala sam raditi ono što volim, a ne ono što je isplativo.

Vaš suprug je također glazbenik ili samo vaš obožavatelj?

– Obožavatelj je preteška riječ, ha ha ha. To bi značilo da me je stavio na neki pijedestal pred kojim se klanja i prinosi darove. Ne, nemamo takav odnos i nikad ne bih htjela biti predmet nečijeg obožavanja.

Mi smo prije svega partneri koji su jedan drugome potpora i koji, eto, igrom slučaja, uživaju u istim stvarima. Moj muž nije profesionalni glazbenik, već je samouk i čini mi se da je talentiraniji od mene. Divim se ljudima koji uspiju naučiti svirati neki instrument bez pomoći učitelja i bez formalnog školovanja.

Internet vam dobro stoji, vjerujete novim tehnologijama, činite se pozitivnim prema njima?

– Kad ste negdje dovoljno dugo, onda se naučite i pravilima ponašanja. A ja sam na internetu već i predugo. Internet je dobar jer povezuje ljude, znanje je lakše dostupno, međutim, nosi sa sobom i brojne opasnosti. Pogotovo društvene mreže. O tome sam napisala jednu pjesmu koju upravo produciram.

Može li se od toga i živjeti ili je to sve na razini vašeg hobija?

– To je moja ljubav i strast, ali i investicija u budućnost.

U vašim ljubavnim stihovima čuje se ponajviše melankolije? Jeste li inače melankolična osoba?

– Možda u nekom »podznaku«. Zapravo sam kolerik.

Odlična terapija

Kažete kako ste u jednom razdoblju pisali po jednu pjesmu dnevno. Vrlo produktivno, što vas je poticalo?!

– Lockdown. Da nisam pisala glazbu, mislim da bih završila na psihijatriji s nekim anksioznim poremećajem. Umjetnost je odlična terapija. Neki moji poznanici su počeli slikati za vrijeme ove pandemije i to je fantastično. Ja za slikanje nisam talentirana.

U svijetu u kojem živimo, koje boje najviše primjećujete? U koju boju biste sebe najradije smjestili?

– Zelenu i plavu. To su mi prekrasne boje koje opuštaju i uvijek se divim zelenoj boji lišća i tirkiznoj boji mora. Kad sam bila dijete, znala sam dugo gledati u nebo i zamišljati da sam na moru. Sebe bih, realno, ipak smjestila u neku crvenu boju rubina.

Kakvi su vam planovi, ostati virtualna ili pripremate neki novi oblik u koji želite »pospremiti« svoje ideje?

– Ne vjerujem da je virtualno trajno. Želja mi je zato izdati album u konkretnom, fizičkom obliku. Prije svega tu mislim na album s pandemijskim pjesmama, kao svjedočanstvo vremena u kojem smo živjeli.

Nadimak mi je Job, ali ne baš onaj biblijski

Biste li se svrstali u feministice?

– Da. Roditelji su nas odgojili da smo svi jednaki i svi sve možemo bez obzira na spol.

Što mislite o godinama?

– Utvaram si da su godine samo broj, ali moja kralježnica me opovrgava. (smijeh)

Odakle nadimak Job? Ipak je to sinonim za patnju?

– To je zapravo skraćenica od Jelena Oberman. Drago mi je da podsjeća na biblijskog Joba, jer je to čovjek koji unatoč svemu što ga je snašlo nije postao ogorčen.

Biste li kod sebe nešto mijenjali?

– Svoju ovisnost o nikotinu. Mislim da nema gluplje potrošenog novca.

.. a što biste u svijetu mijenjali?

– Nasilje. Previše je nasilja.