VELIKI JUBILEJ

Četiri kultna albuma: Prošla su puna četiri desetljeća od trenutka kad je hrvatski rock snažno zakucao na vrata

Marinko Krmpotić

Brojne rock grupe i autori baš će se nekako od te godine pa gotovo do kraja osamdesetih svojom raznovrsnošću, idejama i kvalitetom toliko nametnuti da je slušanje rocka bilo stvar intelektualnog prestiža.



Puna se četiri desetljeća navršavaju ove godine od trenutka kad je hrvatski rock tako snažno zakucao na vrata tadašnje jugoslavenske glazbene scene da je mnogima bilo jasno kako rock više neće biti tek pratitelj brojnih lakoglazbenih šlagerskih festivala, već će se iz podcijenjenog, divljeg i nepristojnog skakanja i urlikanja po pozornici, pretvoriti u vodeći glazbeni izraz cijele bivše države.


Uz vrlo bitan doprinos srpske (Beograd, Novi Sad) i slovenske (Ljubljana, Maribor) te nešto kasnije i bosanske (Sarajevo) rock scene, brojne rock grupe i autori baš će se nekako od te godine pa gotovo do kraja osamdesetih svojom raznovrsnošću, idejama i kvalitetom toliko nametnuti da je slušanje rocka bilo stvar intelektualnog prestiža.


Štoviše, upravo kroz stihove i pjesme rock grupa koje su djelovale tih osamdesetih najbolje se zrcalila stvarnost društva tadašnje države i upravo se kroz pjesme rock autora naslutiti dalo probleme koji će uskoro dovesti i do krvavog raspada te države.


Velike promjene krajem ‘70-ih




Naravno, postojao je rock na tim prostorima i prije osamdesetih. Za prvi pravi autorski doprinos rock glazbi zaslužan je Drago Mlinarec i Grupa 220 koji su singlom »Osmijeh« (1967.) i albumom »Naši dani« (1968.) postavili temelje rock glazbe u bivšoj državi.


Usprkos nedvojbenoj kvaliteti Mlinarčevih pjesama i glazbi koja se mogla mjeriti s britanskim uzorima, rock nije na ex-Yu prostorima, usprkos pojavama sjajnih sastava kao što su sarajevski Indexi ili beogradska YU grupa, bio značajan sve do pojave sarajevske rock grupe Bijelo dugme koja od debitantskog albuma »Kad bi’ bio bijelo dugme« (1974.) pa do kraja sedamdesetih niže ploče i koncerte koji rock pretvaraju u atrakciju koja donosi veliku zaradu što se vidi i iz činjenice da se javljaju oponašatelji sarajevskih rockera (Parni valjak u počeku karijere), odnosno pojave novih oblika rocka kakav uspješno njeguje sjajni makedonski sastav Leb i sol koji od debitantskog albuma iz 1977. godine uspješno spaja etno, jazz i rock.



No, druga polovica sedamdesetih donosi velike promjene. Ugledajući se na tada čuvene uzore kao što su bili engleski sastavi Sex Pistols, Vibrators, UK Subs ili The Clash, odnosno američki Ramones, Blondie ili Television, tih je godina, pogotovo u Hrvatskoj i Sloveniji, djelovalo nekoliko mladih rock grupa od kojih su veću pažnju javnosti na sebe skrenuli u Zagrebu Prljavo kazalište, u Ljubljani Pankrti, a u Rijeci Parafi.


Od spomenutih prvi diskografske istupe singl pločama imaju Pankrti (»Lepi in prazni«/«Lublana je bulana«, 1978.), Prljavo kazalište (»Televizori«, 1978.), Parafi« (»Rijeka«/«Moj život je novi val«, 1979.) i Azra (»Balkan«/«A šta da radim«, 1979.), a prvi debitantski punk/novi val album pod nazivom »Prljavo kazalište« 1979. godine potpisuje istoimena grupa.


A onda dolazi 1980. godina kad će spomenuta bučna, ali u osnovi malobrojna najava nečeg novog, doživjeti svojevrsnu »eksploziju« te, primjerice, natjerati i u tom trenutku neprikosnoveno Bijelo dugme da se »zabrine« te okrene od – do tog trenutka megauspješnog pastirskog rocka novim trendovima.


Hrvatska eksplozija


U Hrvatskoj su autori te »eksplozije«, koncertno i diskografski, bili riječki Parafi i zagrebački sastavi Azra, Prljavo kazalište i Parni valjak.


Svaki od njih te je godine objavio album, a svaki od tih albuma danas, četiri desetljeća kasnije, ima pomalo kultni status jer nudi niz pjesama koje u rock ovirima, pa i šire, imaju status evegreena, vječnih pjesama koje su – iako njihovi autori to sigurno nisu planirali – postale kulturno dobro pa je ne znati nešto o njima stvar nedostatka opće kulture.



S distance od tih 40 dugih godina pogled na te 1980. godine objavljene albume spomenutih sastava nedvojbeno pokazuje kako su bolji i značajniji – mada ne i komercijalno uspješniji – bili debitantski albumi Parafa i Azre.


Pri tom su, također bez imalo sumnje, najbliži engleskim i američkim punk/new vave uzorima, bili Parafi čiji debitantski album »A dan je tako lijepo počeo« i danas predstavlja svake pažnje vrijednu kolekciju britkih punk pjesama kroz koje su Valter Kocijančić (gitara, vokal), Zdravko Čabrijan (bas) Dušan Ladavac Pjer (bubnjevi) te pridruženim im član i producent Goran Lisica Fox, iznimno dojmljivo progovorili o svojoj stvarnosti i to na stopostotno čistokrvni punk način – agresivno, bučno ali ritmično, cinično, zajedljivo, provokativno…



Sve što su Parafi godinu dana ranije najavili jednim od ponajboljih debitantskih singlova (»Rijeka«/«Moj život je novi val«) ex YU rocka, potvrdili su i naglasili sjajnim albumom koji je sniman tijekom 27 dana jeseni 1979. godine u ljubljanskom studiju Akademik, ali je objavljen tek u lipnju 1980. godine, gotovo osam mjeseci kasnije od nastanka.


Razlog zastoja je bilo protivljenje tada čuvene Komisije za šund koja je socijalističko-komunistički moral čuvala tako da bi lupala porez svemu što joj je mirisalo na bilo kakvu kritiku tadašnjeg političkog sustava i vlasti. A kod Parafa je, sukladno njihovoj i filozofiji punk glazbe, toga itekako bilo.


Inteligentni riječki punkeri


Istina, nisu Parafi ni smjeli ni mogli biti direktno kritični jer onda ne samo da bi im ploče bile »zbog šunda« skuplje za 30 posto, već bi vjerojatno završili i u zatvoru.


Zbog toga su riječki pankeri bili lukavi i inteligentni pa su, primjerice, u pjesmama »Živjela Jugoslavija« ili »Narodna pjesma« na prvi pogled kroz tekst hvalili i državu i tadašnju miliciju, ali način izvedbe (pogotovo na koncertima) bio je toliko pun cinizma i ironije da je bilo više no jasno kako Parafi kad pjevaju »Nijedne nema bolje od naše milicije«, misle – potpuno suprotno!


No, znali su Parafi biti i direktniji pa je u, primjerice, pjesmi »Morao sam ići« jasno da govore o policijskoj brutalnosti, u pjesmi »Visokotiražni mir» ismijavaju senzacionalizam i loš ukus, dok su »Grad« i »Crkva« bile anarhični osvrti na tadašnje društvo i crkvu zbog čega su bili pravi punk bend koji je kritizirao apsolutno sve!


Uz društvo i njegovu nesavršenost vrlo važna tema Parafima bila je tadašnja glazbena YU scena koju su nemilosrdno ismijavali bilo pišući vrlo slušljive i ironične pjesme o tome kako napisati hit (»Na tragu«, »Hit tema«), bilo urnebesno smiješne osvrte o, primjerice, grupi Bijelo dugme koja je u središtu kultne »Pritanga i vaza«.



Majstor Johnny Štulić


I dok su Parafi bili gotovo u potpunosti okrenuti svijetu oko sebe, Johnny Štulić i njegova Azra (Boris Leiner – bubnjevi, Mišo Hrnjak – bas) na svom su debitantskom albumu »Azra« koji je glazbeno i tekstualno Štulićev autorski rad, spojili osobno i opće stvorivši niz nezaboravnih pjesama o ljubavi i društvu.


Specifičan Štulićev vokal i isto tako posebna poezija potpune predaje ženi koju u tom treutku voli i obožava, učinile su grupu omiljenom kod brojnih djevojaka tog doba koje su uživale u iskrenosti koja je prštala iz sjajne »Marine«, nježnosti uočljivoj u pjesmama »Gracija«, »Žena drugog sistema« i »Obrati pažnju na poslednju stvar«, očaja i samoće iz »Tople usne žene« ili pak grčevite potrebe za ostarivanjem ljubavne sreće o čemu govori ekstatična »Vrijeme odluke«.



No, kultni status među vjernim fanovima Štulić je stekao ponajprije zbog niza pjesama kroz koje je sjajno uočavao i progovarao o besperspektivnosti života tadašnjih generacija, socijalnim razlikama i sve jasnijim devijacijama društva koje je bilo daleko od ravnopravnosti i jednakosti u koju su se politički moćnici kleli.


Već iz naslova nekih pjesama (»Uradi nešto«, »Teško vrijeme«, »Ne mogu pomoći nikome od nas«), a potom i kroz niz upečatljivih stihova, Štulić je »rezao« po svakodnevici zazivajući, poput Parafa, pozornost Komisije za šund.


Uz te direktno izražene stavove Štulić je bio i majstor stvaranja posebnih priča i likova pa je, recimo, kroz temu »Jablan« progovorio o tipičnom izgubljenom mladom čovjeku tog doba, izvrsna »Krvava Meri« bila je iznimno uspješna punk skica žene koja seksom dolazi do raznih koristi, a »Iggy Pop« ismijavala je potrošačko društvo.


Sjajan gitaristički album zvukom više vezan uz šezdesete zahvaljujući producentu Dragi Mlinarecu, postavio je temelje za stvaranje statusa kulta Štulića i Azre, statusa koji i danas, četiri desetljeća kasnije, živi kod velikog broja njegovih fanova.



Hourin bijeg od punka


Te 1980. godine Parafi i Azra stvorili su albume za koje je svaki pravi ljubitelj rocka dizao palac u zrak. S Prljavim kazalištem nije bilo tako. Naime, nakon što su izvrsnim debitantskim albumom postali perjanice punka u bivšoj državi, Houra i društvo na drugom su se albumu nazvanom »Crno-bijeli svijet« okrenuli ska zvuku i novom valu.


Ortodoksni punkeri to su protumačili činom izdaje pa mnogi za Prljavce više nisu htjeli ni čuti. No, zato su ih prigrlili mnogi drugi, a razlog je bio jednostavan – album »Crno-bijeli svijet« bio je prepun hitova!


Naslovnu temu s onim čuvenim »Moje ime je Davorin Bogović, a ovo sve oko mene to je crno-bijeli svijet«, znaju i današnje geeracije mladih, a isto tako znan im je megahit »Mi plešemo«, iznimno uspješna obrada »17 ti je godina tek« ili pak lokalpatriotska »Zagreb te zove«.


No, uz te hit skladbe oslonjene uglavnom na tada vrlo popularnu ska glazbu, Houra je kao autor tekstova i glazbe znalački zahvatio i niz drugih utjecaja (Blondie, The Pretenders, The Boomtown Rats, The Jam, Bruce Springsteen) stvorivši zaista izvrsne gitarističke pjesme o osamljenosti (»Nedjeljom ujutro«, »Sam«) i životu u gradu (»Nove cipele«, »Moderna djevojka«) pri čemu se društveno-kritička oštrica itekako uočljiva na debitantskom albumu sada osjetila tek u pjesmi »Neki moji prijatelji«, odnosno u »Neka te ništa ne brine« koja je govorila o političkim problemima na svjetskoj razini.


Definitivno, »Crno-bijeli svijet« bio je bijeg od punka, ali istodobno i dokaz kako Jasenko Houra, alfa i omega grupe, itekako zna osjetiti trenutak i publici ponuditi vrlo kvalitetan proizvod koji će komercijalno biti pun pogodak.



Peti album Parnog valjka


Upravo su to te 1980. godine shvatili i Husein Hasanefendić i Aki Rahimovski, temeljni dvojac Parnog valjka, grupe koja je još 1976. godine pod rukovodstvom Vladimira Mihaljeka Mihe, dotadašnjeg menadžera Bijelog dugmeta, željela postati novo Bijelo dugme.


No, nije im baš išlo i tek kad su odlučili napustitu tu stazu pastirskog i boogie rocka, počeli su doživljavati uspjehe. Već 1979. godine kritika je puno bolje no dva prethodna albuma prihvatila njihov treći studijski album »Gradske priče«, a kad su se 1980. godine pojavile »Vruće igre«, postalo je jasno da su Valjci preboljeli dječje bolesti i postali respektabilna grupa.


Poput Prljavog kazališta i oni su izvore na tom albumu tražili u ska glazbi i novovalnoj pozitivnoj energiji, a koliko su dobro to izveli, najbolje pokazuje činjenica da je od 12 pjesama s tog albuma njih šest zadržalo status hita i pretvorilo se u evergreen.


Jer, tko to ne zna i nije čuo pjesme kao što su »Ona je tako prokleto mlada«, »Javi se«, »Hvala ti«, »Neda«, »Vruće igre« ili »Samo sjećanja«?! I sve to na jednom albumu!


Ni ostatak nije bio loš, mada album nije nudio takvu ujednačenost i kvalitetu poput spomenutih albuma Parafa, Azre i Prljavog kazališta. No, bez obzira na taj mali minus, itekako kvalitetno se uklopio u jednu od izvrsnim albumima najbogatijih godina hrvatske rock glazbe.



I to nije sve

I nije to bilo sve od hrvatskog rocka za 1980. godinu. Naime, debitantski singl s pjesmama »Zajedno« i »Kad si mlad« objavila je grupa Film čime je diskografski doprinos hrvatskog rocka tadašnjoj glazbenoj sceni bio dodatno ojačan.


U drugim republikama, danas državama, te su godine nastali još i briljatni album »Dolgcajt« ljubljanskih Pankrta, Bijelo dugme napravilo je hitoidni »Doživjeti stotu«, Đorđe Balašević »Odlazi cirkus«….