Kad vas publika počne prozivati novim Zeppelinima i spasiteljima rock and rolla i prije negoli izdate prvi album i k tome još niste navršili 20, to nije lako breme za nositi. Upravo takav teret bačen je na nejaka leđa obiteljskog benda Greta Van Fleet (trojica od četvorice su braća), iz Michigana koji su samo prašili žestoki rock koji kao da je ispao tamo negdje s početka 70-ih godina.

Svaka je reklama na putu iz anonimnosti korisna, pa je i fama o nekim klincima koji zvuče kao klonirani Led Zeppelin u marketinškom smislu bila pun pogodak, jer se nakon objave prvog EP-a s hitom „Highway Tune“ njihova publika na koncertima počela naglo množiti. Čak se i sam Robert Plant uključio u stvaranje hypea citiranom rečenicom da je Greta Van Fleet “Led Zeppelin I kojeg predvodi prekrasni sitni pjevač, mrzim ga! Posudio je glas od nekoga kog znam jako dobro, ali što se tu može“. No, činjenica da pjevač Josh Kiszka ima istu boju glasa kao Plant s možda još više raspona, zgodna je početna zanimljivost dok ju previše ne eksploatirate. Glazbena kritika uz izuzetak glasila specijaliziranih za klasični rock, s podozrenjem je gledala na ovu pojavu od početka i dok je publika uživala u „spasiteljima rocka“, kritika je sve više difamirala bend kao neiskrene eksploatatore praznine u klasičnom rocku današnjice i bend koji samo kopira velike uzore, a iza toga se ne krije ništa bitno i autorski relevantno.

Polarizacija po pitanju ovog benda kulminirala je izlaskom prvog albuma „Anthem of the Peaceful Army“ i za malo koji glazbeni album se moglo u isto vrijeme pročitati i da je remek-djelo retro rocka i da je bezvrijedno smeće. U prvom ekstremu najdalje su otišli Kerrang koji je u svojim godišnjim nagradama ovaj uradak uvrstio među pet nominiranih za najbolji album 2018.  U nipodaštavanju najdalje je pak otišao utjecajni Pitchfork, i inače vrlo rijetko nježan i blagonaklon prema mainstreamu koji gleda prema nazad.

„Greta Van Fleet zvuče kao da su točno jednom pušili travu, pozvali policiju i pokušali snimiti album Led Zeppelina prije nego što su se sami pohapsili“ – ismijavao je kritičar Pitchforka bend nazivajući ih jadnima i dajući im povijesno nisku ocjenu 1,6 od 10.

Istina je, kao što to biva u mnogo slučajeva, negdje u sredini. Greta Van Fleet na prvom albumu nisu beznadno loš bend, zvučati kao tribute Led Zeppelinima nije najgori grijeh na svijetu, ali problem je u tome što na njemu ne nalazimo ništa ni blizu “Good Times Bad Times”, “Communication Breakdown” ili “Dazed and Confused”, da spomenemo samo neke od klasika s prvog albuma Zeppelina. Drugim riječima, nijedna pjesma s prvijenca Grete Van Fleet neće izdržati test vremena.

Čini se da su i bendu shvatili da su iz priče o novim Zeppelinima izvukli sve što se dalo i da je zadnji čas izvući iz sebe nešto, ne nužno originalnije, ali svakako osobnije.

I možemo reći da su u tom naumu s „The Battle at Garden’s Gate“ uspjeli. Zapravo, svoju fascinaciju klasičnim rokom (i pripadajućom ikonografijom), ne da nisu zatomili nego je na neki način dotjerali do apsurda, što odiše dobrodošlom svojeglavošću u procesu otresanja etikete o kopijama Zeppelina.

Za početak, pjesme su duže, s pet i pol minuta u prosjeku dvostruko duže od uobičajenog radio hita. Drugo, albumom prevladavaju orkestrirane rock balade stadionskih pretenzija i moćnih refrena koji na neki način još više pomiču Gretu Van Fleet prema mainstreamu. Ali, ovdje to nije pokuda. Neke od njih kao što je izvanserijska „Heat Above“, pa „Broken Bells“ i „Age Of Macine“ ne trebate čuti dva puta da bi vam se urezale u pamćenje. Imaju ono nešto što je pjesmama s prvog albuma nedostajalo, potencijal da postanu evergreeni. Nećemo tvrditi da je to „Stairway To Heaven“ ili „Bohemian Rhapsody“ razina, ali da je „Heat Above“ grandiozna rock stvar po svim kriterijima, u to nema sumnje.

I poslije ovog uratka ostaje konstanta da je glas Josha Kiszke oružje daleko najvećeg kalibra u bendu. I čini se da su stvari na albumu logično podređene toj činjenici. Sličilo to na Planta ili ne, čovjek može otpjevati sve rastegnuto kroz par oktava, uvjerljivo i iskreno. U tom kontekstu prolazi (inače neobična) činjenica da je u nekim pjesmama gitarski solo jednostavno zamijenjen ispuštanjem tonova preko njegovih moćnih glasnica.

Korak naprijed u pronalaženju vlastitog stila Greta Van Fleet su na drugom albumu napredovali i u kraćim i bržim pjesmama. Naime, nasuprot balada pisanih kao po priručniku, rifovi su rudimentarniji i nepretenciozniji što u “baladnom” konceptu albuma dolazi kao dobrodošla protuteža.

Kad je bend svjesno ukopan u određeno (prošlo) razdoblje, teško je oteti se dojmu da sve to već nije i prije odsvirano i da to već niste čuli. „The Battle at Garden’s Gate“ nije izuzetak, no četvorka iz Michigena je za početak ovdje uspjela izaći iz sjene Led Zeppelina. Sad kad i kradu (kao u „Tears Of Rain“ koja u momentima neodoljivo vuče na „Hotel Californiju” Eaglesa), čine to mnogo suptilnije i elegantnije.

„The Battle at Garden’s Gate“  je prilično uvjerljiv novi početak. Ovaj put bi i Pitchfork (koji se još nije oglasio), mogao dati višu ocjenu od 1,6.